Pripovijeda Martin Grgurovac – iz susjedne Privlake
PERA u ONO VRIJEME KADA JE PARTIJA JOŠ NAVELIKO SLAVILA DAN REPUBLIKE na 29. „novembra”, dva dana uoči i pet dana poslije, brojnim boračkim i školskim akademijama i polaganjem vijenaca pod sve i na sve ratne spomenike i spomen-ploče od bronce i mramora, u mjestu i okolici, po šumama i puteljcima, s lentama plavi-bijeli-crveni i velikom, crvenom, zvijezdom petokrakom, a na spomeniku drugu sekretaru M. Končeviću, i s – Đuricinim pucanjem, prije dvadeset i šest godina, PERA JE BERTIĆ OŽENIO TERU.
* * * *
Pera Bertić, iz kuće Valetovih, nije se nešto žurio sa ženidbom. Do trideset i sedme godine razvlačili ga i natezali na sve strane, a pogotovo one godine kad je postao varoški načelnik i jaka politička vlast.
E, onda je nastala pomama i najezda širih razmjera, što cura, što udanih, a najviše udovica.
Čovjek bio zgodan, jak kao i svi Trbušančani, čisti XXXL, osim Đurice Trbušanca i Steve Popinog, njih dvojica su obične L veličine, Pera bio nešto stariji momak s tri godine fakulteta, smjer poljoprivredne mehanizacije. Što drugo da ovdašnji ljudi studiraju već nešto uz zemlju i motiku, pa da nije bilo te Fitofarmacije na kojoj je padao dvanaest puta, i to samo zato što je više brinuo o varoši i varošanima već o sebi, odavno bi on već bio gospodin inžinjer.
Ovako…
Roditelji mu stalno grintali da je svakom loncu poklopac, ali to njega i nije baš jako brinulo.
I jest, nema gdje ga nije bilo!
U Nogometnom klubu bio je tajnik, u folkloru predsjednik, u Šahovskom klubu blagajnik, u Lovačkom društvu glavni lovnik, u „Đuricinim kripoštolima” režiser svih njihovih jednočinki i dvočinki, a kako je bio i notalno pismen, pozvali ga te godine i u Aktiv žena da vodi tamošnji zbor, a on kakav je već radoholičar i to prihvatio.
E, taj ga kreativni angažman skoro pa stajao života, a daljnje karijere svakako.
U Partiju, gdje su lokalni udbaši popisivali tko ide u crkvu, nije htio, tako ga nisu odgajali, iako su oni koju su tu bili dobro prolazili, ali u Soc. savez je ušao. Tu nije bio rigidan kadar kao u Partiji. Ulazili ljudi radi boljeg i lakšeg radnog mjesta, tko bi im to zamjerio? Išli u crkvu, vjenčavali se, slavili Božić i Uskrs, krstili se i krizmali. Neki bili čak i crkveni vijećnici, ubirali lemozinu na misi i pjevali u crkvenom zboru.
Takvo je to bilo tad vrijeme.
Prijelazno, iz totalnog komunizma u podnošljivi socijalizam. Vrijeme velike inflacije i malih rata kredita. Za prvog fiću ili stojadina, za prvi TV u boji, ženama za prvu viseću.
Svugdje bio rado viđen i – aktivan.
Kad je ušao u Aktiv žena, odmah je postao još aktivniji.
On, jedini muškarac, a njih žena, sto pedeset.
Po revnoj evidenciji mjesnog kroničara Joke Petreljinog, koji se većini njih kao jedini udovac u varoši stalno upucavao, udovica je bilo sto dvadeset.
S tendencijom rasta od desetak novih svake godine.
S njima bi i oženjeni muškarci teško na zelenu granu, a kamoli onda on, momak neženja.
Tko bi s njima izdržao duže od mjesec dana, taj je onda bio otporan i na druge slične elementarne nepogode i nedaće, jer taj je Aktiv žena bio pravo čudo od silne aktivosti.
Pletilje, vezilje, štrikeraj, goblenke, čipkarice, sekcije necanja i pjevanja, keramičarke i komičarke. Čak i političarke! U općinskom vijeću ih bilo pet i svih pet politički jake i glasne i govorile sve ono što bi drugi izbjegavali. Bez pardona. Što na umu, to na drumu!
Većini im muževi pomrli još u četrdesetim, pedesetim, rijetko koji je dočekao šestu banku, takvih je bilo za prst jedne ruke, što ratovi, što rakovi, infarkt, neki na vrijeme pobjegli glavom bez obzira, a njima, udovicama – ni vraga! I sve bile s naslijeđenim mirovinama.
U prosjeku imale pedeset i koju, dakle, bile u najboljim godinama.
Zdrave kao dren!
Pucale od zdravlja!
Većinom uvijek dotjerane i dobro stojeće.
Dobre kuće, dobri automobili, a slobodnog vremena kao u priči.
Radile su što su htjele, išle kud su htjele, teže radile samo kad bi morale.
Pa što onda ne bi i pjevale?
Zbor bio osrednji, a takav mu bio i repertoar. Lagan i narodan.
Sve članice bile notalno nepismene. Odi mi, dođi mi! Pjevale po sluhu i po sjećanju. Tradicijski, pučki. Svi uglas, pa koja jače, tim bolje.
Kad ih je Pera Bertić preuzeo, bilo ih desetak, godinu dana iza tog, već – četrdeset. I to odabranih! Pretežno mlađih. Dobrog glasa i stasa, jakih pluća i – prsa.
Jer, zbor se, osim slušanja, treba i gledati.
Ako se uvijek i nema što čuti, ima se barem što vidjeti!
On birao i isprobavao njih, a one birale i isprobavale – njega!
Jedna, druga, treća, jurcale ga, zvale ga kući zbog svega i svačega, mamile pogledima, prkale mu pred općinom, nudile se, ali, a i što ne bi, općinska plaća mu bila pet stotina hiljada dinara, ako im se posreći, eto im, uz pjesmu, i za nova blagostanja.
Nešto poslije, probe u Društvenom domu zamijenio je s privatnim instrukcijama po kućama.
On njih učio pjevanju, a one njega, ženstveno i strasno, obučavale svemu i svačemu.
Tako je melodioznost i tjelesno-čuvstveno izražavanje uvježbavao s Katicom, udovom Matinom, harmonijsko-tonsko gradivo s Anom, ritmiku dan-dva probao s udovom Ivanom Jukanovom, gregorijanske prsne note tjedan-dva s Mandom llanićevom, duboke i ispodpojasne dionice do-podne radio s Milkicom, pokojnog Ferde Miškića, a kapela pjevanje, onako tiho, ispod glasa, tako da ni sebe sami ne bi tad čuli, popodne s Brankicom Joze Vestića. Notnu dobu na večer, i kako kad, radio na glatkoj i uvijek podatnoj stražnjici Tine Ljubićeve, a vokalnu i vokalno-instrumentalnu glazbu, punih grudi, s Ljerkom Kurjakovom i Pavkom llijinom.
Iza ponoći se, kao i sav ostali težački svijet, fizički i psihički odmarao.
Najčešće su to bile stilske vježbe glazbeno bliskih ljudi i u produžnoj nastavi, u opetovnici.
A onda se jednog dana sve zakompliciralo, termini mu svi bili popunjeni, a dan prekratak za sve upisane polaznice solo pjevanja, pa je Femu Šokčevića počeo varati s Milkom Perantlovom, Katicu s Ivkom Miljević, Ivkicu s Marinom Šumarovom.
Kako se dobar glas uvijek daleko čuje, zamalo nije upisao i drugo odjeljenje.
Toliki bio interes!
On stekao glas vrsnog pedagoga i švalera pa tako nastavio i te jeseni, misleći – dok ide, neka ide, dobro je, jednog dana, kad mi sve dosadi, oženit će se, pa kud svi Turci, tu i ćelavi Mujo, kako drugima, tako i meni!
Varoš o tome svakodnevno pričala i prepričavala, dodavala, kitila, pa i zavidila mu, ostavljene žene se ljutile, svađale i kose si čupale, a one najugroženije, koje nikad nisu ni pjevale, poželjele takvu pjesmu i u svojim kućama. Kad su im ljudi vidjeli da je vrag odnio šalu, i oni se uključili u debatu:
– Ma taj Pera nije normalan. Normalno je ići k jednoj, možda dvi, al’ kod nji’ desetak odjednom, e, to još nisam čuo. Lud čovjek, pa to ti je! – govorio gospodin šumar Para Barišanac, osjetivši se ugrožen jer mu Pera ušao u dio njegovog atara.
– Je, kako samo može? Pa to je gorje već ratovati! – žali se Aca Kalipetin, po varoši Acin.
– Ma da mi ga je samo u’vatit’. Odrezo bi mu ja jajca i taj njegov alat pa bacio ćuki. Odrezo! – govorio sam sebi prevareni Joza Kurjakov.
– E, ja ne bi’. Ja bi’ ga samlio pa stavio u obarine. Nji moja Manda voli pa nek’ i’ onda i izvoli! – rekao mrtav-hladan Markan Jurić, varoški ispitani mesar i kobasičar.
– Ma, ljudi moji poštenija bi’ njega digod doček’o, pa ga iza kak’e tarabe tresnio ćulom po glavi. Nek’ zna šta radi. Zbog njega je ‘na moja žena poludila. – Kad’ on može s nji’a pet, možeš i ti pet puta! – govori mi sve tako, a di bi’ ja mog’o pet puta. Mogu jednom, kadgod i dvaput. Čuvam srce, a nju baš briga za moje srce. Kad otegnem, nek’ onda ide u taj Aktiv žena. To i čeka, znam! – bojažljivo će dvodupli stokilaš Šima Očevčić, po varoši Srcin.
– Nemam ništa protiv njega, kad već može, neka ga! Bud’te pametni, lakše onda i nama svima! Eeej, ljudi, neka ga! – mudroslovio veterinar Mata Kulaleja, po varoši Ladni.
Tako i bilo. Ljudi se smirili, a Pera nastavio sa svojim glazbenim instrukcijama. Sve do tog proljeća, nekako čudno tmurnog, maglovitog, blatnog. Kao da će jesen kad varoš bude puna blata, a umjesto smilja i bosilja, kao da će snijeg. Sve nešto tako i miriše.
A onda je Pera Berić, varoški načelnik, predsjednik Nogometnog kluba, Šahovskog kluba i prvi lovnik Lovačkog društva „Trčka” i zborovođa Aktiva žena i višegodišnji student mehanizacije, upoznao nju, ružno pače ove priče, pritajenu Teru Mušekovu.
Nisku, zdepastu i uvijek šutljivu, jasno i neudanu, kćerku Kranjca Alojza Mušeka, šumskog radnika.
Mater Štefa odavno ih ostavila, kud je otišla – ne zna se, s kime je otišla – zna se, ali se o tom šumaru iz te i te kuće iz Dole ne govori. 0 njemu se u njihovoj kući uvijek šutjelo. Kuća im bila mala, siromašna i neugledna, treća uz prugu, u Radničkoj. Soba, špajza i drvena loznica s delivarom kakvu najviše vole ovdje doseljeni Zagorci i Kranjci.
E, ta ga Tera, kći oštrača pila Alojza, kojem smo mi djeca pjevali:
Kućica u cvijeću, trava oko nje,
a u kući Alojz, oštri testere,
planski i lukavo, pozvala na drugi dan kirbaja na kirbajsku delivaru i na pitu krompirušu sa slatkim od dunja, a kad mu je zaguzeljala ispred nosa sa svojom bašćicom u cvijeću nekoliko puta, pa završila s njim, ošamućenim od vina, u mračnom tavancu, kako drugčije već u horizontalnom položaju. Ona odradila svoju dionicu kao po notama, a on, pod njom, potiho i mlako, pogotovo završni kreshendo, s preskakanjem i s dosta falša.
Dobro, nije to bila neke izvedba za pamćenje, ali ako joj je to smetalo, mogla se žaliti i tražiti repeticiju, ali nije. I taman kad
Ga je htjela upitati hoće li je ženiti, on zaspao kao klada. Zapravo, bio je to jedan od najčudnijih susreta u njegovoj predbračnoj karijeri, na kojeg je, već sutradan, odmah zaboravio.
* * * *
Dva mjeseca poslije, rekla mu Tera da je trudna.
Moje dijete? Maaa da i nije? – čudio se on.
* * * *
U četvrtom mjesecu bila mu u uredu. Da vidi i nju i njezin trbuščić. Taman onakav kakav bude u zdravih, mladih djevojaka u četvrtom mjesecu trudnoće. Okrugao, kao manja lubenica, eto takav!
– Tvoje je, dašta. A čije bi bilo? – čudila se ona i otišla.
* * * *
U petom mjesecu trudnoće došla mu je s ocem Alojzom.
– Pera, dite je tvoje! Ženi me dok je vrime! Muško je, znam!
– Radi što hoćeš i vodi ga kome hoćeš, moje nije! Znam ja što bi ti. Mene i moju penziju! – odgovorio je.
* * * *
Tjedan poslije dobio je njezino pisamce u kojem mu kazuje da je prijevremeno, carskim rezom, rodila njihovo mrtvo dijete. Eno ga na groblju u Vinkovu. Grob taj i taj. Ime njegovo, Petar, a prezime njezino, Mušek.
* * * *
Mjesec dana potom Pera je prihvatio činjenice kakve jesu. A što bi drugo i mogao? Biti otac je uzvišena sreća. Ni prvi ni posljednji kojem se to omaklo. Ovdje je takav i red. Nepisani su to zakoni naših djedova i otaca. Voljeli se mladi, ne voljeli, kad djevojka zatrudni, zna se što je činiti. Crkva obavi svoje i blagoslovi. Tko bi to mogao odbaciti takvu jadnicu.
Ona, Tera, puca pak od sreće, dogovara svatove za tri stotine osoba, najveći šator u okolišu, najbolje tamburaše odavde do Županje, zvala reduše, kupovala spavaću sobu, vjenčanicu, Peri vjenčano odijelo, zapovijedala, naređivala kao da je ona ovdje glavna već stotinu godina.
Cijela se kuća ličila, uređivala, kitila, kupili se svatovi.
Jest, sve to išlo nekako brzo, ali išlo je…
Kad se što hoće, sve se onda i stigne.
* * * *
U studenom, baš za 29., bila subota, Pera je oženio Teru.
Dok se svadbena povorka s vjenčanja lijeno vukla varoškim ulicama Perinoj kući, počeo je padati i prvi snijeg. Onaj što se skupljao još od travnja mjeseca. Isprva nježno, zgodno, slikovito, simpatično, svi se fotografirali s mladencima, a potom sve više i jače, pa već na pola puta zavijao cijele ove čudne svate.
Uskoro se većina svadbara posakrivala po anjforima i trijemovima usputnih kuća, a onda pred tim kijametom pobjegla svojim kućama, čak su pobjegla i djeca koja su ih čekala pred crkvom da zazovu: Kec, kec, kume, izgori ti kesa, a ostali, njih tridesetak duša, bez kojih se nije moglo, ostavši bez šatora koji se pod snijegom srondao na zemlju, bez glazbe i bez plesa s mladom, jer više nikom nije bilo ni do plesa ni do veselja, mokri, svadljivi i ljutiti završili u kući domaćina u kuhinji i u one dvije sobice do ulice. U sobi Perinih roditelja i u njihovoj, mladenačkoj, između kreveta i ormara.
Ostali samo kumovi Matići, roditelji, stari Alojz, njegov šef šumarije, gospodin Iva Kemešić, Perini stričevi Mika i llja sa ženama, gospodin Juko, tadašnji mjesni matičar u zamjeni i drug Jure Bilić, po službenoj dužnosti izaslanik druga Marijana Bizjaka, predsjednika Socijalističkog saveza radnog naroda Trbušanaca, druga koji uvijek svoje političke govore započinje uobičajenom floskulom – Mi, Socijalistički savez radnog naroda Trbušanci, trebamo…, moramo…, hoćemo i k’o zjenicu oka čuvati i njegovati tekovine revolucije, kako nam već to nalaže naš voljeni vođa drug Josip Broz Tito – koji je te subote bio službeno odsutan jer je istog dana bio i Dan Republike, dan sa svečanim polaganjem vijenaca i akademijom preživjelih drugova bivšim, poginulim drugovima.
Bili su to najkraći i najmanji i najmokriji svatovi u višestoljetnoj povijesti ovdašnjeg svatovanja.
Svati brondali, prigovarali, žalili se, Pera šutio i pio, roditelji potiho plakali, jedino Tera bila vesela, vrckava, raspoložena.
Ovakav snijeg, činilo joj se, došao je kao naručen!
Samo da još i dobro zapada – nadala se u sebi.
* * * *
Mjesec dana poslije prve bračne noći, na Silvestrovo te godine, po Perinom zahtjevu, na Gradskom groblju u Vinkovu, bila ekshumacija. Ispod grubo sklepanog križa s imenom Petar Mužek, u drvenom sanduku za brašno, istražitelji su našli manji pernati jastuk i lutku djeteta probodenih očiju.
Toga je dana Pera sav posijedio. Crne mu vlasi postale bijele, samo brkovi ostadoše crni.
I sve mu je odmah postalo jasno.
Bio je prevaren i izigran kao kakav balavac.
Njega, koji je spavao s polovicom varoških žena, koji je mogao birati koju god je htio, prevarila je jedna netaknuta, još i sad nevina djevojka.
* * * *
Ona, Tera, tog dana nije bila na ekshumaciji.
Odmah se požurila ocu Alojzu i njegovoj trošnoj kućici u Radničkoj.
S tim je danom umrla i njezina posljednja nada da će baš ona biti Perina žena. Ljudski, shvatljivo, ali zašto baš tako ružno, čudno, neobično?
* * * *
Sa stotinama novih bora na licu, Pera je već sutradan zakoračio u godine kad se više nitko ne ženi niti udaje, dao otkaz u općini, pa se zavukao u svoju kožu zgužvane samoće i počeo živjeti neki novi život, skoro pa svetački. Na čuđenje cijeloj varoši i na još veću tugu svojim starim roditeljima.
Kako su dani odmicali, Aktiv žena je našao novog zborovođu, Šahovski se klub raspao, lovci postali krivolovci, nogometaši postali rukometaši, folklor se rasfolklorio na dva nikakva dijela, a i Općina izabrala novog i oženjenog načelnika.
Radi mira po kućama preostalih udovica. Tih dana ih je bilo manje – tek stotinjak!
I nisu tako aktivne kao prije.
Pera je ostao neženjen.
Nesuđeni gospodin inženjer mehanizacije sada radi kao pomoćnik gospodina veterinara u mjesnoj Veterinarskoj stanici, gdje štroji bravce i cijepi seoske džukele, a i njih je sve manje i manje, pa je pitanje kad će gazda zatvoriti svoju nerentabilnu filijalu, a on završiti među nezaposlenima na tzv. Birou rada. Među onih 370.000 prebrajano upisanih. Ako katkad gdjegod i izađe, to je onda s prvim mračkom, iza predvečerja, do pruge i malo do Radničke ulice.
Neki kažu zbog Tere, kojoj je sve oprostio, neki zbog čistog zraka, onako, malo da protegne noge.
– Šteta, eno ga izgleda kao da mu je devedeseta! Taki čovjek! Od našega, malo boljega svita – najbolji. Bio je sve i sva, a gle sada? Tuga! – žalio ga mladi Iva Filić, susjed iz Andrinog sokaka, puka sirotinja, tek počeo raditi u Blaginoj pilani.
Oni koji znaju za ovu priču, nerado je pričaju jer i nije za neku priču!
Martin Grgurovac, časopis “VINKOVCI”
