Osovina od Lisabona do Vladivostoka
“Na temelje geopolitičke konstrukcije ovog (euroazijskog, KT) carstva mora se postaviti temeljni princip – princip zajedničkog neprijatelja.” (FG, poglavlje 4 “Preoblikovanje svijeta”, 4.1. “Kopno i more. Zajednički neprijatelj”, str. 191.)
Carstvo kraja je strateška konsolidacija kontinentalnog svijeta, a ne puka nacionalna ekspanzija Rusa. To je multipolarna faza konačnog, sasvim unipolarnog dolaska “globalne vladavine ruskog naroda”.
Sasvim slično Hobbesovoj ideji o suverenitetu koji se ostvaruje kao iskra razuma koja spontano izvire iz kaosa bellum omnium contra omnes, Euroazijsko Carstvo treba konsolidirati od zajedničke “neprijateljske slike” raznih “velikih prostora”, odnosno na temelju totalne negativnosti koja stvara identitete budućih carstava podvrgnutih “Trećem Rimu”.
Sve priče o očuvanju kulturnih, etničkih i vjerskih identiteta koje Dugin često ponavlja u svojim knjigama, člancima i predavanjima treba promatrati isključivo s ove točke gledišta, jer se ta pluralnost tolerira samo u onoj mjeri u kojoj se formira iz reakcije na prijetnju pomorske sile.
Budući da je Duginova geopolitika ideologija apsolutnog sukoba, sve druge jedinstvene osobine naroda osim Rusa nužno bi bile odbačene kao “nezgodne činjenice”, iskrivljujući savršeni sustav apsolutne ideje. Uistinu, po njegovom mišljenju, rat je otac svih stvari, a da bi se riješila sudbina Zemlje, potreban je globalni rat – Treći svjetski rat.
Endkampf će se voditi između pomorske sile pod vodstvom SAD-a i kopnene sile konsolidirane oko geopolitičke osi koja se proteže od Lisabona do Vladivostoka.
Okosnica u ovom “Carstvu carstava” predodređenom da ispravi pogreške sila Osovine u Drugom svjetskom ratu bio bi savez Rusije i Srednje Europe konsolidiran oko Njemačke u njenoj ideokratskoj, vjerojatno Četvrtom Reichu, inkarnaciji, slobodnoj od koruptivnog utjecaja pomorske civilizacije:
“Sve težnje ka europskoj konsolidaciji oko Njemačke imat će pozitivno značenje samo ako ispune jedan temeljni uvjet – stvaranje trajne geopolitičke i strateške osovine Moskva – Berlin. (…) Štoviše, teško je očekivati istinsko geopolitičko i nacionalno buđenje Europe bez revolucionarnog utjecaja ruskog faktora.” (FG, 195)
Dakle, savezništvo Njemačke i Rusije u njihovim ideokratskim inkarnacijama – ispunjenje nacional-boljševičkog sna od Niekitscha i Yockeya do samog Dugina – ležalo bi u preokretu Ribbentrop-Molotov u pakt Molotov-Ribbentrop kojim bi Rusija igrala vodeću ulogu u odvajanju Srednje Europe od dosadnog atlantidskog utjecaja u svim njegovim oblicima.
Ova konsolidacija, međutim, zahtijevala bi “žrtvenog jarca”:
“U euroazijskom projektu Engleska će neizbježno postati ‘žrtveno janje’ jer će se europski proces kontinentalne integracije nužno razvijati ne samo uz potpuno zanemarivanje britanskih interesa, već upravo suprotno njima. U tom kontekstu neće imati malu ulogu europska i, općenito, euroazijska podrška irskom, škotskom i velškom nacionalizmu, sve do poticanja separatističkih inicijativa i političke destabilizacije Velike Britanije.” (FG, 194.)
Ova uloga “žrtvenog jarca” uredno je prisutna u sva tri područja euroazijske osi i, naravno, odgovara zemljama koje je Dugin označio kao formirane na “atlantističkim” načelima.
Dakle, u Europi će postmoderni, asimetrični simulakrum Drugog svjetskog rata odlučiti Njemačka koja vodi Europu u pobjedi u bitci za Britaniju, ne samo bez ponavljanja Hitlerove fatalne pogreške istovremenog napada na Rusiju, već i vođenja pod palcem Rusije. Sigurno će, dakle, postmoderni Sieg biti ostvaren na svačije zadovoljstvo.
Budući da euroazijska os Istok-Zapad treba osigurati stratešku konsolidaciju geografskog prostora u sudaru s morskom silom, i samo to, ona mora projicirati meridijanske vektore kako bi stvorila tampon zone, ili geopolitičke ispostave, u smjeru juga, dok je sjever već pokriven ruskom kopnenom masom i relativnom nedostupnošću hladnih mora.
Sjeverno-južnim meridijanom koji se presijeca od Europe do Afrike u perspektivi bi dominirala njemačka Europa, a Afrika bi postala dodatak Europi:
“Europsko carstvo, vitalno zainteresirano za sve dublji prodor na jug afričkog kontinenta, mora u perspektivi uspostaviti potpunu kontrolu nad Afrikom sve do Sahare, oslanjajući se na panarapski blok, a u budućnosti mora strateški prodrijeti u cijeli afrički kontinent.” (FG, 215)
Bliski istok, međutim, trebao bi imati veliki stupanj autonomije relativno individualnog Velikog prostora na meridijanskoj osi Moskva-Teheran. I tamo, budući da su ulozi visoki jer je jug “mekani trbuh” Euroazije, susrećemo još jednog žrtvenog jarca. To je Turska:
“Također je važno (…) imati na umu potrebu nametanja uloge “žrtvenog jarca” Turskoj, jer se interesi ove zemlje na Kavkazu i u Srednjoj Aziji uopće neće uzeti u obzir. Štoviše, vjerojatno bi trebalo dati potporu kurdskom separatizmu u kontinentalnoj Turskoj, kao i pozivima turskih Armenaca na autonomiju (…)” (FG, 214)
The easternmost stretch of the Eurasian Empire will be controlled by Tokyo:
Najistočniji dio Euroazijskog Carstva kontrolirat će Tokio:
“Kina je na prvi pogled kopnena masa i civilizacija tradicionalnih autoritarnih (…) karaktera, a sama činjenica da čuva komunističku ideologiju tijekom liberalnih reformi trebala bi, očito, doprinijeti izboru Kine umjesto kapitalističkog, otočnog Japana. Međutim, povijest nam pokazuje da upravo Kina geopolitički predstavlja najistaknutiju glavu anglosaksonskih snaga na euroazijskom kontinentu, dok je Japan podržavao savez sa srednjoeuropskim zemljama suprotnog pogleda. (…) Tek u vrijeme aktivnog maoizma Kina je pokazala izvornu euroazijsku težnju, kada je bila motivirana projektima ‘seljačkog socijalizma’, velikokineskog nacionalizma i izražene sovitofilije. (…) Općenito govoreći, Kina ispunjava sve uvjete da postane geopolitički ‘žrtveni jarac’ tijekom realizacije panazijskog projekta. To se može postići poticanjem unutarnjeg separatizma u Kini (Tibetanci, Mongoli, muslimani), kao i igranjem na kartu regionalne opozicije (…)” (FG, 202 – 208)
Samo neka bude ideokratski…
Ovaj odlomak, osim što ukazuje na “žrtvenog jarca”, pokazuje zadivljujuće ključni aspekt Duginove ideologije: “tradicionalist” je za njega jednak “ideokratski”. A što je zapravo ideokratski postaje očito iz toga što je komunizam, ponajviše njegov maoistički oblik, označio upravo takvim.
U tom smislu on nema sumnje da je na istoj razini sa šijitskim islamom i ruskim pravoslavljem kao i s nacionalsocijalizmom i boljševizmom. Jedina bitna stvar je da se suprotstavlja – to jest: negativno definira – odgovarajuće pojednostavljenom “liberalizmu” Sea Powera.
Zadržat ćemo se na tome još malo kasnije, ali zapazimo usput kako Duginova apsolutna ideologija u potpunosti iskorjenjuje sve kvalitativne razlike između religija, kultura i, manje-više, svega ostalog, podvrgavajući sve to geopolitičkoj imaginaciji koja djeluje s apsolutno pojednostavljenim kvantitativnim operandima dualiteta kopno protiv mora.
To je “apsolutna ideja” koju Dugin želi vidjeti kako apsorbira sve ostalo u jednom svjesnom zamahu diljem planeta, stvarajući svijet odvojen od svoje kulturne raznolikosti, ne liberalnim iskorjenjivanjem istog, već zamjenom ideološki vođenim simulakrama Tradicija, religija, kultura itd.
U središtu svega, međutim, ostaje ruski narod
“U okviru (…) Carstvo, Rusi ne će dobiti vlastitu nacionalnu državu kao izraz etničke zajednice, već će umjesto toga postići nacionalno jedinstvo i gigantsku kontinentalnu državu u čijem će vođenju igrati središnju ulogu.” (FG, 221)
Da bi to postigao, Duginu je potrebno još jedno, krajnje, žrtveno janje:
“U dogledno vrijeme, na globalnoj razini procesa izgradnje Novog Planetarnog Carstva, krajnje ‘žrtveno janje’ bit će upravo SAD, a potkopavanje njegove moći (sve do potpunog rušenja te geopolitičke konstrukcije) bit će metodično i beskompromisno provedeno od strane svih sudionika Novog Carstva. Euroazijski projekt (…) pretpostavlja euroazijsku ekspanziju u Južnu i Srednju Ameriku kako bi ih se oslobodilo utjecaja Sjevera (…), kao i poticanje svih vrsta nestabilnosti i separatizma unutar granica SAD-a (u tom se pogledu moglo osloniti na snage afroameričkih rasista). Starorimska formula ‘Kartaga mora biti uništena’ postat će apsolutni slogan Euroazijskog Carstva jer obuhvaća bit geopolitičke planetarne strategije kontinenta koji se budi za svoju misiju.” (FG, 218)
Možemo biti sigurni da bi američke bijele nacionalističke Duginove grupacije mogle pronaći neki izgovor za to da on u početku odabere crne rasiste umjesto njih – na kraju krajeva, tko bi devedesetih shvatio da će glavni neoeuroazijski anglofoni mediji biti oni američki – ali jednostavna činjenica je: on ne mari za dosljednost izvan dosljednosti svoje apsolutne ideologije sukoba. Sva sredstva su posvećena krajem ostvarivanja Endkampfa i pobjedom pomlađenih sila Osovine pod vodstvom Rusije.
(Svršetak u sljedećem broju)
