“Zvonimirova linija” trebala se sastojati od tri glavna sektora, čijim je srednjim dijelom, koji se oslanjao na Sisak i Petrinju, trebao zapovijedati general Luburić
Ja sam uvijek održavao izravan kontakt s hrvatskim čelnicima vojnog osoblja i s Poglavnikom dr. Antom Pavelićem. I brzoglasom i službeno pisanim raportima ja sam tim vlastima priopćio da je uspješno izveden onaj zadatak za koji su me zadužili – organizirati obranu države Hrvatske na Ivan-planini. Naše pobjede nad komunistima u ovoj zoni operacija uvjerile su svakoga koji bijaše sudionikom ovih akcija da smo mi mogli i morali braniti Hrvatsku na Ivan Sedlu-planine. U ono vrijeme mnogo se govorilo o “Zvonimirovoj liniji”, (Bilješka br. (2) na dnu stranice: ” Kralj Dmitar Zvonimir, koji je kraljevao od 1076. do 1088. ili 1089. godine, bio je posljednji kralj hrvatske narodne krvi.
“Zvonimirova linija” trebala se sastojati od tri glavna sektora, čijim je srednjim dijelom, koji se oslanjao na Sisak i Petrinju, trebao zapovijedati general Luburić. Prva vojska generala Moškova s Pavelićevim Tjelesnim s drugovima, trebala je kod Varaždina oblikovati lijevo krilo, dočim je general Sertić imao zadatak uspostaviti obranu desnoga krila. Njegovo zapovjedništvo trebalo je biti smješteno u Karlovcu. Odluka civilnih vlasti za evakuaciju zemlje poništila je planove tih operacija.” koja se prostirala od Varaždina i Koprivnice u Slavoniji preko Siska i Petrinje i južno od Karlovca prema moru. Ova planirana linija utvrda trebala je služiti kao posljednji zid obrane protiv predmnijevanom prodiranju Rusa u našu zemlju sa sjeveroistoka. Mnogi optimisti mislili su da će Velika Britanija i Savezne Američke Države prepoznati pogibelj koja je nadolazila prodorom sovjetske Rusije i međunarodnog marksizma u Srednju Europu i na Balkan. Ovi ljudi čak su vjerovali da bi nam Anglo- Amerikanci dali potrebnu vojnu opremu da zaustavimo Ruse da nas ne pregaze! Danas ovaj način rezoniranja izgleda možda naivan, osobito u svjetlu događaja koji su uslijedili, ali u proljeće 1945.
Visok moral naših postrojbi
Nemali broj Hrvata bio je uvjerio sam sebe da će zapadni Saveznici sigurno spoznati vrijednost Hrvatske vojske u nadolazećoj borbi svijeta protiv marksizma. Visok moral naših postrojbi i građanskog pučanstva na mene je ostavio dubok dojam. Jednom zgodom osobno sam nadgledao neke jedinice koje su se, zbog neočekivanoga bijega Nijemaca, bile povukle iz Hercegovine. Uvidio sam da su ti hercegovački Hrvati bili potpuno uvjereni da će se kao pobjednici naskoro povratiti na svoju rodnu grudu. Kada su Nijemci napustili Hercegovinu, oni to učiniše bez prethodnih dogovora s hrvatskim vojnim vlastima toga kraja. Stoga su se hrvatske postrojbe na položajima u tom dijelu naše zemlje našle u teškom škripcu. Da se spasi ugrožene jedinice i da ih napredujući partizani ne odsjeku jedne od drugih, sve vojne i civilne hrvatske vlasti u Hercegovini i okolnim krajevima bile su podložene mojoj vlasti. Sve hrvatske snage koje su se zbog njemačkoga povlačenja morale povlačiti iz Hercegovine, kao i razne jedinice na povlačenju iz južne i srednje Dalmacije te iz istočne i srednje Bosne, bile su uključene u našu Južnu vojsku. Moram iskoristiti ovu priliku i odati osobno priznanje hrvatskom pučanstvu Hercegovine, bili oni katolici, muslimani ili pravoslavci. Od travnja 1941. do tužnih dana u svibnju 1945. čitava Hercegovina bila je vojni rezervoar za Hrvatsku vojsku. (Pomastio u crno Mile Boban, Otporaš, mo.)
Hrvatski vojnici iz Hercegovine
Svaka naša pojedina pukovnija imala je dobrovoljce iz ove drevne hrvatske zemlje i bila je jedini dio države Hrvatske u kojemu nije trebalo provoditi službene mobilizacijske mjere ili redovito novačenje u Oružane snage. Svaki hercegovački Hrvat, bio on katolik ili musliman, te neki pravoslavni Hercegovci, služio je kao dragovoljac. Čak i oni koji su bili premladi ili prestari molili su da im se dopusti služiti u Vojsci. Kad sam u Konjicu nadgledao kolone na povlačenju, vlastitim očima sam vidio kako tri naraštaja stupaju jedan uz drugi pod hrvatskim zastavama. Dan-danas sam uvjeren da smo do posljednjeg čovjeka morali braniti domovinu na Ivan-planini. Sto tisuća vojnika, koje sam imao pod svojim zapovjedništvom, dijelilo je moje uvjerenje, kao što je to učinilo i civilno pučanstvo na jugu. Nitko ni pomišljao nije da je rat izgubljen. Opet se ponovila godina 1918., kada su Hrvati bili posljednji među habsburškim narodima da pročitaju “rukopis na zidu” i zato nisu bili spremni iskoristiti političku priliku toga trenutka. Civilna izaslanstva dolazila su k meni da izraze svoju spremnost za obranu hrvatske granice na Ivan-planini. Mnogi ugledni gradjani dovodili su svoje sinove, od kojih su neki bili malodobnici, da služe kao dragovoljci u obrani rodne grude. Organizacija naših žena, Ženska loza, tražila je da sve hrvatske žene budu naoružane.
Sekula Drljević
Pristizanje svježih trupa (jedinica, mo.) iz sjevernoga dijela naše zemlje još više je podiglo ratni duh koji se je zapažao posvuda. Atmosfera je bila tako ohrabrujuća da sam iz Broda doveo u Sarajevo vojnu opremu i topničke zalihe koje su upravo trebale biti otpremljene prema sjeveru. Časnici i vojnici imali su na umu samo jedno – tjerati i uništiti neprijatelja. Neki Austrijanci i Nijemci molili su me da im se dopusti boriti se u našim redovima ako se Njemačka preda. Albanci, Makedonci i Bugari stizali su u Bosnu u sve većem broju, kao što su to činili i ljudi iz staroga Sandžaka i Novoga Pazara. Crnogorski sljedbenici Sekule Drljevića slali su svoje poklisare, moleći da im se dopusti pridružiti se nama. U Sarajevu sam razgovarao s mjesnim vojnim i civilnim vlastima. Na dugo sam raspravljao s državnim ministrom Frkovićem, s velikim županom dr. Spuževićem i s ustaškim predstavnikom Šćepom (Stjepan, mo. Otporaš.) Barbarićem. Održao sam također dogovore s ministrom Vrančićem i s dr. Mehičićem. Oba ova dužnosnika nastojala su osigurati svu raspoloživu opremu za naše trupe. Oni su također pokušali pomoći muslimanskim izbjeglicama, tzv. “muhadžirima”.
Šest generala na bosanskoj pozornici operacija, na čelu s generalom Markuljem, zapovjednikom Sarajevskog vojnog okruga, stavili su se meni na raspolaganje. Tako je učinio i pukovnik Hadžić. Glavni imam ili kapetan muslimanske Tjelesne straže dr. Pavelića te i imam-efendija Aganović, izvanredni teolog i narodni vođah rvatskih bosanskih muslimana, učinili su isto. Kapetan Glavnog stožera i brojni časnici i dužnosnici, čiju sam službu zatražio, stigoše zrakoplovom da mi pomognu u planiranoj obrambenoj organizaciji, a jedna Udarna bojna stigla je kamionom. Zapazio sam da su hrvatske vojne kolone, koje su stizale iz Like i Krbave u zapadnoj Hrvatskoj, bile iznad svih drugih postrojbi čelične u svojoj odlučnosti boriti se do smrti protiv komunista svih boja. No dok je moral na fronti rastao, u glavnome gradu Vlada je izrađivala planove.
Imena hrvatskih časnika morala su biti prešućena radi njihove vlastite sigurnosti
Njihova je imena general Luburić odnio sa sobom u grob.”) zapovjednik Vojnog redarstva, i bojnik (*), iz Vojne obavještajne službe, otkriše da su njemačke snage na Balkanu namjeravale povlačiti se kroz Hrvatsku u Sloveniju. Balkanski Wehrmacht radije bi se predao slovenskim partizanima nego Titovim južnim snagama. Ta dva časnika dostaviše hrvatskoj Vladi i Vojnom stožeru povjerljivu dokumentaciju o njemačkim namjerama. Čim sam doznao što su Nijemci planirali iza naših leđa, kontaktirao sam s nekim austrijskim časnicima koji su bili služili u staroj carsko-kraljevskoj vojsci i koji su uvelike cijenili Hrvate. Ove osobe me obavijestiše da se neki austrijski i njemački časnici nisu slagali sa zamisli predaje partizanima, bilo to u Sloveniji bilo drugdje. To pak bijaše pravo kolo vještica. Kao i uvijek u ovome ratu, četnici igrahu dvostruku ulogu.
Lukavi četnici
Naše sigurnosne jedinice uhvatiše dvojicu njih koji su po danu hinili suradnju s Nijemcima, a poslije sumraka pravili su svoje “izlete” za partizane. Ova odabrana dvojica bijahu zabavljena pripremanjem pokolja ranjenih hrvatskih i njemačkih vojnika koji će ostati u sarajevskim bolnicama ako mi napustimo grad. Naši sigurnosnici otkriše i određen broj četničko- partizanskih urotničkih mreža te također uhitiše neke hrvatske izdajice. Unatoč ovim suprotnim snagama u pozadini, moral Oružanih snaga i domoljublje civilnog pučanstva dosegnuli su najviši stupanj za čitavoga rata. Ovo sam priopćio Poglavniku i ministru obrane, admiralu Steinflu, kada ovaj dođe pregledati naše položaje na Ivan-planini. Steinfl se složio s mojom analizom situacije i posvema očito izrazio je želju da radije ostaje s nama nego da se vraća u Zagreb. Čak i u ovim danima iskušenja on je nastojao sačuvati svoj smisao za humor, koji mu nikada, pa ni u najtežim prilikama, nije nedostajao. Za vrijeme Prvoga svjetskoga rata on je bio ranjen u desnu nogu i nije mogao hodati bez štapa. Kad je posjetio naše položaje na Ivan-planini, podsjećao nas je na tu svoju invalidnost. Zbijao je šale o tome, govoreći vojnicima da je njegova želja ostati s njima jer je među hrabrima morao biti najhrabriji. Zašto ne, kad ionako nije mogao bježati?
(Nastavak slijedi)
