Hrvatski Fokus
Feljtoni

Uspomene iz Perzije Ivana Simonića (2)

Koliko god Simonić lukavo eskivirao priznati, zadao je on udarce engleskom utjecaju u Perziji

 

Englezi traže od Perzije osnivanje trgovačkih naselja, plovidbu na Kaspijskom moru i Perzijskom zaljevu, konzulat u Astrabadu. Šahu se nije sviđalo tutorstvo Kajmakama pa se obratio ruskom veleposlanstvu za mišljenje. Simonić je predložio srednji put, namjesto uklanjanja Kajmakama ograničenje njegove moći, uvođenje natrag ministara i savjetnika koje je ovaj uklonio bojeći se njihove sposobnosti. 

Šah je Kajmakama ipak uhvatio i pogubio “nacionalizirajući” mu imovinu.

Hadži Mirza Agassi(an) rodom iz Erevana bio je odgojitelj šaha; šah mu nakon smrti Kajmakama daje veliku moći poštovanje.

Simonić je izvrstan psiholog: “Ako se govori o osobi Hadži Mirze Agassija može se reći da je bio ugodna ponašanja, dobar, nesebičan, imao je takta, a to je osobina koja nije bila svojstvena perzijskim velmožama. Ali kao državni djelatnik nije imao ni najmanje pojma o upravljanju i o politici. Sanjar koji je živio u oblacima, rješavao poslove uspomoć astrologije.” Imao je silan utjecaj na monarha kao njegov duhovni vođa. 

Kolikogod Simonić lukavo eskivirao priznati, zadao je on udarce engleskom utjecaju u Perziji, osobito kada su Englezi nastojali sklopiti trgovačke ugovore sa Perzijom, uključujući po Ruse taktički vrlo važno Kaspijsko jezero. Kada je šah odlučio vratiti Perziji afganistanski grad Herat na ruku mu je išao angloperzijski sporazum iz 1814. godine da se Engleska ne će miješati u afgansko perzijske sporove. Simonić govoreći o Mc Neillu ističe da “čim čovjek gubi tlo pod nogama njegovi postupci i percepcija lišavaju se zdravog razuma.”

Veleposlanik Ellis, po Simoniću dobar i korektan čovjek, priredio je Britaniji blamažu potežući pitanje perzijskoga duga Rusiji i tražeći valjanost kreditacija Simonićevih. To je uz rusku odgodu duga i podjelu na brojne “obroke” još više podiglo ugled našeg Šibenčanina u Perziji, a time i ruski utjecaj. Simonić je imao tako fini takt se pričinjao da vjeruje u službenu verziju pogibije nekadašnjega veleposlanika ruskoga u Perziji Gribojedova. Simonić je za Gribojedova i njegove sudrugove koji su stradali od nahuškane i fanatizirane mase uredio lijepu grobnicu pod armenskim svećenicima koju je i sam posjećivao i tu molio. Gribojedov je stradao tobože zbog svoje napuhanosti i jer je u ambasadu sklonio neke haremske žene, inače ruske državljanke.

Simonić opisuje englesku politiku kao lažljivu i sklonu obmani. Instruktor iz Istočnoindijske kompanije Rawlinson uspijeva podmićivanjem i dezorganizacijom poremetiti pohod na Herat 1836. godine.

Mc Neill je pravio dramu oko toga što su Perzijanci htjeli slati skorojevića kao poslanika na engleski dvor, na što su mu odgovorili da je i on poslanik iako je samo “obični” liječnik. Jedan seid (gospodin, ovdje se misli na plemića, ili vjersku titulu) je na dvoru perzijskom ispričao san u kojem Simonić sjedi između Muhameda i Isusa Krista, toliko je veleposlanik uživao ugleda u Perziji.

U studenom 1837. šahov pohod na Herat sa 36.000 ratnika, 66 topova, 10.000 logističara i slugu. Opsadi Herata se Simonić iščuđavao, svi zapovjednici su djelovali samovoljno, što se toleriralo. Imali su čudnovate nerealne planove, od presijecanja neprijateljskih rovova do gradnje podzemnih tunela.

To što nije pao snijeg šah je pripisivao čudesnim moćima svoga staroga učitelja, predvodnika pohoda. Burns, predstavnik Istočnoindijske kompanije gotovo je postigao dogovor sa emirom Kabula, ali je prepotencijom lorda Aucklanda izazvan emirov gnjev. Englezi su u Indiji bili ugroženi, i upravo je silna ludost bila ne podržati Simoniča, već ga smijeniti, iako je djelovao previše samostalno.

Kasnije će Rusija to krvavo platiti kroz Krimski rat (1853., Englezi i Francuzi pomažu Turke protiv Rusa), te rusko japanski rat 1904. (angloamerički kapital pomaže Japan) i još glupaviji ulazak Rusije u I svjetski rat zbog Srbije, na strani Engleske. Simonić tvrdi da nije imao klasičnu špijunsku mrežu, već prijatelje iz svih slojeva sa kojima je bio darežljiv i otvoreno razgovarao.(?)

Smatra da su podaci dobiveni od špijuna često beskorisni. Simonić je želio pomoći ruskoj manufakturi da nađe novo tržište u Turkestanu i Centralnoj Aziji. Grad Šahrud koji se nalazi u plodnoj i dobro navodnjavanoj dolini smatrao je pogodnim za stovarište ruske robe i koncentraciju ruske vojske. Predlagao je gradnju ceste kroz planinski lanac. S puno takta Simonić riješio sudbinu tzv. dezertera, tj. ruskih vojnih instruktora u Perziji. Car je tražio povratak tih ljudi; Simonić je dopustio da ostanu samo oni koji su primili islam.

Opis Muhamed Šaha dosta govori i o Simoniču:” Muhamed – šah ima 33 godine, srednjeg je rasta i dosta krupan za svoje godine… Lice mu je nepravilno, ali ugodno. Nosi kratku bradu, mada su stari Parsi (pleme u Iranu)… nosili dugu.

Nema sklonosti prema ženama i drugim porocima toliko rasprostranjenima na Istoku, ne podnosi vino i ne puši.” Doznajemo da je dobar jahač i rukovatelj pištoljem, puškom, lukom i strijelom, te da strasno voli lov. Imao je europske učitelje, jako slabo govori francuski i ruski, vrlo dobro poznaje geografiju; najviše ga zanima što se događa u Europi. Voli priče o novim otkrićima, znanosti i umjetnosti. “Poštovatelj Napoleona (nedvojbeno utjecaj Simonića), zapovjedio je da se prevedu najblistavije (mu) pobjede…” Smatra sebe preporoditeljem koji će vratiti Zlatno doba Perzije. “Nedostaje mu upornosti i nelogičan je u svojim idejama”. Hiperaktivna osoba, bio najbolji učenik engleskih instruktora danas zapušta vojsku i strana su mu elementarna ratna znanja. “Nije čvrstog karaktera, ali je jako tvrdoglav i zatvoren.” “Iako je kao musliman gotovo fanatik, mrzi svećenstvo i troši puno energije da bi ga ponizio.” Žestok po prirodi, naslađivao se gledajući prolijevanje krvi i pronalazio profinjeno zadovoljstvo u potpisivanju pogubljenja zatvorenika.” “Puno i halapljivo jede i ne poduzima nikakve mjere za liječenje gihta. Ali uvijek je na oprezu zbog domaćih neprijatelja, i kod njega se uvijek , čak i u dvorani za audijencije nalazi puno nazubljena oružja. Ne voli Perzijance i ne vjeruje im, a još manje vjeruje predstavnicima plemena iz kojih je porijeklom. Stidi se svoga porijekla i smatra se azerbejdžanskim Turčinom. Zbog toga stanovnike te pokrajine smatra svojim jedinim zemljacima i … oni čine njegovo najbliže okruženje.”

Šah Simoniću koji odlazi poklanja svoj portret optočen dijamantima, mač časti i orden lava i sunca od zlata i dijamanata. Sličan orden je Simonić dobio 1829. od prethodnog vladara.

(Svršetak)

Teo Trostmann

Povezane objave

Hrvatski jezikoslovci (3)

hrvatski-fokus

Clive Staples Lewis – proročanstva (3)

hrvatski-fokus

PAD ZADRA – Četvrti križarski rat (1)

HF

Hrvati su ugroženi u Hrvatskoj! (3)

HF

Ova web stranica koristi kolačiće za poboljšanje vašeg iskustva. Pretpostavit ćemo da se slažete s tim, ali možete to neprihvatiti i isključiti ukoliko želite. Prihvati Pročitaj više