Tamo gdje sam rođena često nas je pohodila, ojačala nas, bistrila nam pamet. Sasvim je ugodno biti vani, razbistriti glavu poslije svih ovih performansa koji nam više izlaze na grlo i na uši
Gledam, pratim, ne želim izgubiti kontakt sa stvarnošću, povjerenje u dobre ljude koji žive na ovom svijetu. Izgubiti nadu da će moja ljubljena Domovina održati se među vucima i poskocima. Ne smijem dopustiti sebi da potonem u beznađe unatoč svim crnim vijestima i crvenim alarmima, koji nam stižu sa svih strana. Ne dopustiti razornim silama da me unište, svjetlo koje nosim u svom srcu da utrnu. Ne mogu se praviti da ne vidim što se događa s nama i uokolo nas, kolike nam opasanosti prijete, ali gotovo svaki dan prolazim pored osnovne škole koja je u blizini, i obradujem se djeci koju vidim. Kako su vedri, vrckasti, neobuzdani, puni života! Poželim da im osmijeh ostane na licu, u svojoj Domovini odrastaju i doprinose svojim radom i zalaganjem svome narodu. Nitko ih ne gazi, ne obeshrabri, ne truje. Ne upadnu u loše društvo i nastradaju. Daj Bože da rastu i žive u miru. Ovako lijepa zemlja zaslužuje zdrave i vrijedne ljude, domoljubne i plemenite. Imamo snažne gene, zdrave korijene koji nam svjedoče da smo narod snažan i odvažan, pametan i da svojim postignućima, obzirom na našu malu brojnost, možemo stati uz bok bilo kojemu narodu. Koliko smo doprinijeli onim narodima među koje smo se uselili jer kvislinške politike i strani osvajači to su uvjetovali svojim zlodjelima počinjenima nad nama.
Karepovac
Prešla sam preko magistralne ceste na šetnicu. Zastala pored kipa sv. Ante i naklonila se. Sv. Ante je nebeski zaštitnik Podstrane, i svakako tom svecu kojemu se mnogi preporučuju i mnogima uslišava molitve, (i meni je uslišao puno molitava), preporučim sebe i bližnje, Podstranu, Hrvatsku i cijeli svijet. Izmolim koju molitvu. Bura je izbrusila more i nebo. Modri se more kao dragi kamen safir, kao cvijet različka, tako i nebo. Spajaju se u modru cjelinu. Uokolo brda, Perun, Mosor, Kozjak, nedaleki otoci, Šolta, Brač, sve zaplavilo. Još i Sunce kao golemi zlatni dukat na nebu. Galebova je mnoštvo. Blizu je odlagalište otpada Karepovac gdje nalaze obilje hrane, a njima krilatima nije daleko odletjeti ni na akumulacijsko Buško jezero gdje ima puno ribe. Brodovi i brodice posloženi na vezu. Harmonija sklada i ljepote. Snimam mobitelom jer volim imati u galeriji lijepe fotografije koje pošaljem prijateljima koji su daleko od mora, koje ih jako razvesele. Začudo, na šetnici tek pokoji prolaznik s psom, i nekoliko mladih roditelja s djetetom dobro umotanim i ušuškanim u udobnim dječjim kolicima. Oni se ne boje bure, malo je i splasnula, nije tako jaka, ma smo postali meškinjasti, preosjetljivi, sve nam smeta. A meni bura draga. Tamo gdje sam rođena često nas je pohodila, ojačala nas, bistrila nam pamet. Sasvim je ugodno biti vani, razbistriti glavu poslije svih ovih performansa koji nam više izlaze na grlo i na uši.
Lijepo me sve skupa osvježilo, vedra sam, odlazim put kuće i svraćam u samoposlugu. U samoposluzi puno svijeta, puno njih mi priđe, pitaju što mislim o izbornim rezultatima? Najradije ne bih ništa odgovorila, pa pitam njih što oni misle? A oni kao iz topa jedva čekaju izreći svoju muku. Evo nekih izjava našega puka. Psovke ću izostaviti da izgleda pristojnije, i bez njih je sve jasno. Kako se ovdje ljudi uglavnom izražavaju dijalektom, tako ću to napisati.
Svaka sila za vrimena
– Ma vidiš li ti, dokle su ovi naši pali? E, svaka sila za vrimena. Kad Bogu i narodu prikipi, dođe kraj.
– Jadni li smo. Opet ćemo u jad upast. Više nas ni Bog neće spasit. Svak iđe naprid mi nazad.
– Moj muž nije tijo na izbore, ni dicu nisan mogla nagovorit da glasaju za Primorca, oni odoše ulivo.
– Cila Rvacka ko da si je u krvlju oblijo. Bojin se da će opet nad nami bičon vitlat. Nisu ovi anđeli, svašta su radili, s đavlon tikve sadili, ma jopet ima si pinku slobode. Sad neš imat ni to.
– Za koga si ti glasala? Neš ti izdat ove vragove. Ja bome ni niko moj, nećemo njin nikad dat glas.
– Da ne bi glasala za ove na vlasti? Muž i ja, oboje obrazovani, radili cili radni vik, naše dvi mirovine niti 800 eura. Obolili, a prigled kod specijalista nemereš dočekat, prije će smrt doć po nas.
– Eto, šta uradiše od nas naši političari. Pa jin viruj. Namirili sebe, nas osiromašili. Ajme nami.
– Do čega nas dovedoše, više sirotinje nego u Bagladešu, a oni koji pokradoše i dalje na zlatnoj stolici. Nema za nji zakona. Briga nji za državu i za sirotinju. Da su marili ne bi do ovoga došlo.
– Kažu, daju nan penziju, koda su mi je oni zaradili. Daju mi jad. Priko 40 godina radnoga staža, ni 400 eura. Kad platin račune ne ostane mi za po štruce kruva i mliko. O mesu neću mislit.
– Zaludu su krv prolili i pod zemjon gnjiju naša mladost. Ajme onomu koga nema, za kin mater suze lije, a pogledaj ko jide i pije, ko se šepuri i drži se bogon. Di si Bože više, ni Ti više na čovika ne gledaš.
– Eto se štogod i izgradilo i pokrenilo. Bijo je rat, sve razoreno, i poplava i potresa i svake neterbe, jope niko nije osta da mu se nije štogod dalo, smistilo ga se i pomoglo. Ne meš reć da je sve naopako. Ma i narod je naš čudan, i ovde od troje, dvoje izdalo. Kažu iz dišpeta. Ja ću reć da nemadu pameti.
– Mladost propada, ima droge više nego žita u Slavoniji, di je vlast da njin sve oduzme šta su na tuđoj propasti stekli, da nji zatvori i ne ugledaju više svitlo dana. U koga se imamo uzdat?
– Ajme nami više tuđinaca nego nas. Da puška pukne, a puknit će, ko će nas obranit?
– Pogledaj one glavešine, zacicvarili glave, nemaju stida ni judstva, sve su nas žedne priko vode priveli.
– Da mi se pokojni ćaća digne iz groba i vidi na što smo spali, brže bi se u grob vratijo.
– Jopet se pripiru, pljuju jedni po drugin, svi isti, njiman je njijova stolica briga.
– Kako u zemju ne propadnu, još ka stanu pri narod i busaju se, mi ovo, mi ono, mi sve izgradili. Ni potili se, ni žuj na rukan dobili, a sve prisvojiše.
– Evo, šta imaš kupit da nije tuđe, ko zna oklen je. Kažu da je sve iz Kine, iz Argentine, Španjolske, Turske, đava ga zna, otrovat će nas ranon. Svaki dan nas je manje, ne znan za što se mašit da nije otrovno.
– S kin se ovi naši druže, komu viruju, komu daju šakon i kapon, umisto da nji se okane.
– Da cili narod pomre, briga nji, oni će otić vanka ki oni šta biže s avijonon punin para.
– Jope su digli cine, nemereš ni ditetu čokoladu kupit.
– Bodu se ko da su rogati, je li više dosta toga? Ne gledan ni televiziju, ne mogu nji više vidit.
– Ritko koji da nije maćon maćan. Svi isti ko da nji je ista mater rodila. Ma jopet dolaze gori.
– Ovo niko nije moga zamislit. Narod nema pameti. Znan da triba promina, ali ovo je propast.
– Eto, osvetilo njin se. Nemeš nikomu krojit sudbinu, uskratit šta je zaslužijo, ako izgubiš narod, izgubijo si sve.
Narod je ogorčen vlašću
Nisam se mislila više osvrtati na izbore, no moram. Sve što čujem zaboli me kao da mi mač u srce zabadaš. Bez ikakve mudrosti moglo se pretpostaviti kakav će biti ishod izbora. Mislim da su HDZ dobili čak više nego su zaslužili, s obzirom da je narod ne samo nezadovoljan, nego ogorčen i nema više povjerenja u postojeću vlast ni koliko je crno pod noktom. Ne treba nam cijela vojska nadutih komentatora koji analiziraju stanje u državi. Svaki čovjek na svojoj koži osjeća posljedice lošeg vođenja postojećih političkih struktura. Može se muljati, ispirati ljudima mozak, ali kad je čovjeku ugrožena egzistencija, kad vidi nepravdu koja vapi do neba, nitko ga više ne može zavaravati. Pa mi imamo najveću inflaciju u EU-u, i kažu nam bez imalo srama i obzira da tako mora biti. Zašto? Zbog koga? Zbog čega? Pa pijete nam krv na slamku. Narod je obespravljen, boji se disati. Sad kad je Hrvatska pocrvenjela u svakom kutku, zar se vi ne bi trebali zacrvenjeti? Upitati se tko vodi ministarstva, tko su ljudi na čelnim mjestima? Isturili ste kroz ovu kampanju kao glasnogovornike ministra Habijana, ministra Grlića Radmana, ministra Bačića, koji i nije toliko loš ministar, ali kad bih tražila koga ću staviti da odbijen glasače, to bi bili oni i slični njima. Uvijek bubaju isto, da barem promijene vokabular, ali ne znaju oni to, nemaju za to dara.
Kriminal i korupcija vladaju umjesto zakona
Po plaćama koje ste sebi digli, mislim da ste na četvrtom mjestu u EU-u, sve vam je u rukama, radite što vas volja, niti se bojite Boga niti naroda. Nikoga nemate pravo kriviti ni prozivati osim sebe. S kim i kamo idete, komu podilazite, za čiji stol sjedate? Onaj tko nama jamu kopa i uništava nas, vi mu dajete lopatu kojom će nas pokopati. Ne rješavate nijedan gorući problem, zemlja nam se pretvara u žabokrečinu. Kriminal i korupcija vladaju umjesto zakona, nemoguće ih kontrolirati kamoli suzbiti. A toliko smo žudjeli svoju samostalnost. Toliko je krvi i suza proliveno. Bila sam na izborima u vrijeme prije odlaska u crkvu kad je veliki broj ljudi došao glasovati, jer je izborno mjesto u školi uz crkvu. Svi su vjernici, svi se predstavljaju domoljubima, ali nisu glasali za Dragana Primorca. Po facama im vidiš kako se vladaju, kad ih pogledaš skrenu pogled ustranu. Nisu trebali glasati za nikoga, bilo bi poštenije. Nije to zbog Primorca, mada nije bio kandidat koji je omiljen, nego zbog onih koje je predstavljao.
Tko im još išta vjeruje, tko se pouzdaje u njihove riječi? Ako mi tvrde da mi je mirovina u godinama njihovog mandata porasla za 80 %, a da je inflacija u tom vremenu 30 %, kako mogu stati pred kamere i to mi govoriti? Da ,mirovina je porasla, ali cijena većine artikala je čak porasla do 100 %. I plin i struja i gorivo, prijevoz, usluge i ostalo toliko da smo se većine nužnih stvari odrekli. Otići u frizerski salon, ili kako kaže jedna moja susjeda, da ne može otići ni autobusom Gospi u Međugorje, platiti sebi pizzu i popiti kavu. Pojesti nešto kvalitetno i zdravo, to je većini umirovljenika iluzija. Starije žene koje se ne mogu same frizirati, kao da mi je busen sasušene trave na glavi. Tako neuredna kosa, pa onda ono lice na kojem nema tračka nade. Bila sam u jednoj trgovini, volim šalove i marame, a tu ih ima za moju napast previše i ne mogu im odoljeti. Kupila dva šala. Došla jedna gospođa, oronula, jedva hoda, a nije toliko stara, i reče mi.
Životarenje
– Nu vidin da se ti u to razumiš, ajde i meni izaberi šal.
Promotrim je, ono nešto sivo – crno što je kanila kupiti maknem joj iz ruku, isprobavale smo šalove koji su blagih pastelnih boja, s diskretnim uzorcima, stvarno prekrasni i mekani. Kupila je jedan na kraju i otišla zadovoljna. Gospođa koja tu radi, reče da sve šalove koji su tu, stavimo na nju, ne bi je podiglo. Istina, mnogo je takvih žena. Potrošene, siromašne, jer reče mirovina joj 340 eura, a radila 41 godinu. Jedan šal od 20 eura za nju je golem izdatak. I još reče da dobije neke lijekove na recept, ali one skupe ne daju joj pa ih kupuje jer bez njih ne može. Cio život raditi i ne dobiti niti za kruh svagdašnji? Koja nepravda. Svi ćemo pred lice Božje, promislite li ikad na to? Tamo se sve važe na pravednoj vagi.
A što jedemo? Koliko je prehrambenih artikala uklonjeno ovih dana s polica trgovina? U jednoj trgovini u kojoj redovito kupujem, cijele police raznih proizvoda uklonjene. Pitam gdje su? Kažu da preslažu artikle. Što jadni da mi reknu kad su i oni u istoj gabuli. Jedva da se o tome čuje. Što pijemo? Uopće hrana koju kupujemo i konzumiramo po kvaliteti je daleko ispod kvalitete u drugim zemljama EU-a.
Osvetit će nam se strani radnici
Tko nam sve dolazi, natovari nam se na grbaču kao da smo pustinjske deve. Koliko nas koštaju strani radnici sa svim onim dodacima i troškovima u nastojanjima da se prilagode životu u zemlji u kojoj je sve drukčije nego kod njih? Oni jadni traže kruha, ali agencije koje ih dovode uzimaju dio njihovih plaća, zarađuju enormne novčane iznose. Tko vodi te agencije? Čiji sinovi? Tko ih nadzire? Toliko zarađuju na tuđoj nevolji i nalaze rupe u nejasnim zakonima koji im pogoduju, da mogu slobodno kupovati stanove u Dubaiju, pridružiti se onim obijesnim bogatašima. Ne treba nama Dubai, eto moja sirota susjeda sanja o odlasku do Međugorja, njoj je to više nego nekome Dubai. Da mi ponude palaču da tamo živim, u tom bajkovitom, nevjerojatnom gradu koji je uistinu djelo genijalnih arhitekata, ne bih. Što će meni to, ali pristojan život, malo pravde, tek toliko da osjetimo da smo živi, da nismo gaženi crvi, bilo bi nam kao lijek. Živnuli bi. Tako život provodimo u gorčini.
Na Pazaru
U subotu sam bila na čuvenom splitskom Pazaru. Uvijek mi bilo drago doći u taj šušur. Narod proizvodio i donosio na tržnicu. Sad sve preuzeli trgovački lanci. Na Pazaru šačica svijeta, a na onom središnjem dijelu, Romi donijeli svoju kramu, otpad, Boga pitaj otkud skupljen, raskobašili se kao da im je to ćaćino. Malo niže grupa naših ljudi, već u 10 sati ujutro pijani kao ćuskije. Ima mladih, ima i starijih. Kako se izražavaju, koliko prostaštva i gadarija, to čovjek ne može povjerovati da izlazi iz ljudskih usta. Smučilo mi se. Smučilo mi se i što vukovi haraju u blizini naših sela i kolju blago. Ima odlutale stoke posvuda, a oni se namečili na krv i dobro meso, pa se dovukli u Hrvatsku i namnožili. I oni su eto zakonom zaštićena vrsta. A vukove u ljudskom obličju da i ne spominjem. Četnikovanje u Banjoj Luci, izaziva jezu u kostima. Kao da je Staljin ustao iz pakla i tamo se našao. Koja retorika! A Mađari i njihovi apetiti! Tko nam je u našem okruženju prijatelj? I tu nas dopalo da ovako mala zemlja imamo toliko susjeda s vučjim apetitom. Pokazali su to u prošlosti, a nisu ni sada drukčiji. Nadimaju se, kao da su se prejeli graha.
Zavaravati mlade da imaju ovdje budućnost, a u sebi se podmuklo naslađivati što odlaze, jer ako nemaju naslijeđenu nekretninu, nemaju šansu da je na bilo koji način steknu osim da se odaju kriminalu. Ne skrivam da sam članica HDZ-a od osnutka, i danas kad se veliki broj odmetnuo od te stranke, ja se nisam odmetnula. Nisam se pokolebala, jer su oni prvotni ciljevi HDZ-a bili ispravni, iako se od početka svašta u tu stranku nagrnulo da se domogne dijela kolača, jer su oni koji badava jedu i piju, nanjušili gdje mogu loviti i toviti se. Utovili se mnogi, nagrabili plijena. Još su gladni, nezajažljivih apetita. Provaljena im utroba. Gdje je još koja mrvica ostala slijeću u jatima. Nađe se i tamo još koji čestit čovjek ali u manjini je. A tek koliko se registriralo OPG-ova, a nisu proizvođači, nisu ni prstom zaprpali u zemlju. To se razotkriva svakodnevno. I ova raspodjela državnog zemljišta koje se daje u koncesiju. Seljaci prosvjeduju. Prozivaju one koji vrše nepoštenu raspodjelu. Sad se eto slažu s tim oni iz Ministarstva poljoprivrede, rekoše, moraju se mijenjati zakoni. Kada? Ne smije se sve dati onima koji drže monopol, sve bi prigrabili, ne bi ni za grob čovjeku ostavili. Mora se i manjim proizvođačima, ako ljudi imaju volju raditi i proizvoditi, pružiti mogućnost da dobiju makar koliko im je nužno potrebno da opstanu na tržištu. Ima toliko neobrađene zemlje, bolje da se obrađuje nego zaraste u divljinu. Za koga se čuva? Tko će je kupiti? Što se događa u brodogradilištu u Brodosplitu? Gdje su plaće za 312 radnika? Tko stoji iza tog Debeljaka? Tko je njemu utrpao toliko bogatstvo, tko s njim dijeli? Postala sam skeptik, u sve i svakoga sumnjam, i samu sebe stalno preispitujem.
Posvuda nasilje
Ne razumijem da ste vi koji o svemu trebate voditi brigu i prilagoditi zakone potrebama naroda, ravnodušni, pa gori i vama pod nogama. Kažete da će te preispitati razloge osipanja vašeg članstva, razlog neizlaženja na izbore. Sve je jasno. Okrenite se narodu. Poštujte volju naroda, nemojte misliti da je narod budalast, mada dobrim dijelom jesmo, ali ako na svojoj koži čovjek osjeća posljedice vaših loših odluka i izgubi potpuno povjerenje u vas, onda se dogodi što se dogodilo. Vidimo po zemljama u EU-u i zemljama svijeta, da se narod budi, postaje svjestan koliko je marginaliziran, ugrožen, da mu prijeti ugroza. Diže glas protiv vlasti i struja koje ga doslovno sjeckaju i melju u stroju. U nas i u svijetu do neslućenih razmjera poraslo je obiteljsko nasilje i sve vrste nasilja, posebno kibernetičko, što već sad ima nesagledive posljedice, a koje će još prouzročiti, tek ćemo vidjeti.
Janaf
Eto sad i problemi s Janafom. Ta međunarodna tvrtka koja upravlja dostavom i transportom nafte do Omišlja, i od Omišlja do domaćih i inozemnih rafinerija u Jugoslaviji i Srednjoj Europi, našla se pod sankcijama zbog ruske nafte koja dolazi preko Srbije. Mili Bože, tko bi to raskrstio i razoputio? Sve se zapetljalo, nismo ni znali tko stoji iza svega toga, tko je sve u to upleten, dok nisu iskrsnuli problemi i Sjedinjene Države zatražile da se zabrani uvoz nafte iz Rusije. To je toliko tajnovito, ispod sedam neprozirnih, crnih velova skriveno. Kakvi su ugovori sklopljeni, tko su tu ugovaratelji, u čijem su vlasništvu dionice te tvrtke, tko izvlači golemu dobit? Ali je jasno, mi ćemo opet ispaštati zbog tuđih promašaja. Nas uvijek iskoriste i izigraju.
Poginulo nam je još nekoliko građana. Mladići iz Novog Vinodolskog, gdje je proglašen dan žalosti, zaista su srca ražalostili svih koji imaju malo srca. Začeti dijete, nositi ga devet mjeseci, roditi i odgajati, dovesti da sebi zarađuje kruh, i onda ti ga smrt otme. Da svisneš od boli. Koji je to gubitak i za državu? Ne bi li propisi za nepoštivanje pravila na cestama trebali biti stroži, češće provjere jer nije teško provjeravati cestovni promet, kamere sve snimaju. Umrla je Olga Ramljak. Nisam čula da je u ikojem mediju to spomenuto. Bila je izvrsna novinarka, jedno vrijeme glavna urednica Slobodne Dalmacije. Imala je petlje, nije se povinjavala svakom vjetru. Neka počiva u miru Božjem.
A tek svijet! Svuda vrije kao u kotlu. Nažalost požari u Los Angelesu se šire. Potresne su to slike. Toliko se filmova snimalo o prijetnjama izvanzemaljaca, ispada da smo sami sebi najveća prijetnja. Tko može ići u pljačku na zgarišta dok još gori, pepeo se nije ohladio? Kakva je to vrsta stvorenja? Riskirati čak i vlastiti život rade moguće koristi, ako je kojim slučajem ostalo nešto što vatra nije progutala, kakav trezor sa zlatom ili nekim dragocjenostima. A s druge strane vatrogasci, policija i volonteri koji imaju veliko srce i sućutni su, nadljudskim snagama se bore da se požar koliko toliko stavi pod kontrolu. Došli i vatrogasci iz Kanade, iz Meksika, stručni i odvažni, ali vatra je demon kojega nije lako obuzdati. Vjetrovi siloviti kao da ih sam vrag ispuhuje iz svoga mijeha. Pred takvim silama gotovo si bespomoćan uz svu hrabrost, opremu i naprednu tehnologiju. Dao Bog da se vjetar utiša i padne kiša koja nije pala mjesecima. Napokon vijest da se Izrael i Hamas dogovaraju o dokončanju sukoba. Da barem taj sporazum uspije, koje bi to bilo olakšanje za cio svijet, jer to je postalo toliko mučno, da čovjeka zaboli duša. Ne može se gledati te ruševine, te jadne ljude koji su žrtve nečijih nastranih pobuda, nečije krvoločnosti. Braniti se moraš, ali treba se truditi iz petnih žila, ako se ikako može izbjeći sukobe, jer upotreba modernog oružja koje je toliko sofisticirano, da eto imamo i puške koje ubijaju kamo ih glasom usmjerite, nije više pod kontrolom. Ima poremećenih bedaka koji će to koristiti iz zabave.
Što možemo? Kaže se, „poslije boja koplje u ledinu“. Ali ne možemo koplje u ledinu, trebaju oni na vlasti sniziti svoj bolesni ego. Nisu oni određeni da budu gospodari zemlje, mada se mnogi tako ponašaju. Milijarde obespravljenih, zlostavljanih, osiromašenih, mladića natjeranih u ratove gdje nemilice ginu, zemlja se mora potresti, mora doći do kataklizme koja će svih ugroziti. I bogate i siromašne, i moćne i bespomoćne.
2 komentara
Gspođo Suzana, hvala na vašem komentaru. Najteže je držati oči otvorene, lakše je oči zatvoriti i dopustiti da nas slijepci vode. A vidimo kamo nas vode. Ljudi nisu neznalice, informirani smo koliko-toliko. Svatko može biti mala iskrica, a nekad i ta mala iskrica šumu zapali. A kad bi barem četvrtina čovječanstva bili iskrice, bio bi to velebni vatromet svjetla. Ljudsko svjetlo. Ljudski sjaj. Radost Bogu koji nas je stvorio.
Čitam ove teške Daničine retke i kao da se snima novi serijal meni omiljenog NAŠEG MALOG MISTA, posmatram žive slike mrtve nade. Bude mi osjećaj srama. Srce naše poznate pjesnikinje ne može od puste boli i razočarenja, a da riječima koje nam pokazuju njezinu i našu svakodnevnicu života, ne zaplače . Ponekada je lakše okrenuti pogled od nečega što nam nije pravo, ne junačiti se, ne isticati,.čuvati živu glavu. Mnogima je lakše duši sakriti se iza svpjih osobnih priča i problema, pa kud će još i sa tuđima, a pogotovu kolektinom patnjom. Danica Bartulović, žena, majka, kraljica. Naša ženska himna. Sama naprijed prva. Sama iskrena i otvorena, bez dlake na jeziku baca nam u lice svu našu sramotu, sve gnjile laži, naš smrad od kukavičlika koji lebdi nad NAŠIM MALIM MISTOM, a mi se pravimo da nam nije zlo i mučno. Mi tražimo izgovore za svaki naš promašaj.Naše društvo zrcali obiteljske odnose, a oni pak odnos pojedinca sa samim sobom. Kada mi spoznamo tko smo, zašto smo rođeni tu gdje jesmo i što mi radimo to što radimo, onda će nam možda i doći pregršt odgovora sa rješenjima. Pozvati ću se citatom Alberta Einsteina ; Ako želimo pronaći rješenja za probleme koje stvaramo, moramo razmišljati drugačije nego kada smo stvorili problem.
Tako da se od srca zahvaljujem Daničinom junačkom pokazivanju na probleme a i njezinoj molitvi sa kojom je i pozvavši sveca zaštitnika, u Božje ime , da i nju a i nas sigurno bez nasilja sprovede kroz cijelu njezinu – našu realnost. Našu suznu dolinu, u kojoj sve zove na buđenje čovjeka, na ljubav prema čovjeku, prema utjelovljenom Bogu . Danica piše srcem koje voli. Srcem koje vidi božanstvo u svakom ljudskom biću i zove nas sve da ustanemo i da se poput nje odazovemo ljubavi koja poštiva, prihvaća, stvara i slvavi ljepotu življenja.
Hvala Danice Bartulović, ja vidim.
Suzana Karačić
Komentari nisu aktivni.