Gospodarstva poput Kine i Indije vrlo su se brzo proširila tijekom tog razdoblja, kao i njihove emisije stakleničkih plinova, a ipak su u procesu COP-a i dalje klasificirane kao u razvoju, s definicijom i odgovornostima sadržanim u Okvirnoj konvenciji Ujedinjenih naroda prije svih tih godina
Jesu li klimatska konferencija COP29 postigli svoje ciljeve? Kakvu je ulogu u događaju odigrala nuklearna energija? Zašto se toliko fokusa već usmjerilo na COP30, koji bi se trebao održati u Brazilu 2025.?
Jonathan Cobb, viši voditelj programa za klimu u Svjetskoj nuklearnoj asocijaciji, bio je u Bakuu u Azerbajdžanu i rekao je za podcast World Nuclear News da, iako nije bilo izravne reference na nuklearnu energiju u sporazumu koji je na kraju postignut na COP29, došlo je do daljnjeg napretka među “koalicijom voljnih” s još šest zemalja koje su potpisale cilj New Zero Nuclear o utrostručenju nuklearnih kapaciteta do 2050. godine.
Cijeli intervju možete poslušati na svim dobrim podcast platformama ili putem ugrađenog playera na ovoj stranici. Uređeni sažetak intervjua s Cobbom nalazi se u nastavku.
• Što je COP?
– COP je kratica za Konferenciju stranaka, gdje su stranke vlade koje su potpisale Okvirnu konvenciju Ujedinjenih naroda o klimatskim promjenama 1992. godine, koja je nastojala stabilizirati koncentracije stakleničkih plinova u atmosferi na razinama koje ne štete okolišu. Protokol iz Kyota postavio je prve ciljeve za razvijene zemlje – bilo ih je 24, iako je broj zemalja bio veći jer se Europska unija računala kao jedna stranka. Napori na COP-ovima da se postave specifični ciljevi smanjenja emisija za pojedine zemlje bili su neuspješni, a pristup se promijenio u napore da se globalni porast temperature ograniči na manje od 2 stupnja Celzija – idealno manje od 1,5 °C – iznad predindustrijskih razina. Ove godine možemo vidjeti porast globalne temperature iznad 1,5°C, što odražava hitnu potrebu za smanjenjem emisija stakleničkih plinova. Nakon svih ovih COP-ova, svijet tek treba doći do faze zaustavljanja porasta emisija stakleničkih plinova. Izazov je sada da svijet mora smanjiti emisije stakleničkih plinova na neto nulu do 2050. godine, kako bi se približio tim temperaturnim ciljevima.
- Razvijene naspram zemalja u razvoju
– To je jedna od napetosti u tom procesu jer je teret bio na onim zemljama i regijama koje su bile navedene kao razvijene 1992. godine i odražavale su povijesne emisije koje su do tada postojale. Sada smo 32 godine kasnije i svijet se promijenio. Gospodarstva poput Kine i Indije vrlo su se brzo proširila tijekom tog razdoblja, kao i njihove emisije stakleničkih plinova, a ipak su u procesu COP-a i dalje klasificirane kao u razvoju, s definicijom i odgovornostima sadržanim u Okvirnoj konvenciji Ujedinjenih naroda prije svih tih godina. To je bilo posebno ključno za razgovore o pružanju financijskih sredstava iz razvijenih zemalja zemljama u razvoju kako bi se zemljama u razvoju omogućilo da se nose s utjecajima klimatskih promjena – prilagođavajući se utjecajima klimatskih promjena – ali i poduzimanjem mjera kako bi pokušale izbjeći vlastite emisije.
- Kakav je bio ishod COP29?
– Na kraju je postignut dogovor, barem u smislu glasovanja o tekstu o novim kolektivnim kvantificiranim ciljevima i financiranju borbe protiv klimatskih promjena. Prethodno je dogovoreno da bi razvijene zemlje trebale osigurati 100 milijardi USD godišnje kako bi pomogle zemljama u razvoju u mjerama prilagodbe i ublažavanja. Na konferenciji COP29 procijenjeno je da se ta brojka treba povećati na 1,3 bilijuna dolara godišnje do 2035. godine, ali konačni dogovor bio je za brojku od 300 milijardi dolara, uz dogovor da će raditi na cilju mobilizacije 1,3 bilijuna dolara – koji mogu doći i iz državnog i iz privatnog sektora. Također se odnosi na neke zemlje u razvoju koje dobrovoljno doprinose, što je shvaćeno kao referenca na Kinu i Indiju. To znači da su zemlje napustile COP29 jednako nezadovoljne, ali također je bilo priznanja da je s predstojećim povratkom predsjednika Donalda Trumpa u SAD to bio slučaj da se ide na dogovor koji su mogli postići, a ne na dogovor s kojim bi bile sretne.
- Koliko je sporazum obvezujući?
– To je svakako nešto što su sve stranke potpisale, ali ne postoji formalni mehanizam prisile. Postoji spremnost javnosti da se dosegne ta brojka, ali kao i kod brojke od 100 milijardi dolara godišnje, koja je dosegnuta s nekoliko godina zakašnjenja, ne postoji određena putanja da se dođe do brojke od 300 milijardi dolara ili do 1,3 milijarde dolara.
- Što je s nuklearnom energijom u sporazumu COP29?
– Prvo izričito priznanje u službenim tekstovima COP-a o ulozi nuklearne energije u postizanju klimatskih ciljeva došlo je tek u prošlogodišnjem dokumentu o globalnom pregledu stanja COP28, gdje je uključena među različite identificirane tehnologije ublažavanja koje bi stranke mogle koristiti za postizanje ciljeva smanjenja emisija. U ranim nacrtima ove godine postojao je dokument koji bi se odrazio na prošlogodišnji Globalni pregled stanja s referencama na stavke koji uključuju nuklearnu energiju, ali tijekom pregovora taj je tekst odgođen na COP30. Dakle, unutar COP29 nije bilo teksta koji bi se posebno odnosio na nuklearnu energiju ili se odnosio na Globalni pregled stanja s COP28. Međutim, bilo je mnogo pozitivnih stvari za nuklearnu energiju na marginama COP-a gdje se, sve više, odvija stvarno progresivna akcija.
- Koje su bile dobre vijesti za nuklearnu energiju?
– Došlo je do daljnjeg napretka od takozvane koalicije voljnih, s daljnjim sporazumima na marginama COP29 u kojem je još šest zemalja – El Salvador, Kazahstan, Kenija, Kosovo, Nigerija i Turska – potpisalo cilj Net Zero Nuclear da utrostruči kapacitet nuklearne energije. (Audio zapis s predstavljanja, na kojem su sudjelovali generalni direktor Svjetske nuklearne asocijacije Sama Bilbao y Leon, Ali Zaidi, nacionalni savjetnik za klimu američke Bijele kuće i Abdullah Bugrahan Caravel, predsjednik Vijeća za energetiku, nuklearna i rudarska istraživanja Turske, može se čuti od 17 minuta i 40 sekundi). Bilo je i brojnih najava pojedinih zemalja ili partnerstava između zemalja, poput SAD-a i Ukrajine o malim modularnim reaktorima, te između Velike Britanije i Finske, kao i SAD-a koji su postavili predloženi plan za postizanje cilja od 200 GW nuklearnog kapaciteta. (Možete čuti Kirsten Cutler, višu strateginju za nuklearne inovacije u američkom State Departmentu, kako govori o utrostručenom cilju, od 23 minute). Nuklearni paviljon s nultom neto stopom emisija bio je vrlo zauzet punim programom događaja i mnoge delegacije zemalja pokazale su se zainteresiranima za raspravu o svojim politikama i opcijama – bila je stvarna korist od postojanja državnih paviljona i nevladinih organizacija na istom području.
- Zašto se COP30 smatra značajnijim COP-om?
– To je zato što zemlje moraju podnijeti svoje nacionalno utvrđene doprinose (NDC) između COP29 i COP30, gdje će se oni procijeniti. U tim će se dokumentima utvrditi što zemlje predlažu učiniti. I tada će ih biti moguće sve zbrojiti i vidjeti čini li se premalo za postizanje zajedničkog cilja. Očekuje se da će COP30 u Brazilu u studenom 2025. biti mjesto gdje će se prosuditi što zemlje kažu da će učiniti i procijeniti jesu li njihovi planovi dovoljno ambiciozni ili ne. Doći će i do određene političke neizvjesnosti, s povratkom predsjednika Trumpa u Bijelu kuću, ali ako se SAD povuče, pitanje će biti hoće li to oslabiti proces ili će potaknuti druge da uskoče i zauzmu taj prostor. No, s obzirom na to da bi NDC-ovi trebali biti podneseni na raspravu na COP30, a 31 zemlja sada podržava cilj utrostručavanja kapaciteta nuklearne energije, očekuje se da će nuklearna energija biti uključena u veliki broj planova različitih zemalja.