Pomogao nam je Slavko Katić iz Neuma
Razveselilo me pismo gospodina Slavka Katića koje rješava moje dvojbe glede gruških Lazarevića, koji očito nisu ogranak kotorskih.
Svrha je istraživanja približavanje istini, što je moguće usporediti sa sastavljanjem slike mozaika od dostupnih kamenčića, tj. izvora.Osobno sam vrlo sklon kad naiđem na zanimljive podatke ustupiti ih osobi kojoj je to uže područje rada i zanimanja. Slijedi lijepi tekst gospodina Katića:
»Neum, 22. veljače 2025. godine
Poštovani gosparu Trostmanne,
pročitao sam u Hrvatskom Fokusu (19. 2. 2025.) Vaš vrlo zanimljiv članak o dubrovačkom starom Groblju na Mihajlu. Vaši emotivan posjet pokojnim Dubrovčanima na Mihajlu s najdubljim pijetetom zasigurno je trajao satima pa opraštanje od njih antologijskim Vojnovićevim stihovima ostavlja dubok dojam na čitatelja. Ono zbog čega Vam pišem je to što mi pozornost odmah na početku privuče boldirani tekst natpisa na grobnici Lazarevića u Lapadu. No, najprije ću Vam se predstaviti: Ja sam Slavko Katić umirovljenik iz Neuma. Pomalo se amaterski zanimam i propitujem za nacionalnu i crkvenu povijest na južnoj granici hercegovačkog/dalmatinskog zavičaja te za ovdašnje rodove i prezimena. Uglavnom prikupljam podatke iz dostupnih crkvenih matica, a ponajviše iz usmene predaje. Rijetko se usudim što objaviti, a ponajviše prikupljenih podataka ustupim nekolicini ozbiljnih povjesničara i publicista. Ponešto sam objavio na ZG portalu Akademija Art.
Natpis na grobnici Lazarevića Kod Mihajla je vremenom postao slabo čitljiv…, pa držim da ne će biti posebne prigode da ispravite puni originalni tekst. Meni je donekle poznato o komu je riječ. U Vašem tekstu je ispušteno ime Đuro (op.- Gjuro)- ondje ste stavili znak upitnika. Andrija Lazarević (22. 2. 1777. – 18. 12. 1847.) nije bio kapetan. Bio je pelizzaro = kožuhar, krznar na Polama koji je doselio u Dubrovnik iz sela Hotanj, župa Gradac i ondje 13. 7. 1807. vjenčao djevojku Nike Guska kći Stjepanovu iz Lapada. Obitelj Guska je u ono vrijeme bila bogata brodarska obitelj u Gružu. U braku su imali troje djece:
1. Đuro (1810.-1863.) koji je bio poznat pomorac i veći dio života proveo izvan Dubrovnika. Bio je kapetan flote Mehmed Paše Misirskog (v. https://enciklopedija.hr/clanak/mehmed-ali). Nije se ženio, a vratio se u Dubrovnik donijevši velike novce. Bio je psihički obolio i nekoliko se godina liječio u Dubrovniku (op., Don Lazar Lazarević (1838.-1919.) vikar Trebinjsko-mrkanske biskupije u svom kratkom životopisu “Ordo et itento” godine 1906. koji se čuva u Biskupijskom arhivu u Mostaru piše o ovom Đuri Lazareviću. Spominjalo se (op. po predaji) da Đurovo ludilo nije bilo urođeno nego se javilo kao posljedica neočekivanog političkog i ekonomskog kraha koji je doživio njegov pokrovitelj Mehmed Paša Misirski. Tim je krahirala i jaka flota kojom je zapovijedao (vrlo je zanimljiva tema o Dubrovčanima, ali i drugim Hrvatima u stranim zemljama i službama. Iz krajeva koji gravitiraju Hrvatima. U novom dobu su na Orijentu Omer paša Latas, loš čovjek Hadžibeg, Hasan i Alija Šuljak, Resulbegović, Pervitić, Ahmed paša Džezar. Albanci su vrlo nazočni u visokoj turskoj upravi, pa i spomenuti Mehmed paša Misirski. Podrijetlo Atatürka mi ostaje nejasno. op T.T.).
2. Stjepan Lazarević (1812.- 1888.) bio je uspješan trgovac i monopolist žitaricama u Taganrogu u Rusiji u Azovskoj oblasti, te jedno vrijeme trgovac u Tiflinu (Tiflisu!?), ali je u 18-oj godini svog biznisa sve napustio i otišao u Italiju gdje je stupio u red kartuzijanaca tzv. Red Sv. Brune. Umro je u samostanu u Bellunu u sj. Italiji. Taj je samostan odavno napušten i pokušao sam preko umirovljenog biskupa Ratka Perića štogod više saznati podataka o rečenom Stjepanu Lazareviću koji je uzeo redovničko ime Benedikt. Evo dio biskupova odgovora: „…obratio na Ordinarijat u Bellunu. Rekoše mi da su certosini /cisterciti/ otišli s njihova područja prije 30-35 godina, a dali su mi dvije adrese. Javio sam se na obje adrese. S jedne sam primio ove kratke informacije: Benedetto Lazzarovich, professo della Certosa di Pavia 29 giugno 1857, nato a Ragusa (diocesi Ragusa, Austria, oggi Croazia) 22 giugno 1818, morto 10 settembre 1888 nella Certosa di Vedana. Benedikt Lazarović, zavjetovan u Certosi u Paviji 29. lipnja 1857., rođen u Dubrovniku (Dubrovačka biskupija, Austrija, danas Hrvatska) 22. lipnja 1818., preminuo 10. rujna 1888. u Certosi u Vedani. Riječ Certosa znači kartuzija ili cistercitski samostan sa svim pripadnostima…“
3. Kata Lazarević (1815.-1889.) živjela je u roditeljskoj kući u Lapadu sa majkom Nikom Lazarević r. Guska (1780.-1867.) jer im je otac Andrija Lazarević (1777.-1947.) umro skrhan bolešću sina Đure, te životnim obratom ml. sina Stjepana (op. – oca Benedikta). Kata Lazarević je bila ljepotica koja se nikada nije udavala. Ostala je tek predaja da je imala nekoliko prosaca iz najuglednijih dubrovačkih obitelji, ali se ona potpuno posvetila vjeri, molitvi i obitelji iako nije stupila ni u kakav ženski red. Zapravo se posvetila majci i pokušavale (bezuspješno) da liječe brata Đuru. Sve bogatstvo ove izumrle obitelji su za života ostavili dubrovačkim crkvama i bratovština.
Rečeni Andrija Lazarević je imao brata svećenika (Lazar Lazarević, r. 1777. g., koji je bio župnik u Topolom, u Primorju, i ondje je umro te pokopan u kriptu topoljske crkve) (na slici). Umro je mlad, vjerojatno 1811. g. kako to drži don Milenko Krešić prof. crkvene povijesti na bogosloviji u Sarajevu. Treći brat Andrije i don Lazara bio je Luka koji je po zapisu don Lazara Lazarevića – Stolačkog (1838.-1919.) umro u Carigradu gdje je išao poslom (op. vjerojatno trgovačkim?). Njihov četvrti brat je Ivan zvan “Filan” Lazarević r. 1774 (blizanac don Lazarov) od koga su potekli svi Lazarevići u današnjem naraštaju u hercegovačkom Hotnju i u Dubrovniku. Opaska:
1. Druga grana poznatih Lazarevića u Dubrovniku potječe od onih iz sela Vodovađe gdje su se u prošlosti naselili kao – rondari (rondar je stražar?).
2. Don Lazar Lazarević – Stolački (1838.-1919. U svom kratkom životopisu „Ordo et itento” piše da su Lazarevići s Hotnja dali 7 (sedam) svećenika.Srdačan pozdrav Slavko Katić iz Neuma«
