Klementinci su potomci Ilira (naroda na Balkanu čiju su državu do temelja uništili Rimljani) koji su se, njih oko 20.000 duša, pred osvajačima sklonili na vrhove Prokletija na više od dvije tisuće metara nadmorske visine
Jedna od rijetkih obitelji Klementinaca*, koja je 1737. godine došla na prostor današnjih Hrtkovaca i Nikinaca u Srijemu, a koja se sa dotadanjeg ratničkog načina života u visokim planinama Prokletija odmah u novom ambijentu opredjelila za poljodjelstvo, bila je velika obitelj Tomlekin (danas Cakić).
* Klementinci su potomci Ilira (naroda na Balkanu čiju su državu do temelja uništili Rimljani) koji su se, njih oko 20.000 duša, pred osvajačima sklonili na vrhove Prokletija na više od dvije tisuće metara nadmorske visine. Ondje ih je u XII. stoljeću s poganske vjere na katoličku obratio biskup Klement, pa su ih Albanci po tome nazvali Klementinci.
Kao ljuti neprijatelji Turaka ratovali su na strani Ausro-Ugarske i poslije velikog poraza austrijske vojske kod Novog Pazara dio Klementinaca se zajedno s Austijancima 1737. godine u zbjegu povlači u Srijem. Tu ih stiže oko 1800 duša te formiraju naselja Hrtkovci i Nikinci, a manji broj, oko 200 duša, ne prelazi Savu i ostaje na području Rudnika.
U Hrtkovce i Nikince poslije Napoleonovih ratova dolazi veliki broj Hrvata (kasnije i Nijemaca i Mađara) i malobrojni Klementinci se, ženeći se isključivo s Hrvaticama i udavajući se isključivo s Hrvatima, brzo asimiliraju i već koncem XIX. stoljeća samo u desetak obitelji u Hrtkovcima i Nikincima postoji jedino spoznaja o svom podrijetlu.
Klementinci u Srijemu odavno više ne postoje i u Biografskom leksikonu Hrvata istočnog Srijema (Zagreb, Subotica, 2011.) na str. 8. stoji: Klementinska zajednica u Hrtkovcima i Nikincima stopila se s Hrvatima te njihovi potomci u Srijemu i potomci izbjegli u Hrvatsku čine dio hrvatskog naroda pa su kao takvi predmet leksikografske obrade.
Zanimljivo je da se dio Klemntinaca koji su ostali na Rudniku još brže stopio s Srbima i primio pravoslavnu vjeru pa je vođa Prvog srpskog ustanka, Karađorđe, podrijetlom Klementinac i dugo je slavio svetog Klementa kao svoju krsnu slavu!
A kuriozitet je da su Klementinci genetski bliži Germanima (Z16988) nego komšijskim balkanskim narodima, što ukazuje da su Iliri na Balkan u prahistoriji došli iz sjeverne i srednje Europe.
Hrtkovci 1763. na vojnim kartama Austro-Ugarske
Formiranjem ušorenih naselja Hrtkovci i Nikinci 1742. godine i dodjelom ukupno 222 sesije (plac, okućnica) Klementincima, Tomlekini su odabrali posljednju parcelu u budućem šoru u Hrtkovcima koji je išao na sjever od crkve prema šumi Dobreč. Drvenu Crkvu sv. Klementa Klementinci su sagradili odmah po dolasku i kolski put od crkve kroz šumu je ispočetka vodio samo do Cakića te je kod starih Hrtkovčana toj ulici, jednoj od četiri glavne, ostao i sada naziv Cakića šor.
Austro-Ugarska je, u namjeri da se ratnici Klementinci trajno stacioniraju na ovom prostoru kao čuvari granice na Savi prema Turskoj, dozvolila uz dodjelu okućnica i krčenje okolnih šuma sa sticanjem vlasništva na iskrčenom zemljištu ako se ono koristi za poljodjelstvo. Brojna obitelj Tomlekin je skoro sto godina vrijedno krčila južni dio šume Dobreč, praktično proširujući svoju okućnicu. Kada su Hrtkovce i Nikince poslije Napoleonovih ratova masovno naselili Hrvati, Tomlekini su imali u posijedu oko 200 jutara zemlje u potesu koji se i danas zove Krčevine, a svoju okućnicu, kupovinom susjednih okućnica, proširili na plac koji je do ulice imao oko 120 hvati (skoro 240 metara) i površinu od oko 10 jutara (1 jutro je 5.755m2).
Na tom placu Tomlekini su imali desetak malih kuća od naboja, koje su se sastojale samo od jedne prostorije u kojoj je živio jedan bračni par s svojom djecom.
Do diobe ovog imanja dolazi 1862. godine između tri brata: Antuna, Nikole i Petra Cakića. Obitelj Tomlekin pri svom prvom popisu u Ausro-Ugarskoj dobija zvanično prezime Czakich, po tada najstarijem članu obitellji koji je još imao ilirsko ime Cak ili Zak.
Najstariji pisani trag o Cakićima u Hrtkovcima (1789.)
Najmlađi od troje braće u diobi, Petar (Peka) Cakić, na svom placu (do šume) 1867. godine podiže veliku kuću i njegovi potomci žive u njoj sve do 1993. godine kada je izvršen masovni progon Hrvata iz Vojvodine, zapravo iz Srijema.
Moja malenkost, pisac ovih redova, kao deveto koljeno obitelji Petra (Peke) Cakića, pored stare kuće, praktično u njenom dvorištu, počinje 1991. godine gradnju nove kuće. Po njenom dovršetku u njoj živi samo moja mati dok ja radim u Novom Sadu i tamo živim kao podstanar s dvoje maloljetne djece. No, moja mati je u toj novoj kući boravila samo osam mjeseci kada je s dvoje moje djece, njenih unuka, otišla u Osijek.
Time bi se završio, ako se tako može nazvati, curriculum vitae obitelji Cakić u Hrtkovcima pri čemu smo moj otac, nastavnik povijesti, Paskal (Paško) Cakić, i ja kao diplomirani arhitekta zabilježeni u Biografskom leksikonu Hrvata istočnog Srijema (Zagreb, Subotica, 2011.), dok se za mog djeda po ocu Marka (Maraša) Cakića zna da je kao radićevac bio na robiji u Srijemskoj Mitrovici gdje je tučen i mučen.
Povjesničar Vladimir Nimčević u „Hrvatskoj riječi“ br. 1037 od 3. ožujka 2023. godine u rubrici Iz starog tiska bilježi da časopis Dom od 2. ožujka 1927. godine piše o redovitoj skupštini HSS-a u Hrkovcima na kojoj je izabran novi odbor u kojem je i moj djed Marko (Maraš) Cakić.
Treba reći i da je poznati hrvatski književnik i pjesnik Miroslav Slavko Mađer u bliskom srodstvu s obitelji Cakić. Naime, njegov djed po majci i moja baka po ocu su rođeni brat i sestra.
Opširnije o svemu ovom može se naći u mojim romanima: Hrtkovci, priče o onome što je nekad bilo, Priče o staroj kući i o mladosti („ALFAgraf“, Petrovaradin, 2015.) i Hrtkovci, priče o sudbini jednog sela („Tkanica, d.o.o.“, Zagreb, 2015., drugo izdanje Zajednica prognanih Hrvata iz Srijema, Bačke i Banata, Zagreb, 2024.).
Cakića više nema u Hrtkovcima
Nastavak života obitelji Cakić je od 1993. godine u Republici Hrvatskoj, u Osijeku, gdje su moja kćerka kao doktorica psihologije, moj sin kao diplomirani inženjer elektotehnike (programer) i supruga mog sina kao doktorica umjetnosti (slikarica i grafičarka) već poznata imena.
A na uzvišici nedaleko od kuća u Hrtkovcima, gdje je i danas groblje, Klementinci već prve godine po dolasku sahranjuju svoje mrtve i danas na groblju ima veliki broj grobnih mjesta, čak i spomenika iz tog i iz kasnijeg vremena, a najviše sahranjenih na jednom mjestu je članova obitelji Cakić (Tomlekin).
Organizacijom groblja 1763. godine, kao brojna obitelj, Tomlekini su u 23. redu na lijevoj strani od ulaza u groblje dobili lokaciju u dužini od oko 15 metara, gdje su već bili sahranjeni mnogi članovi te obitelji, a poslije diobe svaki brat je imao oko 5 dužnih metara. Najstariji, Antun (Tuna) Cakić, nema djece i njegov dio na groblju bez čvrstih obilježja (kamen, beton) nestaje te su danas na tom mjestu grobovi članova nekih drugih obitelji.
Srednji brat, Nikola (Nika) Cakić, koncem XX. stoljeća nema više potomaka, ali su ostala dva spomenika u ruševnom stanju, dok su potomci Petra (Peke) Cakića i danas živi i, kako je već rečeno, ja kao deveto koljeno živim u Novom Sadu, a u jedanaestom i dvanaestom koljenu su moja kćer i moj sin, te sinovljeva kćer i sin, koji žive u Osijeku.
Na grobno mjesto Petrovih potomaka moj otac stavlja betonski opsjeg, a ja kasnije elemente od mramora te prošle godine obnavljam oba spomenika na grobovima potomaka Nikole Cakića (u prilogu fotografije načinjene u jesen 2024. godine).
Grobno mjesto obitelji Cakić u Hrtkovcima
Grobmo mjesto potomaka Petra (Peke) Cakića nalazi se u Hrtkovcima. Na krajnje desnom mjestu sahranjen je Nikola (Braca Nika) Cakić (ubijen 1943. u 23. godini života. U pozadini lijevo grob MIjata Štefanca ubijenoga od strane Srba. Tu je sahranjen i moj djed Marko (Maraš) Cakić. Stoga istinu o Hrtkovcima i Hrtkovčanima ne treba kriti, još manje je se treba stidjeti!
