U Hrvatskoj sve više kriminalaca, zločinaca, terorista, trovača…
Od prapovijesti do danas, probiti put i doći do ove civilizacije, nije bilo lako. Imamo puno primjera gdje su ljudi unatoč nepovoljnim situacijama, bez ikakva znanja, unatoč zaprekama i svim represijama, prijetnjama i stradanjima, pokazali da su veoma umni, hrabri, jaki, vrlo izdržljivi, dovitljivi. Nisu to samo opjevani mitski junaci kojima se pripisuju nadnaravne osobine. Obični ljudi, najobičniji, koji su među nama, oko nas, borci su, junaci, snaga koja pokreće svijet. Naši pradjedovi i djedovi, naši očevi, naše prabake i bake, naše majke, tete, strine, rodbina, znanci i znanice, mnogi od njih proživjeli su progonstva, gubitke najdražih, bili izloženi svim mogućim nepravdama. Živjeli su oskudno, siromaštvo im je bila sudbina. Stoga ovo nametljivo, golemo pridavanje značaja pojedincima, toliko naglašavanje njihove posebnosti, nadarenosti, moći, utjecaja, silna brižnost jesu li jeli, spavali, postaje neukusno, odbojno. Kao da smo mi golema većina na svijetu tek usputni, slučajni. A mi promičemo život, održavamo svijet na životu. Ti zatajeni junaci i junakinje, iz bilo kojeg razdoblja ljudske povijesti, vrijedni su poštovanja. Nada ljudskoga roda. Što bi pokretalo svijet da nije njih? A oni koji se balotaju ljudima, gaze ih, obezvrjeđuju kao gliste, drže u strahu, zapravo su maleni.
Da ne potonemo
Kakvih sve tirana ima na svijetu, kakvih licemjera i bezosjećajnih silnika, to je umobolnost. Koliko patnje podnose narodi pojedinih država, posebno diljem Azije i Afrike, koji nemaju prava ni zrak udisati slobodno. I koga je za njih briga? Nikoga. Nitko ne proziva njihove zlostavljače, dapače, s njima mnoge vlade i poslovni ljudi tobože iz demokratskih država, sklapaju unosne poslove, zgrću novac. Bilo bi realno očekivati da u ovo „napredno vrijeme“, cio svijet konačno ispliva iz mračnog doba nasilja, nehumanosti i ratova. Potrudi se stati na kraj besmislu kojemu se mladi prepuštaju. Uvijek je bilo i ima nadarenih ljudi koji iznađu rješenje za nadilaženje postojećih kriza. Njih se omalovažava, ne dopušta im se javni nastup da iznesu svoje ideje. Ovako kako je sada, ako se savjest moćnih ne probudi, potonut ćemo.
Tko može ući u enigmu međunarodnih odnosa, to zapetljano klupko nelogičnosti i nepravde, nekako raspetljati? Zid između dobronamjernih običnih ljudi koji su žrtve bezumnosti, i moćnih ljudi koji drže svijet u šaci, neprobojan je. Mi se krtožimo u svom blatu, pa nam primjerice ovo nebulozno postupanje s bivšim ministrom Dabrom, serviraju za doručak, ručak i večeru. Koliko god je čovjek bio neprikladan za poziciju na kojoj se našao, ovo drečanje oko njega je tragikomično. Koliko traje ova smiješna i glupa saga, i koliko će još trajati? Ima Dabro srećom krokodilsku kožu, preživjet će, doduše izriban željeznom četkom, dok se sve vrste kriminalaca, zločinaca, terorista, trovača, i ostalih iz tog čopora nekažnjeno kreću kud ih volja. Nekome se ne sviđaš, začas nađe ubojicu koji će te likvidirati za koju tisuću eura, bez da okom trepne. Hvale se da su uhvatili ubojicu u Zadru koji je nožem zaklao svog kompića, a taj isti ima debeli dosje za razne prekršaje, registriran je u Policiji, i zna se za njega, ali on slobodno šeta. Takvi se po Hrvatskoj i svijetu roje kao ose i otrovni komarci. Nema zločina koji nisu spremni učiniti. Imaju odvjetnike koji ih izvuku, kupljene sudce, pa se nemamo čemu nadati. Policajac koji je dilao drogu u Zadru, tobože je iz ugledne obitelji, a ono ispao mućak.
Zaostalost
Tko može zamisliti užas u kući u Brčkom gdje su bila zatočena brojna djeca koja su u lancu trgovanja djecom? Koliko ima takvih tajnih mjesta gdje su zatočena djeca, djevojke? Čemu će ta djeca biti izložena, kojim sotonskim slugama prodani? Tobože nitko ništa nije znao, čuo ni naslutio. U nas susjedi vrebaju susjede, sve se zna, i što ti je u loncu, a kamoli da se može skriti toliko djece. I kakvi su to ljudi koji nisu to prijavili, dok djevojčica koja je uspjela pobjeći nije to otkrila. Šestero djece je upisano u hrvatske putovnice. Ma čije djece? Romske, i jedna se Romkinja javlja kako ona plaća da joj netko tu čuva unučad (???), jer ima 10 djece i čini mi se da reče, (ali ne mogu to naći na internetu) 110 unučadi. Pojavio se tu i Kajtazi i neka njihova braniteljica. O tome bi trebalo pisati jasno, iznijeti temeljito sve pojedinosti da znamo s čim se kao društvo moramo suočavati. Prepustiti im da rade što hoće, a rade sve što je protivno zakonu, amoralno, ugrožavaju normalne ljude, i ako se time policija i pravosuđe ne pozabave, ne treba nam trublja Božja koja će oglasiti smak svijeta. Nama će za konačnu propast biti dovoljno da nam oni preplave državu. Pa ovo hapšenje 60 poduzetnika zbog utaje poreza i korupcije, kao i jedne sutkinje. Radi li više itko po zakonu?
Coca-Cola i otrov
Trovanje Coca-Colom u Nizozemskoj, zbog velike razine klorata u tom popularnom piću i povlačenje svih proizvoda te američke tvrtke iz Nizozemske i Belgije, tek su upozorenje, sitan pokazatelj koliko je naš život izložen riziku trovanja hranom i pićem. Voda u Karlovcu, gdje građani skupljaju novčane priloge da bi napravili neovisnu analizu vode, koju piju i koju koriste u ostale svrhe, nikoga ne zabrinjava. Koje inspekcije, gdje su? Mnogi redovito bacanje smeća u more, a kad udari južina, s talijanske obale dolazi otpad na našu obalu Jadrana koji je nemoguće ukloniti. Smrad koji ostavljaju migranti po šumama gdje se skrivaju da bi prešli granicu, to bi trebalo snimiti i pokazati narodu. Otpad se čak iskrcava i po Medvednici. Posvuda otpad, gdje god nogom zakoračiš. Mnoga su odlagališta pretrpana, postala su ekološke bombe, a nova odlagališta koja su desetljećima u procesu izgradnje, jedva da se koje izgradi i opet ne udovoljava europskim standardima o zaštiti okoliša. Pa tko išta radi u Ministarstvu okoliša? Savjesni građani godinama prosvjeduju, prozivaju odgovorne, upozoravaju, potpisuju peticije. Sami čiste more, rijeke, kraške jame u kojima je nabacano tone smeća. Uzalud. Ne mogu protiv države, ni zaštićenih kriminalaca koji su u dosluhu s onima na odgovornim pozicijama.
Robot na Dori
Malo sam bacila oko na glazbenu manifestaciju – Dora. To je nova glazbena produkcija, nije više u fokusu ni glazba ni tekst. Bilo je nekoliko izvođača klasičnih zabavnih melodija, no uglavnom su nastupali mladi izvođači i plesne grupe. Pjevalo se većinom na engleskom jeziku, kao da smo svoj jezik izbrisali. Nije to što plasiraju na Dori za nas starije, nama je to preagresivno, stresno, iz moralnih i vjerskih razloga neprihvatljivo. A što se sve izvodilo, treslo i grmjelo, dimilo i plamsalo? Jasno je da smo izišli iz jednog vremena koje je bilo doduše traumatično, ali je ipak imalo u sebi tračak ljudskosti, snova, nade. Došlo je novo, traumatično i problematično vrijeme, ali ono nema ideala, nema tankoćutnosti. Scenografija, koreografija, popratni efekti, to je nešto poput loma, udara neka vrsta medijskog nasilja. Ma komu to padne na um, kome to godi? Kad bi netko normalan bio u tom okruženju nekoliko sati totalno bi poludio, dobio srčani ili moždani udar. A koliko šminke, lažnog glamura, smiješnih modnih kreacija. Čak je Marko Bošnjak dobro otpjevao onaj tekst, koji nije nipošto pjesma po nijednom standardu. To je tekst za koju se čini da ga je napisao robot koji nije dovoljno pismen, nimalo nadaren, nema nijednu ljudsku komponentu. Nekakva parodija. Ni glave ni repa. Stručni žiri je baš to favorizirao, dao tom tekstu i izvođaču neopravdano najveći broj glasova. Takva bi tvorevina mogla proći na Euroviziji, jer tamo samo šokantne stvari prolaze. Još Marku treba usaditi roščiće i obući ga u barbiku. I eto nam ulaznice za nastup u Švicarskoj. Ako danas takvi tekstovi i takve melodije uz takve scenske nastupe, pale i žare, tresu zemlju, ja spadam u fosile. Čemu se čudim? Pa stihija nas nosi, nema tu principa, ugode, ljepote. Izgleda da je sve što smo držali uzvišenim davno ishlapjelo, pa ako smo u neka protekla vremena nastojali osvijestiti i oplemeniti čovjeka, sad ga ovi naraštaji maksimalno unakazuju, nekom vrstom nedefinirane kulture, divljaštvom koje je posvuda prisutno, od vrha do dna.
Srbijanska nedefinirana Ana
U Skupštini Srbije, dogodio se okršaj koji je zaista nesvakidašnji. Jedna je zastupnica pogođena šok-bombom u glavu, još nije došla svijesti, u rizičnom je stanju. Jedna je u osmom mjesecu trudnoće i liječnici se bore da sačuvaju život djetetu. Treća je ozbiljno ozlijeđena. Tučnjava, dimne bombe, suzavac, gađanje jajima. Ali najjadnije, najtragičnije i najnebuloznije što se vikalo, bilo je: – Ustaše! Ustaše! Ustaše… Otkud im to? Tko su te ustaše u Skupštini Srbije? Ima li ikoga i ičega u ovom ubogom svijetu što je Srbiji sinonim zla nego ustaše? Nije li to retardirano? Nedavno je objavljen popis žrtava Jasenovca, koji je pronađen u partizanskim arhivima. Više naših građana godišnje strada u prometu nego je stradalih u Jasenovcu. A čime oni nas satiru i desetljećima sotoniziraju? Kolikim lažnim brojkama. Naši povjesničari mirno to prihvaćaju. Oni koji drže vlast u Srbiji koliko god bili svjesni da su nasukani brod, ne daju predaju se. Posebno je žilava i predana sadašnjoj vlasti srpska premijerka Ana Brnabić, za koju ne znaš je li muško ili žensko. Čak se vikala kako su mirovine u Srbiji tijekom mandata sadašnje vlade, s 200 eura, oni podigli na 300 eura. Kako njihovi umirovljenici prežive? Nemaju čak ni za šaku „pasulja“. Nije ni oporba baš sjajna, i tako je sve preraslo u pravu borbu. Vulgarnu, grubu i opasnu.
Politike idu svojim tajno zacrtanim smjerom. Nama političari mašu svojim njegovanim, finim ručicama, smijulje se. Plješćemo im, ta oni su naši vođe. Kako su umiljati kad se rukuju jedni s drugima, čak se i grle, ljube. A što se zbiva iza zastora? Ma što god analitičari govorili, meni sve ovo na svjetskoj političkoj sceni upravo izgleda kao predstava. Ne vidim tu neku logiku. Sve je to mehanizam koji radi tako da zavara javnost. Politika je tajna, perfidna, u njene tajne ne može zaći nitko tko nije pod zavjetom duboke šutnje. Sve ono što je isplanirano i što se planira na svjetskoj razini, daleko je od očiju javnosti. Sve transakcije koje se obavljaju na razini financija, gospodarstva, farmaceutske industrije i ostalog, kroje se negdje na tajnom mjestu. Vrana vrani oči ne kopa, pa i kad se nakostriješe i počerupaju.
Ukrajina, a Kina?
Eto ne će se oružje iz SAD-a isporučiti Ukrajini dok se ne postignu dogovori u kojima će svaka strana koja posredno ili neposredno upletena u taj rat, istaknuti svoje zahtjeve. Dogovori će se nastaviti, razmatrati, mijenjati, dopunjavati. Na scenu stupaju novi akteri; Ujedinjeno Kraljevstvo, Francuska, Kanada, EU koja se konačno trijezni. Uviđa da treba puške, metke, haubice, borbene zrakoplove… Nove sinekure, nove ljubavi promoviraju se na političkoj platformi. Zaista, teško je to sve sagledati i davati bilo kakva jamstva Ukrajini, jer Rusija nije zec koji će se dati u bijeg pred prijetnjom. Prijetnja ide na prijetnju. A što Kina smišlja i smjera? U njenim planovima nema poštovanja ni uvažavanja nikoga osim njenih interesa. Sklona je samo onima koji se ne miješaju u njene poslove, ostavljaju joj mogućnost da na svom terenu i oko sebe čini što je nju volja. Nije ona nikome ni sestrica niti je svetica, ona svoj utjecaj širi na vrlo sofisticiran način. Zavuče se posvuda, utabori, pusti korijenje. Tko joj stane žulj, pa čak i moćna SAD, digne se na prve noge i frkne. Nema s Kinom šale.
Samouvjereni Trump
Američki predsjednik Donald Trump, 44 dana nakon inauguracije obratio se članovima oba doma Kongresa. Nastupio je kao najjači svjetski lider, jer to sebi može dopustiti. Predstavio je rad svoje vlade, i najavio iduće poteze. Trump ima vrlo dobru retoriku i vrlo dobar nastup. Poput zvijezde iz showbusinessa. Pa kad i pretjera, to je šou, sve je dopušteno, iako se varaju oni koji misle da je neozbiljan. Zna on što njegovi birači žele čuti, i puca kao iz dalekometnog topa. Ono što naviješta da će u budućnosti SAD poduzimati, zvuči nekome kao bajka, ali zemlja koja se naglo uzdizala i dokazala svijetu, bilo u dobru, bilo u zlu, ne će ustuknuti. U stanju je nositi se sa svima koji joj pariraju. Vodit će imperijalnu politiku kao i ostale moćne sile, jer ako u tome posustane, drugi će je potisnuti. Dolazi li njeno zlatno doba, kao što je najavio Trump, ili neko novo doba koje se jednostavno nekad samo od sebe pojavi, vidjet će se za koju godinu. Amerika nema baš puno odanih prijatelja, ali može računati na saveznike s kojima se može dogovoriti, i na slabe kojima može biti štit ako su pametni. Svijet se užario, pretvorio u žeravu. Valja se sabrati. Upravo je vrijeme sadnje i sijanja, dobro bi bilo da sva polja i njive uzoremo, zasijemo i zasadimo. Jer grunu li dalekometne rakete, neće nam stizati ni kruha ni mlijeka. U ovom kolu svi smo se našli, iz njega se ne može, ma se može držati svoga praga i čuvati ga.
Svašta nam se nepoželjnog događa, od svakodnevnih teških prometnih nesreća pa sve do klizišta. Uz golemo klizište na Pantovčaku koje je djelomično sanirano, aktiviralo se novo klizište s dubokom rupom u zemlji u blizini čvrsto izgrađenih objekata. Pucanje vodovodnih i plinskih instalacija otežavaju sanaciju koja je vrlo zahtjevna i skupa. Čak na dubini od -27 metara morat će biti ugrađeni piloti. Posječeno je 150 stabala koja su bila nagnuta. Baš nam problemi iskrsavaju gdje ih najmanje očekujemo.
Više vudua, a manje poklada
Evo su iza nas poklade. Koliko maškara! Ljudi u vrijeme karnevala podruguju se onima kojima inače ne smiju proturječiti. Bude u tom ludilu onih koji izvrsno rezimiraju stvarnost i pojedinim osobama iz javnog i političkog života pripišu ono što ih odlikuje. Nije baš ugodno biti „krnje“ ili pust, kako ga modernim jezikom nazivaju. Pa neka je to samo spaljena lutka u teatrološkom igrokazu, podsjeća pomalo na stravične vudu obrede pravljenja i spaljivanja lutaka. To je poganski, vrlo ružno. Kad bi mi netko ponudio da odem na karneval u Brazil ili u Meksiko, ne bih ni za što. Jednostavno to mi je sve skupa odbojno. Djeca koje se maskiraju u likove iz crtića, u bubamare, leptire, zeke, mace, nekako je podnošljivo, ali ostalo, Bože me sačuvaj.
Narednih 40 dana posta i molitve, bilo bi poželjno. Ma tempo života je vrlo užurban i nije baš nikome to lako prakticirati. Da se držimo načela vjere, za svih bi bilo kruha i ruka, sijali bi žito, čuvali stada, sadili cvijeće. Iz sata u sat sve se više otuđujemo i udaljujemo, svatko gleda svoj osobni interes, nije važno ako igraš krajnje prljavo, varaš i ubijaš, samo da je tvoj lonac pun, tvoja djeca sita, trezori puni zlata. Izgleda da je zemlja bila puna zlata. Koliko ga se iskopalo, još uvijek ga se nalazi podosta, uništavaju se prašume u kojima ga ima. Na stotine tisuća legalnih i ilegalnih tragača nanosi veliku štetu Zemlji i svijetu, jer zlata su uvijek gladni bogati. Isus reče: „Prije će se deva provući kroz iglene uši nego bogataš ući u kraljevstvo Božje.“ Ali zlato je neodoljivo. A duša? Koliko će se ljudi sabrati i zapitati se kroz ovu korizmu, što nam je s dušom? Šteta, jer tu je naše blago koje ne će propasti.
