Solarno inženjerstvo: Lekcije iz laboratorija prirode

Otkad postoji naš planet, priroda modulira koliko sunčeve proizvodnje dopire do Zemljine površine, često s velikim posljedicama za klimu koje bi izazvale kaos za globalno društvo i gospodarstvo ako bi se dogodile danas

Potezi u borbi protiv globalnog zagrijavanja smanjenjem razine dolaznog sunčevog zračenja ne predstavljaju ništa drugo nego rizične eksperimente koji nastoje ‘popraviti’ nered koji smo već napravili u našoj nekoć stabilnoj klimi. Upravljanje sunčevim zračenjem (SRM) ne čini ništa da smanji razinu ugljičnog dioksida u atmosferi. Kao takav, jednostavno je usredotočen na liječenje simptoma, a ne uzroka globalnog zagrijavanja.

Mnogi od onih koji su robovi ideje SRM-a tvrde da nema rizika i hvale računalne modele koji tvrde da ne pokazuju štetne učinke na Zemljin okoliš. Moje je mišljenje da je takav neutemeljeni optimizam krajnje naivan i ništa više od znanstvene oholosti najgore vrste.

Stare vulkanske priče

Istina je da SRM nije ništa novo. Zapravo, otkad postoji naš planet, priroda modulira koliko sunčeve proizvodnje dopire do Zemljine površine, često s velikim posljedicama za klimu koje bi izazvale kaos za globalno društvo i gospodarstvo ako bi se dogodile danas.

Svaki prirodni fenomen dovoljno velik da napuni atmosferu materijalom koji blokira sunčevu svjetlost učinit će posao – glavni krivci su udari asteroida i kometa te vrlo velike vulkanske eksplozije ili nakupine manjih vulkanskih erupcija. Udarni događaji veličine kilometar ili više opteretit će atmosferu prašinom, što će dovesti do pada globalnih temperatura poznatog kao kozmička zima. Iznimni vulkanski izljevi imaju isti učinak, ali ovaj put hlađenje koje slijedi – poznato kao vulkanska zima – posljedica je ogromnih količina plina sumpornog dioksida koji se pumpa u atmosferu. Plin se miješa s vodenom parom stvarajući veo od aerosola sumporne kiseline u stratosferi, što je učinkovito u blokiranju dolaznog sunčevog zračenja.

Učestalost udarnih događaja dovoljno velikih da izazovu značajan pad globalnih temperatura je niska, a razdoblje povratka udara asteroida širine 1 km je najmanje pola milijuna godina, a vjerojatno i duže. Vulkanski događaji koji mogu dovesti do značajnog globalnog zahlađenja su, međutim, daleko češći.

Vulkanske supererupcije – definirane na temelju toga da izbacuju najmanje 1000 kubičnih kilometara pepela, stijena i lave – imaju prosječno razdoblje povratka od čak 50.000 godina. Imaju potencijal dovesti do naglog i trajnog smanjenja globalnih temperatura. Nakon kolosalne erupcije Tobe (Sumatra, Indonezija) prije oko 74.000 godina – vjerojatno najkatastrofalnijeg prirodnog događaja u posljednjih 2,5 milijuna godina – globalna temperatura pala je za negdje između 3,9 °C i 9 °C, kao odgovor na izbacivanje u atmosferu do 2.000 milijuna tona sumpornog dioksida. Razdoblje značajnog zahlađenja trajalo je nekoliko godina i možda je dovelo do znatnog povećanja snježnog i ledenog pokrivača.

Nedavne vulkanske priče

Manji, klimatski poremećaji, vulkanski događaji mogu imati razdoblja povratka od samo stoljeće ili dva – možda čak i manje. Najrelevantnija za nas je erupcija Tambore (Sumbawa, Indonezija) 1815. godine, koja je dovela do takozvane godine bez ljeta 1816. godine. Globalni pad prosječne temperature od samo 0,7°C imao je veliki utjecaj na vremenske obrasce, posebno na sjevernoj hemisferi, što je rezultiralo jednim od najhladnijih europskih ljeta ikada. Rašireni neuspjesi usjeva diljem Europe i istočne Sjeverne Amerike rezultirali su glađu i posljednjom velikom krizom egzistencije u zapadnom svijetu.

Vulkansko opterećenje atmosfere također je imalo veliki regionalni utjecaj nekoliko desetljeća ranije, 1783. i 1784. godine. Ovaj put, krivac je bila dugovječna erupcija lave Laki na Islandu, koja je stvorila sumporni oblak koji se proširio Europom. Izolacijski učinak vulkanske izmaglice rezultirao je munjevitim ljetnim temperaturama 1783. godine i vrlo lošom kvalitetom zraka. Nasuprot tome, sljedeća zima bila je neuobičajeno teška, i u Europi i u istočnoj Sjevernoj Americi, što je rezultiralo s najmanje 8.000 viška smrtnih slučajeva samo u Velikoj Britaniji. Dalje, erupcija je bila uključena u slabljenje afričkih i južnoazijskih monsuna, u prvom slučaju što je dovelo do smanjenog protoka Nila i velike gladi u Egiptu.

Vulkanske lekcije

Ključni zaključak iz svega ovoga je da atmosfersko opterećenje ima posljedice. Upravljanje sunčevim zračenjem u prirodi uvijek je imalo domino učinke na svjetske vremenske obrasce i nerazumno je optimistično misliti da bi usporedive mjere koje je poduzelo čovječanstvo bile drugačije.

Ideja da oponašanje velike vulkanske erupcije održavanjem, iz godine u godinu, značajnih razina materijala koji blokiraju Sunce u stratosferi, ne bi imalo štetnih učinaka, trudno je povjerovati. Znakovito je da je eminentni klimatolog, Alan Robock, naveo 28 razloga zašto SRM nije sjajna ideja.

Zaključak je da su tehnološki popravci globalnog grijanja kao što je SRM dvostruko opasni. Ne samo da su rizični i/ili iznuđivački skupi, energetski intenzivni i štetni za okoliš, već njihova promocija kao “rješenja” djeluje na odvraćanje srca i umova od očajnički hitnog zadatka smanjenja emisija što je brže moguće.

Bez istodobnog smanjenja emisija, SRM i druga klimatska “rješenja” samo će nagomilati probleme za budućnost, ali nema razloga misliti da će se to dogoditi. Doista, vjerojatnije je da će umjesto da se koristi kao privremeni “flaster” – bilo koja usvojena shema klimatskog inženjeringa biti oteta kao izgovor da se omogući nastavak uobičajenog poslovanja i procvat kapitalizma slobodnog tržišta. Stoga ne čudi da su tehnološka ‘rješenja’ poput SRM-a omiljena i među korporacijama za fosilna goriva i među milijarderima.

Da zaključim, dovoljno smo se pobrljali s klimom našeg planeta, hvala. Pobrinimo se da SRM limenka crva ostane dobro i istinski zatvorena.

Bill McGuire je profesor emeritus geofizičkih i klimatskih opasnosti na UCL-u. Bio je suradnik u izvješću IPCC-a SREX iz 2012. o klimatskim promjenama i ekstremnim događajima. Njegov roman Skyseed – eko-triler o klimatskom inženjeringu koji je pošao po zlu – objavljen je 2020. godine. Njegova nova knjiga, Hothouse Earth: an Inhabitant’s Guide bit će objavljena u kolovozu 2022.

Prof. Bill McGuire, 13. VI. 2022., https://www.solargeoeng.org/solar-engineering-lessons-from-natures-laboratory/