Zbog njegovog orjunaštva i četništva na svojoj duši ima svaku pojedinačnu zaklanu hrvatsku dušu (djecu, žene, starce…) tijekom Drugog svjetskog rata
Osvrt na knjigu ‘Međimurje u djelima Đure Vilovića’, autor doktor Juraj Kolarić, nakladnik Tkanica d.o.o., Zagreb, 2025.
O doktoru Jurju Kolariću ponešto znam (vidi: https://www.hkv.hr/izdvojeno/vai-prilozi/s/tijardovic-ivica/42061-i-tijardovic-osvrt-na-knjigu-komunisticki-zlocini-u-hrvatskoj-progon-bogoslova-i-svecenika-1945-1960.html ). Osvrt na ovu knjigu ‘Međimurje u djelima Đure Vilovića’ već je napisao gospodin Tomislav Vuković (vidi: Hrvatski tjednik od 27. 2. 2025.), kojeg ovom prilikom pohvaljujem, prije svega zbog njegovog neumornog traganja za istinom (vidi: https://www.maxportal.hr/premium-sadrzaj/osvrt-na-knjigu-stvarni-jasenovac-autora-tomislava-vukovica/ ).
No, tko je uopće Đuro Vilović i kakve veze on ima s krajem za kojega se kaže ‘Tu mi Bože živjet daj, tu je moga srca raj’, tj. s Međimurjem?
O Đuri Viloviću (vidi: https://www.enciklopedija.hr/clanak/vilovic-djuro ) se tu i tamo nešto napisalo (vidi na primjer https://www.hrvatski-fokus.hr/2019/07/21705/ ). O prezimenu Vilović se također malo zna (vidi na primjer: https://www.brela.com/brolanenses/prezimena/vilovic.htm). O lijepom hrvatskom imenu Jure i o još ljepšem hrvatskom prezimenu Vilović ne bih znao puno reći, osim što se pod imenom Jure podrazumijevaju i drugi oblici poput Juraj, Jurica, Jura, Đuro, itd. Samo prezime Vilović mi ne govori puno. Tu i tamo se ponekad spomene (vidi na primjer: https://www.hds.hr/clan/vilovic-nenad/ ). No. najznačajniji nositelj prezimena Vilović u Hrvata je za sada, nažalost, Jure Vilović, zvani Đuro.
Iz Ljetopisa župe Brela, pod datumom 3. kolovoza 1913. godine zabilježio je don Bone Donelli, župnik Brela sljedeće: ‘Na 3. kolovoza, kada je dernek u selu, prvu svoju svetu Misu prikazao je Bogu don Jure Vilović sin Jurin i Šime Šošića, iz ove župe. Od župske kuće pa do crkve sve je okićeno bilo zelenilom, cvijećem i barjacima. Toliko naroda i takvog veselja i uzhita, ne pamti se’. I koji otac ili majka ne bi bili ponosni na takvog sina!? No nekoliko godina kasnije isti je župnik Donelli dopisao: ‘Ali sve nade i obećanja propadoše, iznevjerio se. Žalosna mu majka!’
S obzirom da mi je glazba jedan od hobija, ime Đuro Vilović sam povezivao s Krstom Odakom (vidi zanimljiv tekst https://medjimurje.hr/aktualno/kolumne/imamo-osamdeset-godina-staru-operu-8366/ ), no ne i s Đurovom ultra promidžbom četništva kroz velikosrpstvo.
Dok sam upoznavao hrvatsku povijest prve polovice dvadesetog stoljeća, ime Đuro Vilović sam zapazio, no ne i identificirao. Tek kad sam pročitao knjigu ‘ Ideologija i propaganda velikosrpskoga genocida nad Hrvatima’, četvrto izdanje iz 2020. godine, autor Stjepan Lozo, shvatio sam monstruoznost lika Đure Vilovića.
Kad netko zamrzi svoj narod…
Kad netko zamrzi svoj rod, svoju vjeru, svoj poziv, svoje kolege, svoj narod, kako se takav lik može uopće smatrati značajnim piscem u nekom narodu kad je sklon bezočnom laganju i vrijeđanju. Lagati, i to na način da se zbog tih laži i danas moramo pravdati za nešto što nismo učinili, ne može zdrava osoba nego ‘Đa.Va.’ Ovdje nije riječ o sitnoj laži zbog koje će se netko naslađivati, već o Đurinim lažima koje udvostručuju laži ‘Valerijanovog memoranduma’. I danas, zadnjih 25 godina, medijsku pozornost i financijsku podršku države često dobijaju upravo pisci ‘Đurinog’ profila. Što više gadite ili vrijeđate hrvatski narod, kulturu, povijest, vjeru, crkvu i rimo-katoličke svećenike, dobit ćete veću pozornost jer vlast je uvijek bila protiv Hrvata (osim zadnjeg desetljeća dvadesetog stoljeća). Kako se knjige nisu nikad manje čitale nego danas, a prije uglavnom nisu zbog nepismenosti, ne može se kroz povijest govoriti da je narod s oduševljenjem prihvatio nešto što mu je bilo nametnuto. Što narod prihvaća i kako, vidi se kod dočeka uspješnih športaša.
Ako netko želi tiskati djela kompromitiranih autora, neka to slobodno čini, no ne uz podršku poreznih obveznika. I u takvim djelima mora nedvosmisleno napisano biti što to te autore kompromitira, uz natpis, na primjer, ‘Prestanite čitati ovu knjigu zbog poštovanja prema onima koje autor knjige ima na duši’. Načelno sam protiv zabrana, osim zabrane četništva i ‘početništva’, a ako se kome čita nešto, neka čita, no nezamisljivo je da se djela četnika Đure bez problema tiskaju, a Mile Budaka ne. Kada god je vlast kroz povijest primjenjivala dvostruke kriterije, Hrvati su bili potlačeni.
Loše bečko iskustvo
O Đuri Viloviću pisao je doktor Ivan J. Bošković koji kaže: ‘Odlaskom u Međimurje nastupa prekretnica u Đurinom životu’. Izgleda da je taj period boravka u Međimurju promijenio Đurin život, pa se stoga i u naslovu Kolarićeve knjige spominje Međimurje. Kroz pisma na kraju knjige koja je Đuro pisao svom kolegi Vinku Žganecu (vidi: https://www.mnovine.hr/medimurje/art/vinko-zganec-veliki-medimurski-pjesnik-skladatelj-svecenik-i-pravnik/) da se naslutiti da je deformacija Đurinog uma započela već u Beču. Ne bih se upuštao u područje poremećaja uma, jer za to postoje mjerodavni, no smatram da se svakom čovjeku u njegovom životu nekad nešto dogodi što ga kasnije definira kroz cijeli život. Koliko sam shvatio, još uvijek nije sasvim jasno što se to konkretno zbilo u Đurinom životu što ga je od jednog prekrasnog svećeničkog zanimanja pretvorilo u čudovište. Nije grijeh zaljubiti se u ženu druge vjere, no mrziti sve svoje jest! Nije mi cilj istraživati njegov život niti čitati njegova djela, ali na temelju svega što do sada znam riječ je o častohlepnoj osobi željnoj novca. Takvih ima i danas, koji možda ni ne vjeruju u ono o čemu pišu, ali zbog novca i časti pišu. Đurin je grijeh utoliko veći što je vjerojatno iskoristio ispovjedi vjernika, oblikovao ih u svojim književnim djelima na način kako je to njemu odgovaralo, i na taj način obznanio rečeno u ispovijedi, premda je bio vezan apsolutnom profesionalnom tajnom (sakramentalni pečat). Odavanjem ispovjedne tajne svećenik u sebi gubi sve što je Božje. A kad netko više nije u svećeničkom zvanju, s odavanjem ispovjednih tajni dokazuje da je spreman na sve, pa i na laganje, u čemu je Đuro nenadmašan. Zbog njegovog orjunaštva i četništva na svojoj duši ima svaku pojedinačnu zaklanu hrvatsku dušu (djecu, žene, starce…) tijekom Drugog svjetskog rata, te stoga ne vidim razloga da ga se izvlači iz pakla kojemu pripada, osim u znanstvene svrhe kako ne bi još netko slijedio njegov primjer, te je stoga ova knjiga doktora Kolarića vrijedan doprinos definiranju zla (Đure), kako se ne bi povijest ponovo ponovila.
Da bi sadržaj knjige doktora Kolarića ‘Međimurje u djelima Đure Vilovića’ bolje pratili, savjetovao bih redoslijed čitanja. Prvo pročitajte tekst o autoru knjige (str. 289.-291.), zatim recenziju koju potpisuje gospodin Mate Kovačević (str. 287.-288.), pa dio o Đuri Viloviću (str. 96. -103.) te poglavlje 5, posebno dio u kojemu drugi govore o Đuri Viloviću. Zatim poglavlje 3, 4 i 1, pa dodatak o izvorima (str. 172.-173.) i poglavlje 2. Popis vodećih četnika možete naći od 174. do 182. stranice. Na kraju pročitajte predgovor i sve ostalo od stranice 9. do 93., te završite čitanje knjige s poglavljem 6, tj. s preslikom pisama između Vinka Žganeca i Đure Vilovića.
Lijepe međimurske pjesme
Osobno se ne mogu pohvaliti sa poznavanjem povijesti Međimurja pa mi je stoga prvo poglavlje dobro došlo. Ni o Međimurju nisam puno znao, no znao sam za prekrasnu glazbu Međimurja preko, na ponos svih Hrvata, ansambla Lado i Ladarica, Anđele Potočnik, tete Lize i brojnih drugih, pa bih ovom prilikom izdvojio možda najljepšu hrvatsku pjesmu ‘Vehni, vehni fijolica’ (poslušaj https://www.youtube.com/watch?v=unCIS3VGFLg ) u čast najnaseljenijeg dijela Hrvatske. Kad slušaš Međimurske narodne pjesme ponosiš se svojim rodom i zemljom kojoj pripadaš!
Ako želite pročitati o ‘marturini’, o ‘prvoj ekumenskoj vijesti’, o sudbini ‘Muraköz-a’, o ‘Mesopotamskom’, o ‘predrasudama’, o ‘sramu majki s brojnom djecom’, o ‘Koliko bum služil na den?’, itd., prvo poglavlje sigurno ne ćete preskočiti.
Jeste li znali da je 1910. godine u Međimurju bilo 92 % Hrvata i samo 7 % Mađara, da se vlast plašeći ‘Lajtmanovog molitvenika’ uvela ‘Aponijev zakon’, a posljedica toga je da sto godina kasnije Mađara u Međimurju gotovo da i nema, da su prvi put u Hrvatskoj snimljene narodne pjesme na fonografskoj ploći i to u Kotoribi, itd. Sve to i štošta drugog naći će te u drugom poglavlju.
Ukoliko netko misli da je Đuro ipak dobar čovjek koji je samo loše prosuđivao, neka pažljivo pročita poglavlje o Đuri Viloviću – hrvatskom svećeniku, književniku, publicisti, orjunašu i četniku.
U sljedećih stotinu stranica, počevši od stranice 106. može se čitati o četništvu. Iz teksta možete saznati:
- o značenju slova ‘Z’, na primjer na tenkovima,
- o govoru početkom 1943. zbog kojeg su ‘Dražu’ napustili Britanci jer su mu glavni neprijatelji bili partizani, ustaše i muslimani, a jedini saveznici Talijani,
- o neorganiziranosti četnika u čijim postrojbama vlada ljubomora, intriga, krađa, neposluh, itd. (isto kao 1991.-1995.) , itd.
Iz Đurinog pisma ‘Draži’ nedvosmisleno je jasno da je Split oduvijek disao hrvatski, kao što je to slučaj i danas, no kad raznim izbornim smicalicama dobijete nekoliko profila tipa Đuro, onda je percepcija drugačija od stvarnosti.
I na kraju, četnici danas s pravom veličaju Đuru, no to ne moramo i mi, te stoga knjigu ‘Međimurje u djelima Đure Vilovića’ doktora Kolarića svakako preporučam, a nakladniku Tkanica zahvaljujem!
Knjiga se može nabaviti na adresi elektroničke pošte: tkanica@hrvatski-fokus.hr
Cijena knjige: 29,90 eura + poštarina.
