Neli Ružić izlaže u splitskoj Galeriji Kula
U splitskoj Galeriji Kula u srijedu, 12. ožujka 2025. otvorena je izložba Neli Ružić naziva „NO LONGER NOT YET“ koja obuhvaća video-zvučnu instalaciju „Disati zajedno (mjerenje kozmosa)“ i tekstualni rad po kojem čitava izložba i nosi ime.
Disati zajedno (mjerenje kozmosa) ambijentalna je video-audio instalacija koja se bavi disanjem, biotemporalnošću i zajednicom. Sastoji se od video zapisa tragova topline ljudskih izdaha te laganog nestajanja maglice koja se zadržava na staklu. Zabilježeni i združeni dahovi šezdesetak ljudi pokušaj su materijaliziranja neuhvatljivog, pulsiranja života, protoka zraka u složenoj, fluidnoj cirkulaciji. Zvučna kompozicija prati ritam pojedinačnih dahova, stvarajući ambijentalnu kompoziciju zborskog višeglasja.
Disati zajedno (mjerenje kozmosa) mjesto je zajedništva u nevidljivom prostoru razmjene, protoka i molekularne povezanosti. Ambijent zajedničkog disanja ukazuje na krhkost, fragilnost života, ali i vitalnost prostora ko-respiracije. Zbog položaja svjetla, prašina koja je padala na staklo tijekom snimanja, postala je vidljiva, tako da topli otisci dahova polako nestaju u dubokom kozmičkom prostoru sazdanom od čestica prašine koje formiraju različite konstelacije.
Video snimke dahova nastale su u doba pandemije koronavirusa, kada smo postali svjesni važnosti i opasnosti disanja u zajedničkom prostoru. U situaciji izolacije i iskoraka iz svakodnevne mašinerije proizvodnje, na individualnoj ali i kolektivnoj razini postalo je jasnije da je percepcija protoka vremena ekonomski i tehnološki pa i ideološki uvjetovana. Imperativ produktivnosti, profitabilnosti i kompetencije u kasnom digitalnom kapitalizmu reguliraju naše životne ritmove i izdržljivost. U komprimiranom vremenu kasnog kapitalizma, potisak vremena postaje gotovo opipljiv i gust. Disati zajedno (mjerenje kozmosa) uvodi dah kao mjeru vremena, usporavanje, ritam korespiracije i zajedništva te stavlja u odnos biotemporalnost i duboko vrijeme.
Dalibor Prančević u katalogu izložbe piše „Neli Ružić svojom multikanalnom video-zvučnom instalacijom „Disati zajedno (mjerenje kozmosa)“ stvara ambijentalan prostor koji spaja individualno i kolektivno iskustvo disanja. U temelju rada nalazi se prizor dahova otisnutih na staklenoj površini, koji postupno nestaju, evocirajući prolaznost i efemernost ljudske prisutnosti. Ovo materijaliziranje neuhvatljivog – fizičkog traga disanja – istodobno djeluje kao vizualna metafora za zajedništvo, protok i kruženje zraka koji nas neraskidivo povezuje.
Semantička razina rada razotkriva složene odnose između biološkog i kozmičkog vremena. Dah, ritmičan i vitalan, suprotstavlja se ubrzanoj temporalnosti suvremenog društva oblikovanoj imperativima produktivnosti i kapitalističkog ubrzanja. Rad Neli Ružić podsjeća nas da je disanje temeljni životni čin, ali i zajednička osnova svakoga ljudskog postojanja – čin koji itekako može biti ugrožen, što se pokazalo tijekom pandemije COVID-19. Tako instalacija postaje mjestom korespiracije – kako to sama umjetnica ističe, referirajući se na rečenicu iz seminalnog teksta Franca ‘Bifa’ Berardija Braething. Chaos and Poetry – istodobno reflektirajući fragilnost, ali i snagu kolektivnog postojanja.
Instalacija sugerira fluidniji, nestabilniji vremenski okvir
Nije naodmet napomenuti da se vrijeme ovdje ne promatra kao kakva mjerljiva kategorija, već spekulativan koncept čiju antropomorfnu ideju linearnosti Ružić dekonstruira. Umjesto stabilnog i pravocrtno određenog vremena, instalacija sugerira fluidniji, nestabilniji vremenski okvir, kakav nalazimo u poimanju kozmosa. Ovdje je čovjek izmaknut iz antropocentrične percepcije vremena te suočen s njegovom nelinearnom i nesagledivom dimenzijom, koja se možda može zamisliti spiralno, kao ritmično ponavljanje i prepletanje različitih tokova.
Istodobno, rad Neli Ružić otvara pitanje višestruke podjele vremena – od njegove svakodnevne ekonomske utrživosti do dokolice kao prostora neslućenih mogućnosti. Instalacija stoga neizravno referira i radikalne ideje Situacionističke internacionale koja je odbacivala instrumentalizaciju vremena kroz rad i zalagala se za oslobađanje od njegovih produktivnih okvira. U tom kontekstu, Disati zajedno (mjerenje kozmosa) istražuje i opoziciju između vremena rada – strukturiranog, kontroliranog i kapitaliziranog – te vremena bivanja, koje se ne može lako mjeriti niti podvrgnuti ekonomskoj logici. Umjetničina instalacija tako ne samo da tematizira ritmičnost disanja kao biološku nužnost, nego i kao potencijalan čin otpora ubrzanju i ekonomskoj kontroli te eksploataciji vremena.
Na fizičkoj razini rad je koncipiran kao multikanalna instalacija sa sedam ekrana koji su postavljeni na crne postamente u zatamnjenom galerijskom prostoru. Ekrani reproduciraju videosnimke izdaha šezdesetak ljudi, dok se sa svakog emitira individualno prilagođena zvučna kompozicija Carole Chargueron, koja dodatno gradi iskustvo korskog višeglasja.*** Tako se stvara prostorni dojam složene polifonije disanja, gdje se zvučni i vizualni elementi prožimaju, naglašavajući ideju međusobne povezanosti u nevidljivom prostoru razmjene zraka i vremena.
Kako bi se dodatno produbio doživljaj rada, galerijski pod obložen je crnim tapisonom. Ovaj postupak nalik na eksperimentalne izložbene procedure nadrealističkih umjetnika i kulturnih radnika, ali i neoavangardnih umjetničkih postupaka, ne samo da utječe na akustičnost prostora nego i mijenja njegovu fizičku pojavnost nudeći drukčiju percepciju hoda, osjeta i kretanja kroz instalaciju. Robusni zidovi kasnoantičke arhitekture u neprekidnom su dijalogu s neuhvatljivošću i fluidnošću djela ističući napetost između monumentalnog trajanja i efemernog trenutka.
Dodatnu slojevitost instalaciji donosi i tekstualni rad No longer, not yet koji se pojavljuje unutar izložbenog prostora – i zapravo je naslov cijele izložbe, reflektirajući ujedno i karakterističnu strategiju Neli Ružić u kojoj tekst djeluje kao diskurzivan kontrapunkt vizualnom i zvučnom. Ružić se pritom oslanja na teze Giorgia Agambena iz eseja What Is the Contemporary? u kojem on, između ostalog, iznosi tezu da se istinski suvremen čovjek ne podudara u cijelosti sa svojim vremenom niti mu se poslušno prilagođuje.
Prema Agambenu
Upravo anakronizam i diskronija, prema Agambenu, omogućuju mu dublje razumijevanje sadašnjosti, pa u toj vremenskoj neusklađenosti jasnije percipira svoje doba ne samo kao nešto u čemu sudjeluje, nego i kao nešto što može kritički promišljati. Ova na izložbi pomalo disruptivna tekstualna forma zaziva liminalno stanje između prošlog i budućeg upućujući na fluidnost prijelaza i neizvjesnost trenutka sadašnjosti. Njegova semantička napetost počiva na paradoksalnom susretu kraja i početka, statičnosti i kretanja, pri čemu se vrijeme ne poima kao linearna progresija, već kao nelinearan, otvoren proces koji uvijek izmiče fiksaciji.
Pozicioniran unutar izložbe visoko na zidu, tekst – u obliku svjetleće kutije od crnog aluminija gdje slova svijetle – ne samo da utječe na unutarnju kompaktnost instalacije Disati zajedno (mjerenje kozmosa), nego i destabilizira uhodane načine percepcije: gledatelja postavlja u stanje oscilacije između onoga što je bilo i onoga što tek dolazi bez mogućnosti čvrstog oslonca u sadašnjem trenutku. Doista, tekst poput rebusa priziva sadašnjost, ali time što je ne izgovara eksplicitno, zapravo je suprimira. Nadalje, ova intervencija stvara diskontinuitet u iskustvu rada, otvarajući prostor za dodatna značenja i kritičku refleksiju o vremenu kao aporiji – nečemu što istodobno jest i nije, što je prošlo, a još uvijek traje. Time No longer, not yet funkcionira i kao tekstualni element i kao konceptualni poremećaj unutar instalacije koji provocira dublje promišljanje o strukturi vremena, njegovoj fragmentaciji i našoj percepciji prijelaza između ontoloških stanja.
Izložba u Dioklecijanovoj palači
Izložba Neli Ružić smještena je u sjeveroistočnu kulu Dioklecijanove palače, prostoru izrazito dugog trajanja – povijesnog i materijalnoga. Robusni zidovi kasnoantičke arhitekture, svjedoci tisućljetnih transformacija, sučeljavaju se s tranzijentnim karakterom rada u kojem se bilježenje izdaha – kratkotrajnoga fizičkog procesa emanacije topline – i pojavljivanje čestica prašine s njihovim vizualno atraktivnim konstelacijama, povezuju s idejom kozmosa kao vremenski nesagledivog prostora. U tom susretu monumentalnog i efemernog, trajnog i prolaznog, otvara se slojevita refleksija o vremenu, materiji i ljudskoj prisutnosti u beskonačnom protoku.
U konačnici, ova izložba Neli Ružić nije samo vizualno-zvučni doživljaj, već i poetsko promišljanje o ritmovima života, vremenskim strukturama i našoj neizbježnoj međuovisnosti te suradnji. Ružić njome uspijeva povezati osobnu i univerzalnu dimenziju disanja – fiziološku, političku i egzistencijalnu – dovodeći u pitanje što znači istinski biti zajedno u prostoru i vremenu.“
Autorica
Neli Ružić (Split, 1966.) je multimedijalna umjetnica koja istražuje percepciju vremena i različite aspekte temporalnosti u odnosu na povijesne narative, preklapanja osobnog i kolektivnog sjećanja i migracije. U svojoj umjetničkoj praksi koristi različite medije i forme poput intervencija u javnom prostoru, objekata, instalacija i video instalacija te procesualnih radova koji uključuju arhivske i dokumentarne prakse. Imala je niz samostalnih izložbi i sudjelovala na brojnim izložbama, projektima i festivalima u Hrvatskoj i regiji, Europi, Kanadi, SAD-u i Latinskoj Americi. Između ostalih: BIENALSUR (Urugvaj i Argentina), OSTRALE Biennale O21 (Dresden, Germany) i Body and Territory, Cross-Border Dialogues (Kunsthaus, Graz). Dobitnica je više nagrada: Grand Prix 29. Slavonskog biennala (2024.), Godišnja nagrada “Slobodne Dalmacije” za umjetnost “Jure Kaštelan” (2024.), Nagrada Signes de Nuit na 16. Festival International de Cinéma, Pariz (2018.), Druga nagrada za hrvatsku suvremenu umjetnost T-HT@msu.hr (2016.), Nagrada Biennala Mladih Mediterana, Galerija moderne umjetnosti u Rijeci (1993.). Kao stipendistica CEC ArtsLink-a boravi u Headlands Center for the Arts, Sausalito, California, USA (1996.) Njeni se radovi nalaze u privatnim kolekcijama i javnim fundusima u zemlji i inozemstvu: Galerija umjetnina, Split; Muzej moderne i suvremene umjetnosti, Rijeka; Muzej suvremene umjetnosti, Zagreb; Kolekcija suvremene umjetnosti, Marino Cettina, Umag; Canal Mediateca, CaixaForum, Barcelona, Španjolska.
Ružić je diplomirala slikarstvo na Fakultetu primijenjenih umjetnosti i dizajna u Beogradu, 1990. godine i magistrirala na Facultad de Artes, Universidad Autónoma de Estado de Morelos u Meksiku 2013. godine. Tijekom magistarskog studija bila je stipendist meksičkog Nacionalnog vijeća za znanost i tehnologiju – Conacyt. Od 2003. do 2012. godine predaje u Nacionalnom centru za umjetnost, (CENART) na ENPEG La Esmeralda u Ciudad de Mexico. Nakon povratka u Hrvatsku, predaje u Školi likovnih umjetnosti u Splitu gdje 2014. osmišljava koncept i organizira program Galerije Škola koju vodi do 2018. godine. Redovita je profesorica na Odsjeku za slikarstvo, Umjetničke akademije u Splitu.
Izložba ostaje otvorena do 25. travnja 2025.
