Svatovi nosili hrvatsku zastavu bez smetnje talijanskih okupacijskih vlasti
Zadarski Narodni list od 13. 12. 1899. javlja da “naša obćina tužila je ribare primorce da ribaju u okružju ove obćine. Da nema primoraca čovjek se ne bi okusio ribe ni jednom na mjesec, jer u Sućurju nema više tko da ide na mreže, svi su u svietu. Bolje bi bilo ljudima na obćini da na drugo misle, nego da tuže ribare.”
Isti list od 6. 10. 1900. priopćava da su talijanski trgovci od Jelse do Sućurja nakupovali puno grožđa, te prebacili u Split.
NL od 11. 3. 1907. javlja o smrti načelnika Sućurja Ivana V. Franičevića koji je na dužnosti od 1886.
Dana 18. veljače 1911. Hvarsku biskupiju posjećuje 116 kućedomaćina iz Sućurja da se požale radi zabrane pjevanja na hrvatskom u crkvi. Primljeni hladno, zahtjevi odbijeni.
Vijest NL-a od 15. 6. 1912. o sramotnom stanju luke u Sućurju koja je važna jer preko nje izvozi se 5.000 hl vina, buhač, srdele, smokva i rogači, a uvozi se hrane za 2.000 ljudi, te 2.000 bačava vinskog stopa iz Italije.
U uređenje luke je u 50 godina uloženo 50.000 kruna, sa jadnim ishodom. U donjem dijelu luku je smrdljivi glib.
NL donosi 17. 5. 1916. strašnu vijest o torpediranju malog parobroda “Dubrovnik” od strane francuske podmornice između Sućurja i Korčule.
Već tonući civilni brodić je zvjerski ponovno pogođen kada su spuštani čamci za spašavanje. Od 36 ljudi na brodu 11 je poginulo.
NL prenosi 27. 5. 1916. pisanje dubrovačke “Prave Crvene Hrvatske” o junačkom držanju kapetana imenom Frano Krunojević. Kapetan je napustio brod spuštajući se po konopu, tek nakon što je ovaj dopola potonuo. Druga eksplozija bacila je kapetana u zrak, ali on je nakon što je izronio iz mora nastavio davati upute mornarima u barkama.
NL se 17. 1. 1917. iščuđava da pomorska vlada još trpi talijanski natpis na svjetioniku u Sućurju. “Hoće li se već jednom ta gospoda dosjetiti da je ovo hrvatska zemlja i da se podržavanjem talijanštine, gdje joj nema mjesta, podupiru talijanske aspiracije.”
Dana 22. 8. 1918. NL javlja da nakon ljute zime i suše sve slabo rodilo i uništeno, pa i povrće. Nastala je glad, dobiva se 6 kg kukuruza na mjesec.
Pojavila se srdobolja. Od poslanih 30 kg riže primili su 27 i pol, jer je miš probio vreću (?). Bolesni dobijaju 1/4 kg riže tjedno.
Dana 16. 8. 1918. još je izbio strašan požar i uništio 3.000 maslina i 300 smokava.
“Katolička Dalmacija” od 22. 12. 1887. da je mala hvarska biskupija sabrala za zlatnu misu sv. O. Pape čak 1613.04 f., kolonat i 107,5 franaka u zlatu, Sućuraj 15,62 f. Ovaj dopis Katoličke Dalmacije od 8. 4. 1889. me dirnuo, pa ga iznosom, iako imam sličan u prvom dijelu Kronologije Sućurja.
Dakle, nakon 23 godine revna apostolat odlazi u zavičaj obljubljeni župnik i dekan Juraj Plančić. Ministarstvo mu je za zasluge i revnost dalo lijepu mirovinu od 500 forinta. Dični starina se gladom, žedjom, nevoljom i siromaštvom borio i hrvao za svoje stado. “On ostao nepomičan kao hrid (u nevoljama i patnjama), …kad smo radi naših zadjevica i svakovrsnih nevolja… pogibali i čamili, on nam tad bio i otac i majka, tješitelj i miritelj.” Trpio je oporu ćud puka, “1877. kad se pojavile ospice i srdobolja, kad mišljasmo svi poginuti, a pomoći ni od kuda; jedini nas je on u tolikoj nevolji pomagao, bilo novcem bilo lijekom, bilo riječju, bilo djelom.” Tri godine je besplatno zamjenjivao učitelja, bio savjestan i točan i još našao vremena da u puk usadi ljubav za domovinu. Doživio je hrvatski barjak na općini, ali ne i dovršetak nove crkve, za čim je više od 20 godina radio. “Tebe skromnog radnika ne će svijet spominjati, ali hoćemo mi i naša djeca. Ne zaboravljaju se takvi dobrotvori. Bog ti platio.”
“Smotra Dalmatinska” od 8. 11. 1893. donosi vijest o groznoj nesreći u New Orleansu u kojoj je poginulo oko 1.700 ljudi, od čega 200 naših zemljaka. Mate Kuluz i Mate Kumarić, oba iz Sućurja proveli su skoro 6 dana nasred Meksičkog zaljeva. Kuluz je Kumariću dvaput spasio život, izvukavši ga za vlasi na skiff. Skiff je barka za jednu osobu, kaić.
“Naše Jedinstvo” iz Splita 24. 5. 1891., braća Bulat javljaju iz Novog Zelanda da je među hrvatskim iseljenicima dosta nesloge, prkosa i inata. To prokletstvo da je iz domovine naslijeđeno. Braća Bulat su se vratili u domovinu, te dali novac za školovanje dvojice siromaha.
“Naše Jedinstvo”, 15. 5. 1908. Petogodišnji sin Pavla Jeličića bi se utopio da starac od 80 ljeta Mijo Babić Šošić nije skočio u more i izvukao ga na površinu. Ali starac brzo iznemogao, pa je njega i dijete jedvice izvukao Nikola Franičević pok. Danke. Franičeviću je ovo šesti slučaj spašavanja ljudskih života.
“Jadran” iz Splita, 24. 2. 1920. tvrdi da se u mjestu Bogomolje bilo ove godine odvilo 20 pirova, a plesna dvorana je uvijek bila okićena hrvatskim trobojnicama. Svatovi nosili hrvatsku zastavu bez smetnje talijanskih okupacijskih vlasti. Na svadbi sestre Don Petra Rudana brigadir uperi samokresa u čelo barjaktaru Tomi Rudanu. Rudan pusti barjak, ali skoči Marija Radovančić, starica od 60 godina, uhvati barjak i reče: Barjaka ti ne dam za živu glavu!”. Brigadir ju obori. Narod počeo klicati Wilsonu, Americi, Jugoslaviji. Poslije uslijedile premetačine, pritvori.
Nađe se svašta na 360 strana dokumenata, pa i fotografije, te statistika iz 1908. Sućuraj ima 1908. godine na 714 ljudi, te 70 ha oranica, vrtova 248, vinograda 149, pašnjaka 201, šume 1202., ovaca 348, svinja 6, koza 53. Ni Bogomolje, Gdinj i Stražišće nemaju goveda i konja.
Stara crkva svetoga Ante je iz XVII. stoljeća. U njoj su dva kipa, sv. Antuna Padovanskog i sv. Antuna Opata koje narod zove sv. Ante Mršavi i sv. Ante Debeli. Vrlo je skladna crkva sv. Jurja iz 1897. godine, još ljepši svjetionik građen 1906. – 1908.
Politiku, iseljeništvo i mnoge teme koje je vrijedni Tomo Mucalo (1916. – 2010.) skupio jednostavno samo preskočio.
(Svršetak)
