Ljudi imaju jedno do dvoje djece, ili se ne žene. Grci vladari (dijadosi) u osvojenom Perzijskom carstvu ponašaju se kao da su bogovi, žene bliske rođakinje, vode besmislene međusobne ratove i žive u pretjeranom luksuzu i razvratu
O Jacobu Burckhardtu (1818. – 1897.) švicarskom filologu i povjesničaru dovoljno je napomenuti da je autor izvrsnoga rada o talijanskoj renesansi i visokostručne analize „Povijesti grčke kulture”.
Upravo Grci su sjajan primjer starenja i umiranja jedne civilizacije, što smo imali i kod Rimskoga carstva i imamo danas kod Zapada.
Zanimljivo bi bilo vidjeti koliko je Burckhardtov rad utjecao na Oswalda Spenglera (1880. – 1936.) autora „Sumraka zapada”.
Navedimo neke citate iz sjajne Burckhardtove knjige.
„Grčka, počevši od ratova s Perzijancima postaje svjesna ogromne snage…, tad počinje pravo iskazivanje moći… a poticaj dolazi od demokracije koja skoro posvuda prodire. Narod koji je pobijedio, ili je umišljao da je pobijedio počeo je izgrađivati svoju iznutra nespokojnu državu, a ona se naravno i prema onima vani iskazuje udarcima.” „I pritom naravno sve što je dotada bilo vrijedno poštovanja – mitovi, svetinje, slava na agonima (javna natjecanja i svetkovine, op., T.T.) u gradovima – postaje bezvrijedno, glavnu riječ počinju voditi realpolitičari. Cjelokupno ostalo V. stoljeće … samo je priprema i uvod za Peloponeski rat (431. – 404. pr. Kr.), tj. za okupljanje polisa… pod dva stijega i za rješavanje pitanja tko je jači.” „A tad ne samo da je u životu ono užasno, staro ratno pravilo iz mitskoga doba (koliko su mitovi i Homer utjecali na Grke posebno je pitanje, op., T.T.)… primjenjuje metodično i strašno: ubijanja, prodavanja u ropstvo, pustošenje svih nasada, uništavanja i razaranja.”
Tukidid kaže da se „cijela helenska nacija pokrenula”, svuda su demokrati bili za Atenu, a oligarsi za Spartu. Ruši se unutarnji ustroj, interveniraju vanjski polisi, ali i Perzija.
„U miru su država i individue , budući da nisu bili u nevolji, još imali bolje namjere. A u ratu koji odnosi ono što je bilo stečeno i uživanja, ljudi postaju zli, jer rat je učitelj nasilnik. A tamo gdje je rascjep kasno nastupio, on je izbijao utoliko žešće, a više spletki, osvetoljubivije, jer se tada prošlost doznavala i nadoknađivala. Do izražaja dolazi i promjena značenja riječi. (politički žargon, T.T.) Pri tomu se naslućuje propast koju takvi klubovi donose ne samo državi i moralu nego i cjelokupnom društvenom životu. Jer ako se i ostavi po strani uobičajeno zaglupljivanje u takvim udruženjima, onemogućuje se svaka plemenitija, objektivna razmjena duhovnoga i kvari se čovjek uopće.” Tukidid izlaže da je uzajamno pouzdavanje počivalo na zajedničkom zločinu.
„Ljudi su postajali (i tu je razvoj pravoga sotonskoga elementa) ne samo sigurniji nego i zadovoljniji kad su se zloupotrebom povjerenja osvećivali neprikrivenom protivniku (dakle prethodno prikrivenim prijateljstvom). Pobjeđujući obmanom dobivalo se nagradu za prepredenost. Radije su prihvaćali ime zli i vješti nego dobri i nevješti … i pri tome su u borbi rabili sva sredstva.”
„Otimački komunizam morao je pričekati (III. stoljeće pr. Kr.), sigurno (su) već bila čujna razmišljanja koja su težila općoj jednakosti posjeda…, (ali) u Euripidovoj trijadi se propovijeda da ne bi bilo ni života ni stanovanja kada bi postojali samo siromasi, i da je za blagodat cjeline potrebna baš mješavina bogatstva i siromaštva…”
„Ali glavna mržnja je postojala prema svemu što je od građanstva ostajalo neopredijeljeno, oni su upropaštavani bilo zbog svoga nesudjelovanja, bilo zbog zavisti što su ostajali uspravni. Zavladao je loš način mišljenja svake vrste, ismijavano je i prezirano ono što je naprosto spadalo pod plemenitost… više nijedna riječ okajavanja nije bila sigurna…, svuda se nametnulo provlačenje kroz život, pa su najgori, koji su isplivali bezočno prelazili na nasilje zabrinuti da ih protivnici ne nadmaše govorima i okretnošću. Naspram njih je nemoćno propadao svatko tko je htio razuman pristup stvarima.”Burckhardt to naziva strašnim nemoralom, hladnom i užasnom proračunatošću, neopreznošću u posljedicama velikih međusobnih sukoba polisa.
Aristofan navodi da je sadašnji naraštaj varljiv, prost, prevarantski, te da se izvlači od građanskih dužnosti (usto i brbljav, a mornari nepokorni). Grad vrvi od mlađih pisara i frivolnih narodnih majmuna. A zbog nedostatka bavljenja gimnastikom više nitko nije kadar nositi baklju u svečanoj bakljadi.” Tvrdi da su vlasti potkupljive, ljudi loši jer potkradaju državu, bježe od vojske, otimaju druge ljude. I žene su se iskvarile, primjeri su bračno nevjerstvo, podmetanje djece…”
„Kažu da je Platon rekao … da je u Ateni postala moda biti zao (poneros). Postupa se zločinački jer se vjeruje da se žrtvama, umilostivljujućim zavjetima i posvećenim darovima može podmititi bogove.
Mučan dojam ostavljaju mu i demagozi, plaćeni sofisti i mladež bez kvalitetnog školovanja. Demagozi pristupaju masi kao kakvoj strašnoj, ali priglupoj životinji kojom manipuliraju bez ikakva obzira prema dobru ili zlu.
„A mlad, darovit i ambiciozan čovjek u kojega rođaci polažu mnoge nade, naročito ako je iz velikoga grada, bogat, otmjen, lijep i velik – mora biti ispunjen neizrecivom nadom i smatrati se sposobnim nadgledati Helene i barbare, ohol i pun prazne i besmislene sujete.” (misli na atenskoga političara Alkibijada (450.? – 404.))
„Slave se i poštuju vladajući koji sliče na podvlaštene, i oni podvlašteni koji sliče na vladajuće. I taj duh prodire u obitelj; otac je jednak sinu i boji ga se, a sin nema ni poštovanja ni straha od njega. Isto tako metek (Helen iz drugoga polisa rodom, u starini bez političkih prava) postaje jednak građaninu, pa čak i barbar. Učitelj se pribojava učenika i laska im, a ovi preziru učitelje i pedagoge. Mlado i staro se netječu u riječima i djelima, pa starci prilaze mladićima i upijaju šalu i dosjetku, samo zato da ne izgledaju mrko i zapovjednički. Najzad čak i kupljeni robovi i robinje ne ostaju manje značajni…, a između muškaraca i žena postoji potpuna jednakost i sloboda… Najzad ljudi postaju krajnje osjetljivi i više ne mare za pisane i nepisane zakone, da više nad njima ne bi bilo gospodara.”
A gospodari im baš postaju prvo polubarbarski Beotijci, pa Makedonci, pa Rim.
Grci trećega stoljeća tek su blijedi lik prijašnje veličine (koju ne treba idealizirati), iako još postoje velikani ili moralni ljudi kao Aristotel, Epikur, Demosten, Likurg.
Na kraju selo postaje pustopoljina, kao i manji polisi uništeni iseljavanjem i najamničkim vojskama.
Ljudi imaju jedno do dvoje djece, ili se ne žene. Grci vladari (dijadosi) u osvojenom Perzijskom carstvu ponašaju se kao da su bogovi, žene bliske rođakinje, vode besmislene međusobne ratove i žive u pretjeranom luksuzu i razvratu.
Zvuči poznato, zar ne?
