Srpska pravoslavna crkva 1999. godine proglasila ‘crnog latinca’ za sveca
Mitropolit Joanikije Lipovac je svojim beskompromisnim stavom ignorirao takve crnolatinske, separatističke i anticrnogorske ideje i okupljanja. (Velibor Džomić, Golgota mitropolita crnogorsko-primorskog Joanikija (1941-1945), portal rastko.rs, str. 314 u štampanom izdanju)
I ne tako uspješni političar Aleksandar Stamatović, koji je i doktor povijesnih znanosti i kojemu povijesna znanost dobro služi za propagiranje svojih nacionalno-političkih stavova na javnoj sceni, u knjizi „Kratka povijest Mitropolija crnogorsko-primorska (1219.-1999.)” (Cetinje : Svetigora, 1999.), piše o Petrovdanskom saboru: “Poslije višemjesečnih priprema, taj čin je obavljen 12. jula, na Petrovdan na Cetinju. Mitropolit Joanikije Lipovac, i gotovo svo sveštenstvo Mitropolije crnogorsko-primorske nije uzelo nikakvog učešća u provođenju ove ideje i čina i potpuno se od njih ogradilo. (Veza)
Međutim, Džomić i Stamatović iznijeli su potpunu i kompaktnu laž o tome gdje je Lipovac bio ujutro 12. srpnja 1941. godine. Naravno, na skupu održanom pod pokroviteljstvom Talijana 12. srpnja 1941. sudjelovao je i Lipovac, koji je radosno dočekao talijanske okupatore 17. travnja i radosno dočekao okupatorskog kralja 16. svibnja 1941. godine.
Petrovdanskom saboru prisustvovali su i talijanski fotografi i snimatelji, talijanska kinematografska kuća je fotografije objavila prije nekoliko godina na svojoj web stranici – archiviluce.com/archivio/, a fotografije s Petrovdanskog sabora 12. srpnja 1941. godine možete pogledati ukucavanjem riječ Cettigne u tražilici na stranici. Na nekoliko fotografija snimljenih na tom skupu vidi se da je nazočan bio i mitropolit Joanikije Lipovac, pa je, sudeći po logici samog Džomića, Srpska pravoslavna crkva 1999. godine proglasila „CRNOG LATINCA“ za sveca.
Da su te fotografije objavljene prije 1996. godine, odnosno da se Velibor Džomić potrudio otkriti činjenice, odnosno bolje istražiti je li Lipovac bio na Petrovdanskom saboru, knjiga ne bi ugledala svjetlo dana, jer Džomić ne bi mogli veličati „Crnolatine“ i „separatistu“ Lipovca.
U bilješkama nekih domaćih memoarista zapisano je da je Lipovac bio na Petrovdanskom saboru.
Propaganda je čudo: Devedesetih je glas crnogorskih intelektualaca preko Monitora i Liberala dopirao do 10-20% stanovništva, ostatak stanovništva je bio isključivo bombardiran velikosrpskom mitomanijom sa svih strana – od SPC, od države medija (Pobjeda, TVCG, Radio CG), od beogradskih medija, domaćih i gostujućih velikosrpskih “intelektualaca”… To se događalo devedesetih, ali i kasnije, dobar dio stanovništva C. Gore bio je uznemiren na vremena, jer su se činjenice iznosile na manje-više ravnopravan način – suprotno velikosrpskim “činjenicama” – nije bilo moguće.Čudesni su dometi koje propaganda može postići, u stanju je minimizirati nečija velika djela s uspjehom, u stanju je veličati nečije promašaje i nedjela s velikim uspjehom, iznimno je sposobna – preusmjeriti pozornost… i kako god neka ideja neistinita, glupa, bolesna ili zla – dobit će pristaše, ako tu ideju podupre dovoljan broj propagatora ili jaka financijska sredstva.
Joanikije Lipovac bio je vjerojatno najveći kolaboracionist fašista od sveg klera Srpske pravoslavne crkve u Drugom svjetskom ratu, uostalom njegova Bogoslovija je bila jedina koja je radila u Drugom svjetskom ratu. Bokelji vole Talijane i njihovu kulturu, pa je Lipovac strastveno volio Mussolinijevu Italiju. Sve su to činjenice koje su nekada, nakon rata, bile poznate svima u Crnoj Gori, ali stasavaju nove generacije i postoji propaganda SPC da se te nove generacije “odgoje” jer Lipovac nije učestvovao sa “Crnolatinima” na Petrovdanski sabor. Ovu propagandu na javnoj sceni kod nas malo ko negira, pa je SPC stopostotnim neistinama formirala svijest velikog broja ljudi u našoj zemlji.Sve donedavno ogroman dio stanovništva Crne Gore nikada nije čuo, a ni sada veliki broj – nikada nije bio obaviješten: da je Nemanja kršten u Duklji kao katolik, jer tada ovdje nije bilo pravoslavnih sveštenika, da je posljednji biograf Save sredinom 13. stoljeća nije naše more nazvao – srpskim, nego Dioklecijan, da nitko iz Zete nije sudjelovao u Kosovskom boju 1389. jer Balšići nisu poslali vojsku, da je u crnojevićkom crkvenom kalendaru za sv. godine 1494. nema svetog kneza Lazara Hrebeljanovića, da je sv. Petar Cetinjski i Njegoš nikada nisu bili sv. Sava je spominjao da je riječ Srbija izmislio Simo Sarajlija, da je Karađorđev izaslanik Rado Vučinić rekao Francuzima da je Karađorđe porijeklom iz Klimenta, da se Obilića poljana do kraja 19. stoljeća zvala Velika poljana/livada, da je Joanikije Lipovac prisustvovao Petrovdanu. Vijeće, a Krsto Popović nije itd. itd.
Stoga – neistina koju nitko ne poriče – jest istina. A sve što sam naveo je u glavama najmanje trećine stanovnika Crne Gore neistina, jer oni nemaju drugih podataka osim onih koje im daje Srpska pravoslavna crkva.
Nedavno sam napisao da Mitropolija crnogorsko primorska po svom duhu nije crkva sv. Petar Cetinjski – Crnogorski mitropoliti do 1920. nikada nisu birani izvan Crne Gore, Crnogorska crkva je bila autokefalna, Sveti Petar Cetinjski je nebrojeno puta koristio sintagmu “crnogorski narod”, a mitropolit Amfilohije nikada… a danas Mitropolija crnogorsko-primorska njegovom duhu – crkva Joanikija Lipovca, a ne sv. Petar Cetinjski. A s obzirom na to da je Joanikije Lipovac proglašen svetim, siguran sam da se svi u SPC slažu s ovom tvrdnjom.
(Svršetak)
