Nisu američke carine napamet bubnute, sve je već davno uzeto u obzir i dugoročno izračunato u cent
Ljudski je mozak osmislio tehnologiju misleći kako će nam to donijeti korist, što velikim dijelom jest istina, ali svaka inovacija ako se zloupotrijebi donosi i veliku štetu. To smo iskusili. Stoga ne znamo što će znanstvenici još izmisliti, čemu ćemo se klanjati, što će biti naše novo „zlatno tele. Unatoč idejama i patološkom haluciniranju onih koji misle da će oni sve nadzirati i krojiti svijet po svom kalupu, sve zgrtati u svoje vreće što su mnogi činili i čine, time samo mogu pogoršati opće stanje, jer milijarde ljudskih umova nije lako kontrolirati. Uz to, postaje bezobzirni ljudi, krajnje brutalni, nasilni, koji sigurno neće dopustiti da svijet živi u miru, i samo se oni na vrhu lanca domognu svih dobara, što je dobrim dijelom od davnina uvriježeno, oni će činiti zlodjela još gora negoli čine.
KidFlix
Neki dan čuli smo da je razbijen globalni pedofilski lanac, platforma, – KidFlix, koja djeluje od 2021., na kojoj je pronađeno, 1,8 milijuna korisnika iz 31 zemlje. Stranice nisu svima dostupne, samo korisnicima koji imaju tajnu šifru, u čijem razotkrivanju je sudjelovala policija mnogih zemalja. Svako malo nas informiraju kako se u pojedinim državama gdje je pedofilija neiskorjenjiv problem, lišavaju slobode pedofili i oni koji na tome zarađuju golem novac. Umjesto da se ta pošast smanjuje, putem medija upozorava na trajni oprez djecu i roditelje, ta je vijest tek na čas proletjela kroz eter. Rekoše da su snimljena videa i fotografije toliko sablažnjivi, izazivaju šok i jezu, nije ih dobro vidjeti jer bi se ljudi izbezumili. Počinitelji se ne imenuju. Umjesto da se na njih udari sa svih strana, ostaju zaštićeni. Građani iz BiH, ponudili su da registar u kojemu su imena počinitelja tih zlodjela bude dostupan javnosti kako bi im se branio pristup djeci. Građane se strogo opominje da čine krivično djelo, jer to nije njihov posao, to je posao policije. Naprotiv, to je posao i dužnost svih nas da se s tim uhvatimo u koštac.
Bračni par bez djece
Tijekom života upoznamo mnogo ljudi, neki nam postanu prijatelji, gotovo poput obitelji. Znamo kako žive, koji ih problemi muče, kakve stavove imaju. Mislimo da su otvorena knjiga, ali i tu se varimo. Nekad ispadne da je sve što smo raspravili, kakvima smo se nekomu prikazali, ili netko nama, bile obmane. Nazvala me osoba i izrazila želju da bi se sa mnom posavjetovala o nečem. Ljudi nekad ne znaju kako bi reagirali u određenim situacijama, možda im nečije iskustvo pomogne da se lakše nose s određenim problemom. Radi se o bračnom paru, koji nisu željeli djecu, smatraju da se samo neuki i primitivni ljudi množe.
Nazvat ću ih, osoba X, i osoba Y. Osoba X, jako je bolesna, svaki dan može umrijeti, trpi užasne bolove. Smatra da bi smrt bila nabolje rješenje. Osoba Y, također želi da osoba X što prije umre, jer želi uz pomoć stanica ili gena te osobe da u laboratoriju stvore identičnu osobu, i da tako dobije dijete. Obzirom da se radi također o starijoj osobi, škakljivo je tko bi poslije smrti osobe Y, preuzeo brigu o tom klonu. Sjetili su se nekoga iz rodbine, možda bi uz određenu novčanu i materijalnu naknadu ta osoba preuzela brigu o tom klonu. Osobu X brine, hoće li klon dobiti dušu, ili je duša svojstvena samo onima koji se začnu putem prirodne oplodnje? Može li imati dvije duše, jednu koja bi bila u onostranosti, drugu u klonu?
Sebičnost
Nisam bila šokirana, poznajem mnoge koji su toliko sebični da bi cio svijet uništili da sebi osiguraju još jedan ljudski vijek. Kloniranje nije novost. Klonova ima među ljudskom populacijom, a posebno među životinjskom. Mnogi smo pročitali knjigu, – Dječaci iz Brazila. Autor je Ira Levin rođ. 27. kolovoza 1929. u New Yorku. Preminuo 12., studenoga 2007., na Manhattan – New York. Tema knjige su 94 dječaka začeta u laboratoriju negdje u južnoameričkoj đungli, posvojena od roditelja s tri kontinenta. S tim je započeo njemački liječnik Josef Mengele tijekom Drugoga svjetskoga rata, a znanstvenici nastavili raditi na onome što je Mengele započeo. Očito su stigli daleko po tom pitanju, jer ta osoba reče da je kloniranje moguće učiniti u Hrvatskoj. Postoji znanstveni laboratorij u kojem se to radi. Mnogi su bogati to već učinili ili pripremili sve za takvo laboratorijsko novo rođenje. Kakve su kalkulacije i podmetanja tu mogući? Kakvi užasi? Kakve će to proizvesti posljedice, u što će se čovječanstvo pretvoriti? Ti „zamorci“, ne će biti poboljšana ljudska vrsta, bit će nešto posve oprečno tome. Na volju onima koji planiraju ući u budućnost kao neki novi model ljudskog bića. Ne daj Bože da me kloniraju, jedan ljudski život s prosječnim vijekom na ovom planetu, meni je dovoljan.
Čuda medicine
Širi se vijest kako su u nekom privatnom laboratoriju uz pomoć biotehnologije u SAD-u oživjeli strašnog vuka koji je izumro prije 10.000 godina. Još jedna sablazan lansirana u javnost kako bi se svijet na takve užase naviknuo. To će se nametnuti kao nešto novo, i neće proći dugo o tome će se raspravljati u parlamentima, davati vjetar u leđa, financirat će se takvi programi. Moguće su oživjeli više životinjskih vrsta iz minulih vremena. Što će se sve sretati po šumama, u oceanima i rijekama, kakva će se izumrla bića ponovo kretati ovim planetom? Tko bi želio da nas proždiru dinosauri, napadaju zmajevi? Moguće ožive i Krapinskog pračovjeka, tko zna.
Činjenica je da su izumrle vrste bile prilagođene klimatskim prilikama u onodobno vrijeme dok su postojale, izumirale su kako se klima mijenjala. Ne bi se smjelo zadirati u zakone prirode. Ne samo da je opasno, nego to postaje nova vrsta tajnog oružja kojim se može manipulirati u nečasne svrhe. Možda je to znanstvenicima uzbudljivo, ali je doista đavolji posao koji će mnoge amoralne i opake ljude potaknuti na ideje koje su ekstremno lude, i ovo ljudskog što je još u nama ostalo, moglo bi posve nestati.
Već smo sebi stvorili velike neprilike konzumirajući povrće i voće kao i meso od životinja koje su hranjene hormonima. Broj autistične djece u naglom je porastu. Znanstvenici su dokazali da ondje gdje se upotrebljavaju velike količine pesticida i raznih zaprašivača, uništava se okoliš, životinjske vrste gotovo prestaju biti spolno aktivne. Izumiru. Pesticidi i ostali otrovi uništavaju mozak. Obzirom da je sve manje mladih sposobno za spolnu reprodukciju prirodnim putem, žene teško začnu, dolazi do ranog spontanog pobačaja, plod se rađa prije vremena, sve je više djece s različitim urođenim manama. Tko će brinuti o toj populaciji koja traži skrb gotovo 24 sata? Izgraditi centre za njihov smještaj? Što će biti s njima? Ne usuđujem se ni izgovoriti što bi ih moglo snaći.
Preko malog kraškog poljca
Poljuljalo me to, potreslo, ugasilo i posljednju iskru povjerenja u ljude. Poželjela sam biti negdje u osami, u prirodi. Sa sinom sam otišla u moje rodno selo u dalmatinskom zaleđu, u Kreševo da pobjegnem malo od buke i zagađenog zraka. Palo mi na um da idem brati šparoge. Ostavio me sin iznad kanjona Cetine, stoput mi ponovio da ne smijem ići gdje je opasno, sve obraslo u draču, travu, žbunje, gdje je puno zmija. Penjati se preko suhozida koji su ruševni, spuštati blizu Cetine. Je li mi mobitel u torbi, je li mi obuća prikladna? Obećala sam, ne ću ići prema kanjonu Cetine, koji je dubok, mračan i uvijek me plašio, nego preko malog kraškog poljca koje je nekad bilo obrađeno, sad je 80 posto zapušteno. Ali srce me nosilo dolje, – vodac me vodio.
Suhozid
Sjetila se proteklih pokoljenja, mučenika i mučenica, patnika i patnica. Kud su jadni glavinjali, gdje god se kamen dao iskrčiti, krčili su, posadili bi u škrip lozu, ako je bilo malo zemlje, tu bi bila blitva, raštika, ljutika. Posijali bi pregršt pšenice, raži, ječma, slanutka. Kamen na kamenu, suhozid do suhozida, gomila do gomile. U djetinjoj dobi tuda sam išla sa starijima, često i sama. Mili Bože koju su muku oni podnijeli, što su imali od života osim truda koji bi i konja ubio? Brdo briga, neimaštine, suza? Uskraćeno im je bilo sve što je čovjeku potrebito da bi opstao. Kako su uopće preživjeli? A preživjeli su, odgojili nas.
Pentrala se preko suhozida, provlačila između ljutice drače, sva se izgrebla, pala nekoliko puta. Onda sam sjela na jedan kamen i rasplakala se. „Uh sudbino, prokleta Udbino“, (to je bila uzrečica koju se u našem narodu često izgovaralo, jer Udbina ima simbolično značenje), je li moglo biti im teže nego je bilo? Nikad siti, nikad spokojni, nikad slobodni. S nekoliko ovaca, kravom, magaretom, gaziti preko tih zidića, hodati uskim stazicama preko kresova, moglo se skotrljati i začas izgubiti život. Bili su vještiji u hodanju nego kozorozi. Bila sam i ja, poskakivala i preskakivala to kamenje i zidove ko lepurica. Često me ljudi znaju pitati, – jesam li plesala balet? Odgovorim, da jesam. Pitaju, – gdje? Kažem, – na mom surom kreševskom kamenu. Čudno me pogledaju. Trebalo je više virtuoznosti i umijeća da se ne padne hodajući kud smo hodali nego na baletnoj sceni. Nismo se bojali ni zmija, a bilo je otrovnica – poskoka i šarulja. Oživjela mi sjećanja. Lice za licem izranjali su mi iz uma te žene i muškarci, kao da su se okupili oko mene.
Obilježio me taj kamen, očvrsnuo
S gornje strane puta na velikoj kosini imali smo nekoliko međica gdje su rasle smokve, nekoliko maslina, oskoruša, i pokoja loza. Često me ljeti slali, i to u samu zoru da idem nabrati krtol (košara pletena od pruća) smokava, i koji grozd grožđa, neka pazim da se ne okliznem na tu žaljugu jer ću se otkotrljati nizbrdo do kanjona Cetine. Tko bi danas dijete tu slao? I nabrala bih, bilo je to teže od mene, vukla bih to kući uz brdo kako sam znala i umjela, po kozjem putu. Jedna mi je ugledna dama rekla neka nikad nigdje ne spominjem djetinjstvo, siromaštvo, taj jad i nevolju, tobože mi to srozava ugled. Spominjat ću, i nije me sram ničega, tu gdje sam se rodila ima smisla zašto sam tu rođena. Sve što sam proživjela ma kako gorko bilo, stekla sam spoznaju o životu, pravdi i nepravdi. Obilježio me taj kamen, očvrsnuo, naslijedila sam izdržljivost, žilavost i mudrost mojih predaka.
Sunce je upeklo. Sve zeleno, blistavo, mirisno, nebo kao da plamsa plavim plamenom. Hodala sam uokolo. Naišla na kamenicu zaklonjenu bušinom, u njoj svježa voda. Koliko sam puta u djetinjstvu kad bismo bili u šumi ili u brdu, tražila kamenicu s vodom. Poželjela sam napiti se, iako sam imala bocu vode kod sebe, ali bilo me strah. Nekad su iz tih kamenica pile životinje, zmije, ptice, insekti, i ljudi. Nitko se nije otrovao. Uskomešali se u meni osjećaji, emocije, kao što se komeša Cetina hitajući prema vodopadu Gubavica u Zadvarju. I da bih poželjela ponoviti život, biti klon? Sačuvaj Bože.
Trgovinski rat
Dolazimo do Trumpova „trgovinskog rata“ kako ga nazivaju političari i oni koji su krivo usmjerili gospodarstvo svojih zemalja. Oni koji su uništili u EU-u poljoprivredu, proizvodnju, sve važne resurse prepustili Kini i uglavnom azijskom gospodarstvu, govorili, – tamo je puno jeftinija radna snaga, sve će se jeftino proizvoditi i stizati na naše stolove kao čarobnim štapićem. Odjeća, farmaceutski proizvodi, kućanski aparati, sva moguća tehnologija. Kinezi mudri, stari su oni i prokušani narod, svaka ih nevolja udarala pa stekli iskustvo. Hoće oni proizvoditi, nema problema, mi možemo plandovati. Isprva jeftino, kvaliteta nikakva, a onda i dalje nekvalitetni proizvodi s velikim porezima, i diglo ih to na noge. Danas su svjetska super sila. I druge azijske zemlje. Veliki dio tih proizvoda ne zadovoljava minimum standarda po kakvoći, mnogi su otrovni. Povlače se s tržišta. Kupila neki dan grožđe iz Indije. Skupo, a nije jestivo. Kao ono što bi raslo u nas na divljoj lozi. Zvali ga – šoruša. Bobice tvrde, neukusne, nema u njima ni soka ni sladora. A u nas se može proizvesti grožđa vrhunske kvalitete za mnogoljudnu Indiju. Koliko košta transport, skladištenje? Povlače se i umaci, kažu otrovni. Povlače se i proizvodi iz EU-a. Neki dan sam kupila kruh u jednom stranom trgovačkom lancu. Kruh mekan, ukusan. U njemu puno dlaka. Bacila ga.
Pad dionica na burzama
Padaju vrijednosti dionica na burzama diljem svijeta. Ali sve će se to vremenom prilagoditi novonastalim prilikama i neprilikama. Tko je mudar ne odriče se onoga što mu je Bog dao, a nama je dao da možemo hranu proizvoditi s malo truda. Šume. Izvore. Rijeke. Teče med i mlijeko. Što se tiče eventualnih gubitaka, milijarderi neće ništa izgubiti. Nisu američke carine napamet bubnute, sve je već davno uzeto u obzir i dugoročno izračunato u cent. Postoje opcije i planovi kako će se sve to vratiti onima koji drže burze, drže kapital, posjeduju svijet. Malo su se između sebe poroškale EU, SAD, Kanada, Australija, Kina, Indija, neke je zapeklo ispod tabana, digli su buku, napravili naizgled kaos. Neke je uhvatila groznica, neke trgnulo iz ugodnog drijemeža, ali puno je tu dovitljivih političara. Stišat će se buka, opet će se oni rukovati, nitko od njih neće biti otpravljen na ratište da se bori i pogine. Nitko neće biti prognanik, silovan ni mučen. To je oduvijek i zauvijek rezervirano za sirotinju.
U nas počinje predizborna kampanja za lokalne izbore. Prepuni mediji likova koji se kandidiraju za razne funkcije. Dok neke slušam i gledam, sledim se. Neke čovjek uistinu sažalijeva, kud se oni idu nadmetati tamo gdje nemaju šanse ni koliko miš koji se bori protiv lava. Ali svi rječiti. Obećavaju napredak, pravdu, dostojanstven život, poboljšano zdravstvo, školstvo. Visoke plaće, izvrsne uvjete na radnom mjestu. Skrb za umirovljenike i nemoćne. Na kraju se te riječi istope kao snijeg na kiši, bude sasvim suprotno. Koji pobijede okrenu kožu naopako, narod snađe jad i nevolja. Svijetom pretežito vladaju diktature. Jan Masaryk pokojni čehoslovački političar rekao je: „Diktatori su vladari koji djeluju odlično do posljednjih deset minuta.“ I tako, kotrljamo se, nekako izdržimo, mada ne znam kako.
