Nasilje i brutalnost prema nedužnima, bolesno iživljavanje, tjeranje straha u kosti, samo su riganje gnjeva i neprihvaćanje svoje ljudske ograničenosti
Diljem svijeta u prošlu nedjelju katolici i pravoslavni kršćani okupljali su se da proslave blagdan Cvjetnicu, kojom se spominjemo Isusova svečanog ulaska u Jeruzalem uoči njegove muke. Iznimno ove godine 2025. katolički i pravoslavni Uskrs padaju na isti datum – 20. travnja. Isus je u svoje vrijeme bio poznata figura, a njegovo učenje tijekom vremena naveliko se proširilo i zahvatilo golem dio svijeta. Iz njegova učenja razvila se najjača i najhumanija religija za koju danas znamo. Isus je ljude privlačio dok je bio na ovom svijetu, a jednako ih privlači otkako je uskrsnuo, gotovo još snažnije. Okupljao je oko sebe bolesne, umorne, stare i vrlo mlade, koji su postali njegovi učenici i apostoli. Zadivio ih svojim naukom, čudesima koja je činio. Čak je i mrtve oživljavao što je i kod onih nepovjerljivih izazivalo čuđenje i divljenje. Nažalost, kod moćnika koji su bili na vrhu piramide, to je izazvalo gnjev, pobudilo u njima golemu zavist jer su se bojali ako je Isus čudotvorac kojemu puk kliče, vjeruje mu i divi mu se, da ih ne bi zbacio s prijestolja. Zavist i okorjelost srca nikad ne dopuštaju da se nešto promijeni što ne bi išlo u prilog vlastodršcima ma tko oni bili. Stoga od onoga vremena ne prestaju progoni kršćana, nastojanja da se Isusovo ime izbriše iz ljudske povijesti i ljudskoga srca.
Puno je proliveno krvi za kršćansku stvar
Koliko je krvi proliveno da se kršćanstvo održi? Koliko je bilo upornosti i okrutnosti od strane nekih drugih religija da se one nametnu, ali Isus nam je dao Duha Svetoga da nas vodi i da budemo njegovi svjedoci do kraja vremena. Ima se osjećaj kako smo u mračnom tunelu iz kojega se ne dopušta izaći nam vani na svjetlo, slobodno disati. Unatoč tomu mnogi umni i hrabri ljudi ojačani Kristovim Duhom, pokazali su da u nama nije utrnuto svjetlo, nismo postali zmije, zmajevi, vampiri. Njihovi napori, i žrtve svih onih koji su ih podržavali na različite načine, da izađemo iz mraka, učinili su da i u tom tunelu zasja upravo svjetlo ljudskog duha, srca i uma. Puno puta činilo se da čovječanstvo ima u sebi dovoljno duhovnog svjetla za probiti sve zidove, sve brane, iskoračiti iz tunela, disati punim plućima, ali unatoč svim pokušajima i golemim žrtvama, ne uspijevamo. Oni koji drže stražu da ne bismo izišli iz tamnice, vazda stare zidove podupiru, nove zidove zidaju i utvrđuju. No jednom će ti zidovi morati pasti.
Cvjetnica
Na Cvjetnicu smo se lijepo sredili, odjenuli pristojnu odjeću koju nosimo u svečanijim prigodama. Mi ženske se nakinđurle, kako bi rekla moja baba, stavile na sebe nakit koji inače u korizmi ne stavljamo na sebe, i s grančicama maslina u rukama, – netko je tome pridodao i palmine grančice, netko i lovorove, krenuli u crkvu da simbolično potvrdimo kako spadamo među one koji se u Kristu preporađaju, stoje čvrsto uz njega. Oko njegova se oltara okupljamo, odnosno oko njegova stola da s njim blagujemo kruh posvećeni po kojemu postajemo dionici njegove slave. Prema statistici, koju je u prethodni četvrtak objavila vatikanska novinska agencija FIDES, na svijetu ima oko 1,4 milijarde katolika. U protekloj godini broj katolika, ako se uzmu u obzir svi kontinenti, povećao se za 14 milijuna, samo je smanjen u Europi. (Gle apsurda!) Protestanata je negdje oko 560 milijuna. Pravoslavaca ima oko 220 milijuna. Adventista preko 18 milijuna. Grkokatolika ima oko 5 milijuna, te nekih drugih kršćanskih zajednica koje tvrde da pripadaju Isusu Kristu iako nisu pod patronatom Rimske crkve. U Crkvi je od početka bilo puno raslojavanja, raskola, podjela, hereza, a ima toga i danas. Primjerice, u Kini postoji Katolička crkva pod nadzorom države, ali postoji i ona koju zovu „podzemna“, progonjena Crkva, vjerna Petrovoj stolici. U nekim zemljama Crkva nema slobodu djelovanja, to jest širenja Evanđelja, pa se vraća u katakombe, postaje mučenička.
Iz okova zla
Ako je u nama Svjetlo Kristovo, ako je u nas usađena živa Božja Riječ, mi bi trebali biti sol svijeta, mirotvorci. Ima nas sasvim dovoljno da bi snagom svoje vjere mogli izvući svijet iz okova zla. Ali nažalost u nama ne iskri Svjetlo Kristovo, nema ga, utrnuto je u velikom broju kršćana. Kad bi bilo živo i iskrilo u onima koji se izjašnjavaju kršćanima, ne bi se dogodilo što se u nedjelju dogodilo u Ukrajini u gradu Sumi. U po bijela dana dva balistička projektila Iskander, gađale su građane. Dogodio se masakr, Krvava Cvjetnica. Navodi se da su ubijene 34 osobe, među kojima je dvoje djece, jedno je dijete beba. Ranjenih je preko 117 među kojima 10 djece. Brojke još nisu konačne. Otkako je izvršen taj napad, stotinama autobusa građani bježe iz tog područja gdje se očekuje žestoka ruska invazija. Što se tek zbiva na ratištima s kojih stižu tek šturi podatci ili nikakvi, ne znamo. Jesmo li proslavili Cvjetnicu „maslinovom grančicom“, ili su demoni slavili svoj krvavi pir?
Rusi agresori
Rusi kažu da su krivo locirali mjesto gdje su se trebali okupili ukrajinski vojni zapovjednici, pravdaju se – eto slučajno pogriješili. Nisu oni krivo locirali mjesto niti su pogriješili, oni su ciljano udarili na civile da ih poubijaju, ostale zastraše. Izazvali su SAD i EU, bacili im rukavicu i pozvali ih da se odazovu ako se usuđuju. Svijet je protrnuo od strave, jer tko zna gdje sutra mogu udariti. Trumpa mnogi osuđuju, smatraju bezosjećajnim. Naprotiv, on se trudi više nego mi pretpostavljamo da se taj užas prekine, dok se pregovori oko prekida rata vode tajno. Takvi pregovori vrlo su mučni i traju dugo. Trump i njegov pregovarački tim naišli su na nešto što je gotovo nesavladivo. Političari se obično nekako dogovore, gorem psu daju bolju kost da ga smire, uspostavi se kakav – takav mir, ali ovdje nema na vidiku nikakva dogovora. Je li Trump odustao? Nije. Njegovi vojni analitičari vjerojatno pomno proučavaju ako dođe do globalnog rata, kakvu bi strategiju ratovanja morali primijeniti. Moguće već sklapaju savezništva. Kad se malo bolje promotri situacija, počnu slagati puzzlice, slika je prilično mračna. Bolje o tome manje znati, ali osjeća se neka loša vibra. Nešto zlokobno je u zraku.
Smiješni ruski predsjednik
Predsjednik Ukrajine, Volodimir Zelenski, poziva Donalda Trumpa da dođe i vidi koliko je mrtvih svaki dan, pogleda ta mlada ismesarena tijela, obiđe razorena područja. Posjeti osakaćene borce, civile, prognanike… Trump to zna vrlo dobro, ne mora dolaziti provjeravati, kaže da to nije njegov rat. Istina, nije njegov rat, ali taj rat zoblje ljudske živote nemilice i tko god ima utjecaj i moć poželjno je da poduzme sve kako bi se klanje i divljanje zla na svijetu zaustavilo. Ruski je narod izrazito kulturan, osjećajan, nije na strani onih koji potiču rat. U taj pakao komunistička Sjeverna Koreja šalje svoje vojnike. I još neke države. Isporučuje im mlade, zdrave ljude tjerajući ih da ubijaju bez razloga, i da budu ubijeni bez razloga, kao da im šalju glinene golubove. Pa to su ljudska bića, tko ima pravo tjerati ih da idu u patnju, u smrt? EU-ovi čelnici opet govore o pritiscima koje će morati izvršiti na Rusiju, no ni sami sebe ne mogu uvjeriti da će nešto poduzeti, potpuno se zapetljali i ne znaju klupko raspetljati. Nije to lako. Cijeli svijet je ogrezao u krvi.
Muka Kristova
Ušli smo u Veliki tjedan Muke Kristove, da s Kristom dijelimo njegovu muku. Mi dijelimo s njim njegovu muku od rođenja do smrti. S našega križa bit ćemo skinuti tek kad umremo i budemo pokopani. Još nisam upoznala ljudsko biće da na sebi nema stigme, rane vanjske, svima vidljive, a pogotovo one unutarnje koje većina ljudi skriva. Nema ljudskog stvorenja koje se nije nabolo na trn, spotaknulo i palo, napilo pelina iz kaleža koji je prinesen svačijim ustima iz kojega smo svi primorani piti. Da je jedno ljudsko biće istražiti što nosi u sebi, kakve traume i strahove, što ljudi prožive i prežive, kakve stresove, rizike, kakvu bol i patnju iskuse, to bi bile tragične ljudske priče, sage bez kraja. Čula sam puno takvih priča u koje je gotovo nemoguće povjerovati. Iskusila ponešto i na svojoj koži i u svojoj duši, znam koliko život može biti okrutan.
Četverored
U prošloj kolumni dotakla sam se naših predaka, njihovih stradanja i proživljenih užasa koje nitko ne bi bio u stanju vjerodostojno prikazati. Dio toga možemo pojmiti kroz filmove Jakova Sedlara koji su tek trun pod noktom, što nas je sve tijekom naše povijesti satiralo i zatiralo: Četverored. Hrvatski anđeli rata. Jeruzalemski sindrom… To su tek djelići iz golemog mozaika naših stradanja. Nisu od toga izuzeti ni ostali narodi, i baš bi to trebala biti pouka svim vođama naroda. Oni koji glume svemoć, zapravo nastoje liječiti se tobožnjom slavom, pljačkom narodnih dobara, golemim kapitalom, a zapravo su svjesni svoje ljudske malenosti i nemoći. Nasilje i brutalnost prema nedužnima, bolesno iživljavanje, tjeranje straha u kosti, samo su riganje gnjeva i neprihvaćanje svoje ljudske ograničenosti. Neki se protive tome da se svijet naoružava, nažalost to je nužno. George Washington, prvi američki predsjednik je rekao: „A slobodni ljudi bi trebali … biti naoružani.“ Tko god je nenaoružan izložen je agresoru.
Optimistično
Nisam pesimist. Pesimizam je bolest i ne prihvaćam ga, on je nož strepnje zaboden u ljudsko srce. Otrov u ljudskoj krvi. Mnogi kažu da nisu pesimisti nego optimisti. Uočljivo je, optimizam kod mnogih ljudi je često lažan, umjetan, gluma. Nije optimizam zlatna ribica koju uloviš i ispunjava ti želje, ali je jedina alternativa da se tim samozavaravanjem malo odmaknemo od pesimizma. Nema na svijetu melema koji bi iscijelio ljudske rane, ali mora se dalje. Negdje doista ima pravih optimista. Jako je simpatično, duhovito, i baš po narodnom običaju, natjecanje u Karancu koje se održava na Cvjetnicu. To je „proljetni vašar“, na kojem se izlažu i nude domaći proizvodi. Između ostalog, bira se najmasnija, najslasnija i najteža slanina, „princeza pušnice“. Pobijedila je slanina teška 55 kilograma iz Kneževih Vinograda. Ljudi uhranjeni, u lijepim narodnim nošnjama, plećati, rumeni, pršte od pozitivne energije. Rade i imaju u izobilju izvrsne hrane, dobro i zarade. Trebalo bi se malo opustiti, ne trčati u neku vrlo rizičnu budućnost, malo uživati u jednostavnosti i blagostanju. Bome se vidi da oni uživaju.
Bog na nas izlijeva svoju milost, to je neosporno, jer inače da nije tako bili bi svi pougljenjeni. Ali ta milost nije bradavica na majčinoj sisi da je sišemo kao dijete svaki put kad ogladnimo. Ako je Bog žrtvovao svoga Jedinorođenca, da nas svojom Presvetom Krvlju i svojim Presvetim Tijelom „hrani“, znači tu je. Trebamo se povezati s njim kroz tu Isusovu žrtvu, ali nevolja je u tomu što se mi sa svakim i svačim povežemo lakše nego s njim. Zašto je to tako teško ako smo na krštenju očišćeni od Istočnoga grijeha, primamo dar Presvetog Trojstva da nas povede u Novi Život? Naši roditelji i kumovi obvežu se da će nas poučavati i voditi putem Božjim.
Post
Neki smo odlučili postit ćemo i moliti tijekom korizme, malo se skrušiti. Nije baš post kad je na stolu oborita riba, bakalar, i neke druge nemrsne delicije. Nije više ni potrebno postiti kao nekada o suhom kruhu i vodi, ili eventualno kao mi na selu kad bi tijekom dana pojeli nekoliko jezgri oraha ili bajama uz komadić kruha. Stančali bi, posivjeli i sasušili se kao kost. Važno je očistiti srce, postaviti sebi neke granice ljudskosti. Nagrnut ćemo sad u ispovjedaonice, primit ćemo odrješenje, koji dan možda nositi milost u sebi, i onda opet po starom. Kud svi, tuda i mi.
Mile zgrće hrvatske novce
U Hrvatskoj nas izjedaju nepravde. Gdjegod je još gore, ali slučaj supružnika Ivane Kekin i Mile Kekina je baš takav da ne povjeruješ, ukazuje baš na nepravde koje nikako ne možemo iskorijeniti. Mile za jednu večer svoga drndanja dobije veći honorar nego moja susjeda u jednoj godini za 12 mirovina, a radila je 40 godina. I Mili hrvatska sirotinja kojoj se oduzima od plaća i mirovina, plaća zdravstveno i mirovinsko osiguranje. Da pukneš od muke. Koliko je takvih bilo u prošlom sustavu i koliko ih ima u sadašnjem? I to mu malo, pa eto da užica štogod sa strane na zemljištu koje se uz pomoć korumpiranih čelnika jeftino kupi na atraktivnim lokacijama. To je kod nas uvježbana praksa. Kažu, – sve po zakonu, ima Mile na to pravo. Tko je donosio te zakone? Kad gledaš na dalekovidnici Milu i njegovu suprugu Ivanu, s onim kapicama nabijenim do nosa, u nekakvoj odjeći koja izgleda kao ona kupljena tamo gdje se nošena odjeća kupuje na kilograme, čovjeku se gotovo sažale, dao bi im svoj kaput da se ne kuštre od studeni. A tek Tomaševićeve igre oko zagrebačkog Hipodroma. Odoše milijunčići u neke duboke džepove. Isparili kao magla. Kvragu, što ljudi rade sa svim tim milijunima i milijardama? Vidim da neki voze bijesne automobile, izgrade vile, one ne Beverly Hillsu izgledaju spram njihovih kao malo bolje kolibe. Ima ljudi koji su jako nadareni, stvore mala carstva svojim radom, ali oni su skromni, ne razmeću se toliko, imaju mjeru i karakter.
Hrvatska vojska
Uskoro bi trebali na vojnu obuku krenuti prvi mladi ročnici. Plan je da se tijekom jedne godine osposobi 800 mladih djevojaka i mladića koji bi prošli osnovnu vojnu obuku. To je dobar potez, jer ova sadašnja, – Generacija Z, rođenih od 1995. – 2012. dobrim dijelom živi u virtualnom svijetu, i suočeni su s mnogim izazovima koje će biti teško prevladati. Ovisnost o drogama njihovo je bitno obilježje, stoga bi bilo poželjno testiranje može li osoba ovisna o drogama biti na takvim vježbama, jer ako droga uđe među ročnike, šteta će biti puno veća od koristi. Generacija Alfa, kako nazivaju rođene od 2013. – 2025. suočit će se s pitanjem, – čovjek ili robot. Koristit će maksimalno AI, malo će čitati, neće prihvaćati autoritete. Bit će osamljeni i depresivni. Ne će željeti biti u bračnim odnosima, rađati djecu. Jest će uglavnom vegansku hranu. Za Generaciju Beta, koja se upravo rađa od 2025. – 2039. kako kažu znanstvenici koji su nas razdijelili na – Generacije, oni će oblikovat posve drukčiji svijet u kojemu mi iz prošloga stoljeća više ne bi imali šanse preživjeti niti se uklopiti u njega. Koliko god bio virtualan i čudan taj svijet, ni jedna ljudska generacija nije bila pošteđena patnje ni pa ne će ni ta. Kad bismo im barem priuštili malo mira, roditelji i društvo im posvetili više pažnje, malo ih udaljili od računala i tehnologije koja ih je zarobila, na koju će se oni isključivo oslanjati, pomogli bi im. Ali iz ovakve klime u kojoj jesmo, ne dolazi im ništa dobro. Stoga bih željela da nam Uskrs bude istinsko preobraženje. Jer gdje uđe Svjetlo Božje, posve se drukčije ljudi vladaju. Ta nova Generacija neće biti religiozna poput nas. Na Veliki četvrtak neće slaviti Posljednju večeru koju je Isus slavio s učenicima, na kojoj je ustanovio euharistiju i svećenstvo. Na Veliki petak neće se spominjati Isusove muke. Na Veliku subotu nositi jaja, sirnice i mladu kapulu na blagoslov ići na Vazmeno bdijenje. Eto naša „Generacija“ može biti zahvalna što u nama još ima svjetla, vjere i ljubavi…
Sretan Uskrs svima!
