Liberalizam je načelno nastojao osloboditi pojedinca od okova države. Ali, oslobođenjem od okova ‘društva’, stavio mu je na pleća okove držav

John Gray: Svijetom vladaju suvremeni ‘Levijatani’ koji zadiru u slobodu pojedinca

 

Problematiziranje liberalizma sve je izraženije među intelektualnom elitom na Zapadu. U kolovozu 2023. ugledni liberalni časopis Atlantic objavio je ogromni tekst o fenomenu autora koji se potpisuje kao „Bronze Age Pervert“. Isti je autor objavio uspješnicu Bronze Age Mindset u kojoj iz ničeanske vitalističke perspektive napada egalitarizam, demokraciju i liberalizam, zagovarajući kao ideal uglavnom protukršćanski kodeks ratnika iz antičke Grčke i snažno hijerarhijski ustroj društva.

Graeme Wood, autor spomenutog teksta u Atlanticu pod nazivom „Kako je Bronze Age Pervert očarao krajnju desnicu“, jasno je utvrdio, o čemu se i ranije govorilo, da se iza „Bronze Age Perverta“ krije rumunjsko-američki filozof Costin Alamariu koji je doktorirao na možda i najprestižnijem američkom Sveučilištu Yale s temom „Problem tiranije i filozofije u misli Platona i Nietzschea“ u kojoj, između ostalog, brani tiraniju kao društveno uređenje. Dubinskim iščitavanjem Platonovih i Ksenofontovih tekstova, Alamariu zaključuje da su u dijalozima njihovi argumenti protiv tiranije iznenađujuće slabi iz čega zaključuje da su oni intencionalno takvi kako bi se zapravo afirmirala tiranija.

Usprkos evidentnoj dominaciji liberalnih ideja u javnosti, ocrtani fenomen ukazuje na to da su, nasuprot onome što se javno proklamira, mnoga proskribirana mišljenja vjerojatno prisutna u raznim „elitnim“ institucijama. U spomenutom članku u Atlanticu autor navodi kako je na konferenciji političkih filozofa na Sveučilištu Michigan 2022. profesor s Yalea Bryan Garsten istaknuo da najbolji studenti filozofije s podsmijehom gledaju na liberalizam i njegove temeljne vrijednosti, smještajući ih „između Nietzscheova protofašizma i novosrednjovjekovne, kvaziteokratske verzije katolicizma suprotstavljene prosvjetiteljskom liberalizmu“.

Valja istaknuti da su opširne filozofske kritike sve učestalije i sve češće i to ne iz perspektive dotrajalih ideologija, već na unutarnje kontradiktornosti liberalizma ukazuju i nekadašnji nositelji liberalnih ideja. Među potonje spada i britanski filozof John Gray. Autor više knjige o liberalizmu, umirovljeni profesor s čuvene London School of Economics, kao i redovni kolumnist Guardiana i New Statesmana, nedavno je objavio knjigu The New Leviathans: Thoughts After Liberalism. Gray u svojoj knjizi otvara brojna pitanja – od kontradikcija sadržanih u temeljima liberalizma do budućnosti zapadnih društava nakon implozije vrijednosti klasičnog liberalizma.

Na početku svoje knjige Gray sažima trenutnu bilancu izvornog liberalizma: „Danas su države odbacile mnoga ograničenja liberalnog doba. Od institucije koja je tvrdila da širi slobodu, država postaje institucija koja štiti ljudska bića od opasnosti. Umjesto zaštite od tiranije, nudi utočište od kaosa“. Pandemija koronavirusa nije tako davno završila pa će čitatelj lako moći prepoznati tu dijagnozu u tadašnjem postupanju državnih vlasti širom svijeta. Takav je razvoj događaja, prema Grayju, nužna posljedica liberalizma, iako to njegovi formulatori zasigurno nisu predvidjeli.

U tom se pogledu on donekle i slaže s američkim filozofom s Notre Damea Patrickom Deneenom. U predzadnjoj knjizi Zašto liberalizam nije uspio, Deneen argumentira da je bujanje države, državnog aparata i državnih intervencija u ekonomski život, ali sve više i u život pojedinca, logična posljedica liberalnog i kapitalističkog rastakanja tradicionalnih društvenih institucija – u hrvatskom slučaju to bi bila zadruga, a danas obitelj – koje su pružale utočište pojedincu u slučaju nevolje i raznih implozija šireg poretka. Nakon što su takve ustanove uništene, država zapravo nema „izbora“ nego intervenirati kako bi pomogla pojedincima, iako je liberalizam načelno nastojao osloboditi pojedinca od okova države. Ali, oslobođenjem od okova „društva“, stavio mu je na pleća okove države. Grey, koji je ateist, ali je ujedno kritičan prema najpoznatijim promicateljima ateizma poput Richarda Dawkinsa, izražava neskrivene simpatije prema kršćanskom moralu i implikacijama kršćanstva za društveni poredak.

U ovom trenutku, smatra Gray, svijetom vladaju suvremeni „Levijatani“ koji zadiru u slobodu pojedinca. Kina i Rusija, prema njegovu mišljenju, spadaju u taj obrazac, ali sve više i zapadna društva. Zato on rezolutno zaključuje da je „liberalna civilizacija utemeljena na praksi tolerancije postala povijest“.

Globalna pandemija, ubrzanje klimatskih promjena i rat u Europi ubrzali su ove transformacije

Stanje je, misli Gray, sljedeće: „U školama i na sveučilištima obrazovanjem se usađuje konformizam s vladajućom progresivnom ideologijom. Umjetnost se ocjenjuje prema tome služi li odobrenim političkim ciljevima. Disidentima od ortodoksija o rasi, spolu i imperiju okončavaju se karijere i oni nestaju se iz javnog života. Vlade nisu odgovorne za tu represiju. Vladajuće katekizme formulira i provodi civilno društvo. Knjižnice, galerije i muzeji isključuju stajališta koja se osuđuju kao reakcionarna. Ovlasti cenzure imaju velike tehnološke korporacije. Neliberalne institucije nadziru društvo i same sebe. Globalna pandemija, ubrzanje klimatskih promjena i rat u Europi ubrzali su ove transformacije. Ali počeli su kao i mnogi povijesni preokreti, s očitom pobjedom suprotnog trenda. Dočekan na Zapadu kao predznak da se liberalne vrijednosti šire svijetom, raspad Sovjetskog Saveza bio je početak kraja liberalizma kakvim se prije shvaćao“.

Što je prauzrok takvog trenda, sve pod formalnim okriljem liberalizma? Prema Grayju, to je nužna posljedica nakon što je uništen moralni okvir unutar kojega je liberalizam jedino mogao funkcionirati, to jest riječ je o logičnoj posljedici slabljenja kršćanstva u zapadnim društvima. Usto, navodni trijumf liberalne demokracije koji je proglasio Fukuyama zapravo je značio korijen njezine propasti. Naime, vladajuća ideologija funkcionirala je na ideji Austrijske škole ekonomije i njenog najpoznatijeg učenika Friedricha Hayeka da će globalno prihvaćanje slobodne trgovine dovesti i do utopijskog mira i suživota. Druga je temeljna ideja bila da demokratske institucije funkcionirati bilo gdje na svijetu. Međutim, prva ideja je samo osnažila autoritarne režime poput Kine u kojima su, kako pojašnjava Gray, „tržišne sile samo instrument države“. Kineski vlastodršci svjesni su da tržišne sile često i nisu tako „neutralne“.

U SAD-u se bogatstvom dolazi do političke moći, dok u Kini politička moć stvara bogatstvo

Tržišne sile nisu pacificirale Kinu u zapadnom smjeru, već je Zapad postao više nalik Kini pa u obje zemlje zapravo imamo sustav državnog kapitalizma. Međutim, razlika je značajna i stupovi tog sustava postavljeni su na različit način. Grayjev je uvjerljiv zaključak da se u Sjedinjenim Američkim Državama bogatstvom dolazi do političke moći, dok u Kini politička moć stvara bogatstvo pa ga može i uništiti. Slično, iako o tome Gray ne govori, vrijedi i u Rusiji. U Kini smo to plastično mogli vidjeti kada je potpuno marginaliziran i iz javnosti odstranjen osnivač ekonomskog diva Alibabe Jack Ma usprkos tome što je jedan od najbogatijih ljudi na svijetu. Nastavljači sovjetskih tajnih službi su pak međusobno rasporedili bogatstvo ruske države i društva, ali osoba na vrhu, odnosno Putin, ima diskrecijsko pravo pojedincima pod optužbom za korupciju, veleizdaju ili drugi kriminal oteti imovinu. U tom je kontekstu najpoznatiji slučaj razvlašćivanja vlasnika ogromne naftne kompanije Yukosa Mihaila Hodorkovskog, jednog od najbogatijih Rusa koji je i sam proizišao iz Komsomolske elite koja je pomoću povlaštenih informacija te društvene umreženosti s pripadnicima tajnih službi ovladala ruskim resursima. Drugi je Putinov politički sponzor Boris Berezovski kojemu se Putin, kada je došao na vlast, oteo kontroli.

Xijeva Kina je idealni zatvor koji omogućuje savršen nadzor i kontrolu nad zatvorenicima u svakom trenutku

Za sada je nejasno kreću li se i zapadna društva u tom smjeru ili će u njima prevladati obrnuti model državnog kapitalizma. Gray smatra da trenutnu situaciju karakterizira pogubna asimetrija po Zapad. Naime, kada kineske kompanije ulažu u zapadnim zemljama, to ne znači njihovo pridruživanje globalnom liberalnom poretku – koji se često eufemistička naziva „poredak utemeljen na pravilima“ – čiji je predvodnik Zapad, odnosno SAD, i usvajanje zapadnih pravila trgovine, već jačanje kineskog političkog utjecaja za potkopavanje Zapada. Politički sustav današnje Kine pod vodstvom Xija Jinpinga Gray tumači u ključu ideje britanskog utilitarista Jeremyja Benthama o Panoptikonu, idealnom zatvoru koji omogućuje savršen nadzor i kontrolu nad zatvorenicima u svakom trenutku. Odraz takvog sustava u Kini su sveprisutne kamere koje mogu prepoznati identitet prolaznika u sekundi, sustav bodovanja aktivnosti koje koriste društvu i slično. „Pod hiper-hobbesovskim vladarom, Kina koristi iliberalne zapadne ideje kako bi potkopala ostatke liberalnog Zapada“, zaključuje Gray. Kina također koristi dosege znanosti – sofisticirane kamere, algoritme i sl. – kako bi podčinila svoje stanovništvo.

Vjera u oslobađajuću moć znanosti protivnija razumu nego bilo koja tradicionalna vjera

Time se potvrđuje Grayjev zaključak da je „vjera u oslobađajuću moć znanosti protivnija razumu nego bilo koja tradicionalna vjera jer ignorira činjenicu da znanost može dobro služiti i ugnjetavanju i slobodi“.

No, vratimo se na stanje suvremenog zapadnog liberalizma koji je definitivno, još uvijek, temeljna ideologija zapadnih elita kojoj se mora prilagođavati i hrvatska stvarnost. Trenutačno je na snazi, smatra Gray, „hiberliberalni projekt emancipacije ljudskog bića od identiteta koje je naslijedio u prošlosti“. Taj projekt predviđa da „ljudi moraju biti slobodni učiniti od sebe što god požele“.

„Studije“ zamijenile „dijalektički materijalizam“ i „rasnu znanost“

U srži tog projekta, što vrijedi za svaki utopijski projekt, jest podrška službene „znanosti“, odnosno onoga što se smatra znanošću, a zapravo je pseudoznanost koja se približava šamanizmu. Za komunizam je to bio dijalektički materijalizam, a za nacizam „rasna znanost“, odnosno antropologija. Za trenutačni „hiperliberalni“ poredak to su razne discipline koje u pravilu imaju sufiks „studije“. Britanski konzervativni filozof Roger Scruton lucidno je primijetio da discipline s takvim sufiksom (ženske studije, rodne studije, kolonijalne studije i sl.) u pravilu nemaju nikakve veze sa znanošću.

Asimetrijski multikulturalizam

Takve discipline postaje poluga za demoralizaciju i uništavanje bilo kakvog osjećaja identiteta u zapadnim društvima. S druge strane, o čemu Gray ne govori, aktivno se provodi tzv. „asimetrijski multikulturalizam“. Taj je koncept skovao kanadski politolog Eric Kaufmann u knjizi Whiteshift: Populism, Immigration and the Future of White Majorities o utjecaju promijenjene etničke strukture stanovništva u zapadnim državama uslijed velike imigracije na populizam i demokratske procese. On smatra da se etničke, vjerske i bilo koje druge manjine potiče da slave svoj identitet, dok se od većine očekuje da odbaci svoj identitet kao relikt prošlosti, praznovjerja i iracionalnosti. Umjesto procesa asimilacije manjina u većinsku kulturu, nužno dolazi dugoročno do nestabilnog društva bez temelja i pozitivnog poretka. Posebno je pritom paradoksalna činjenica, a to je lijepo detektirao Gray, da „hiperliberali“ denunciraju (i preuveličavaju) grijehe zapadne civilizacije koja je navodno uništila vrline u nezapadnim društvima.

„Rasizam niskih očekivanja“

Međutim, istovremeno, kako kaže Gray, „inzistiraju da zapadne vrijednosti – ljudska prava, osobna autonomija i slično – moraju doći u svaki kutak Zemlje“. Tome valja dodati da opet u praksi postupaju na način koji, usprkos tome što negiraju značaj kulturoloških, etničkih, vjerskih i drugih različitosti, u praksi znači da takve razlike postoje. Tako se primjerice, prema muslimanima s Bliskog istoka i iz Afrike, što je detektirala aktivistica rodom iz Somalije Ayaan Hirsi Ali, provodi „rasizam niskih očekivanja“ jer se od njih ne očekuje da poštuju određena društvena pravila u jednakoj mjeri kao većinska populacija.

Također je primjetno da se usvajanje sve šire palete ljudskih prava u zakonodavstvo ne očekuje u jednakoj mjeri od svih država. Prvi su krug države članice zapadnih organizacija (EU-a i NATO-a) koje moraju u potpunosti integrirati u svoja zakonodavstva najmodernije koncepte, a drugi su europske zemlje izvan tog okvira od kojih se to također dugoročno očekuje. Od Saudijske Arabije ili pak Iraka to se ipak ne očekuje. Prosvjedi na američkim sveučilištima pak pokazuju da se od Izraela očekuje poštivanje zapadnih normi, ali ne i od Palestinaca. „Hiperliberalizam“ je također, usprkos univerzalnim tendencijama, ograničen jasnim kulturno-civilizacijskim krugom. Geneza je sljedeća. Prema Grayju, liberalizam je proizvod kršćanstva i samo je u zapadnoj kršćanskoj civilizaciji mogao nastati. Točnije, liberalizam nastaje u okviru protestantske forme kršćanstva, a otac liberalizma John Locke koristi religijske argumente za ljudska prava – ljudi kao bića stvorena od Boga. Glavne četiri liberalne ideje imaju temelj u kršćanstvu. Tako, objašnjava Gray, fokus na pojedincu proizlazi iz uvjerenja da je Bog stvorio ljudska bića, uvjerenje da svi ljudi imaju prava proizlazi iz ideje da su sva ljudska bića jednaka pred Bogom, dok univerzalizam kao vrhunaravno načelo proizlazi iz ideje da su ljudi stvorenu na sliku i priliku Božju. Naposljetku, ideja beskonačnog napretka i unaprjeđivanja institucija preslikava kršćansko načelo da nakon grijeha slijedi iskupljenje.

Religija bez Boga

U XIX. stoljeću John Stuart Mill liberalizam redefinira u smjeru paralelne religije bez Boga, uz štovanje apstraktnog „čovječanstva“ nasuprot partikularnim identitetima. Gray lucidno primjećuje da je kratak put od glorifikacije „čovječanstva“ do nasilja jer se cijele skupine lako može proglasiti neljudskima. Odbacivanje kršćanstva, koje hiperliberali žele uništiti, za sobom naposljetku povlači i odbacivanje klasičnog liberalizma. Na ruševinama klasičnog liberalizma pojavljuje se takozvani „woke pokret“ koji je, ne bez razloga, primarno ograničen na anglosaksonski svijet. Ujedno je on i alternativna religija, kao što je to nekoć bio komunizam, za društveni sloj koji Gray naziva „lumpeninteligencijom“. Riječ je o visokoobrazovanim pojedincima koji, zbog nerealno visokih upisnih kvoti na sveučilištu, jednostavno ne mogu popunjavati nekoć zagarantirana radna mjesta za takav sloj – ili, ako ih popunjavaju, imaju puno manja primanja od očekivanih.

Rezultat je taj da klasični liberalizam više ne postoji. On je podrazumijevao zaštitu pojedinca od arbitrarnog državnog progona, ali i od drugih pojedinaca, slobodu govora koja se sada guši pod krinkom govora mržnje, ustavnu vladavinu i određena prava koja su neprikosnovena. Ali, kako ističe Gray, takav je sustav moguć dok određena populacija uistinu prihvaća neka temeljna prava, što je omogućavalo kršćanstvo dok ga je populacija ispovijedala. Kršćanski moralni okvir također je suzbijao zahtjev za apsolutnom autonomijom koji može proizlaziti iz liberalne teorije. Rezultat je sljedeći, nekoliko stoljeća nakon početka liberalizma koji je nastao u specifičnom protestantskom i engleskom kontekstu:

„Povijest je pregazila svaku ideju da zakon može izolirati liberalne vrijednosti od političkog osporavanja. Povelja o pravima (Bill of rights) može biti korisna u kodificiranju sloboda i prava, ali će biti održiva samo u mjeri u kojoj odražava vrijednosti koje su naširoko prihvaćene u društvu. Kada postoje duboke i postojane etičke podjele, prava se poništavaju političkim zarobljavanjem pravosuđa. (…) Liberalni Zapad opsjednut je idejom slobode.

Neograničena sloboda vodi u neograničeni despotizam

Svako ograničavanje ljudske volje osuđuje se kao oblik represije. Ako ljudska bića nanose štetu drugima, to je zato što ih je društvo povrijedilo. Kada se te nepravde isprave, svatko može živjeti kako hoće, stvarajući svijet u kojem želi živjeti. Takva vrsta slobode zahtijeva da se svaki aspekt života prati i kontrolira. Jezik mora biti pročišćen od svih tragova misaonog zločina. Um mora prestati biti privatna sfera i mora biti pod paskom zbog svojih skrivenih pristranosti i pogrešaka. Kao što je Dostojevski anticipirao u Bjesovima, neograničena sloboda vodi u neograničeni despotizam. Hobbes je vjerovao da su ljudskim bićima potrebna ograničenja jednako kao i sloboda. To je bila poruka kršćanstva: grešno čovječanstvo mora živjeti pod božanskim vodstvom. Prije kršćanstva, potreba za obuzdavanjem bila je prepoznata u grčkoj mitologiji. Prometej je s pravom okovan zbog svoje oholosti. To je također pouka iz priče o Jobu, gdje pobuna protiv Boga završava podvrgavanjem božanskom autoritetu. Često tumačen kao prototip modernog mislioca, Hobbes je ponovno potvrdio ovu drevnu ortodoksiju. Današnji liberali sanjaju o nesputanoj ljudskoj autonomiji. Pothvati kao što su transhumanizam i tehnološka pobjeda nad smrću neizbježna su krajnja točka liberalizma nakon što je istrgnut iz matrice teologije u kojoj je nastao. Neograničeno samoodređenje je, međutim, fantazija. Ljudska bića ne mogu stvoriti svoje živote ni iz čega, ali mogu uništiti život koji imaju i ostati bez ičega.“

Sve zlo poteklo je iz Engleske

Osim kršćanstva, ranije je spomenuto da je liberalizam nastao kao nadgradnja na engleske tradicije. To je i logično jer nijedna filozofska misao ne nastaje ex nihilo. Već u razvijenom srednjem vijeku u Engleskoj je, čega nije bilo u ostatku Europe, postojao individualizam u izboru bračnog partnera, već u XIII. stoljeću ograničena je parlamentarnim i drugim institucijama moć kralja. Liberalizam i parlamentarizam engleska su tradicija, ali su deformirani i kozmopolitiziranjem specifične tradicije i slabljenjem kršćanstva. Ironično možemo primijetiti da se na dugi rok univerzaliziranjem engleskih tradicionalnih ustanova uništavaju dijelom tradicionalne ustanove drugih naroda i civilizacija, a da se naposljetku u formi bumeranga uništava i engleska tradicija.

Ogled je izvorno emitiran u emisiji Ogledi i rasprave na Trećemu programu Hrvatskoga radija

Izvor: Heretica

https://croativ.net/tomislav-kardum-spremni-za-levijatana-i-suton-liberalizma-67446/