Hrvatski Fokus
Znanost

Odgoj i obrazovanje – bitan čimbenik napretka

Djeca nam se školuju za zanimanja kojih više nema

 
 
„Neznanje je korijen i pokretač svakog zla.“
(Platon)
 
Nova školska godina je započela. To je važno za sve nas, a ne samo za one koji su neposredno vezani za odgojno-obrazovnu djelatnost, u bilo kojem smislu, na bilo kojoj razini. Želimo li zaista napredak i boljitak u gospodarstvu i društvu, trebali bi prvenstveno, u svakom pogledu, „ojačati“ i osuvremeniti školstvo i više se posvetiti odgoju i obrazovanju od vrtića do doktorata i to ne samo deklarativno i „papirnato“. Papir podnosi svašta. Osmišljeni i napisani kurikulumi (Planovi i programi) svih vrsta i rangova, od najboljih stručnjaka, uz multidisciplinaran suvremen način, su samo mrtvo slovo na papiru, ako nemamo dobre odgojitelje, učitelje i profesore (nastavnike). Kad kažem dobre, mislim na njihovo stručno obrazovanje (predmetno, pedagoško, psihološko…), urođene i stečene sposobnosti i vještine za taj poziv, kao i specifičnu osobnost, entuzijazam, požrtvovnost, spremnost na cijelo životno učenje, davanje sebe, prenošenje znanja, odgajanje osobnim primjerom i pozitivnim stavovima.
http://hrvatskifokus-2021.ga/wp-content/uploads/2015/09/JS64249048.jpg
Naravno, važni su i neophodni suvremeni školski objekti, nastavna sredstva i pomagala,kao i dobra i efikasna organizacija rada škole. U tome i s tim je lijepo raditi, ali ništa od toga ne može zamijeniti i nadomjestiti dobrog nastavnika, koji s kredom i pločom može više učiniti i učini više, nego onaj drugi, koji radi tek da bi radio i koji se sasvim slučajno našao u školi, imajući najsuvremeniju školu i didaktičku opremu. Onog prvog vodi srce i ljubav prema djeci, znanju, svojem zanimanju, a ovog drugog eventualno obveza prema postavljenim zadacima, pri čemu su se odgojni i obrazovni ciljevi, negdje uz put izgubili, ili su prekriveni mnoštvom sterilnih propisanih nastavnih sadržaja, kojih se neki nastavnici drže kao pijan plota, ne vidjevši dijete ispred sebe i ne znajući kako nema prosječnog djeteta, za koje su pisani nastavni programi, već je svako dijete osoba sama za sebe, jedinstvena, neponovljiva, koja raste, razvija se i potrebna joj je ljubav i pomoć roditelja i učitelja, u čijoj sinergiji, sa što manje stresa se upoznaje s prirodom, društvom, svijetom oko sebe i priprema za svijet rada i život.
 
Nije to jednostavan niti lak posao, kako za roditelje, tako ni za nastavnike. Na njima je odgovornost da od djeteta „naprave“ čovjeka, koji se optimalno razvio u svim nužno potrebnim smjerovima, do granica njihovih potreba, želja i mogućnosti. Temeljni i glavni preduvjet ovog dugogodišnjeg projekta i procesa je da svako dijete ima sve potrebne uvjete za svoj rast i razvoj – a priori da ne bude gladno.
 
O gladnoj djeci u školama se puno pisalo, nešto iz upozorenja, nešto zbog osobnog isticanja, nešto iz politikantskih i stranačkih razloga, nešto zbog odgovornosti i puno zbog brige i ako baš hoćete zbog sramote kako ta pojava dugo i ne baš u malom broju egzistira u našim školama, a svi mi okrećemo glavu od toga. Iako je bilo negiranje te pojave i pokušaja skrivanja, ona je još uvijek prisutna, vjerujem u znatno manjem broju, ali je tu i ne možemo i ne smijemo više od nje okretati glavu. Izrečeno je stotine tisuća puta i postalo je otrcano, ali je istinito.“Svako dijete je najveće bogatstvo države.“ Nije dovoljno to govoriti, nagoviještati demografski oporavak, nekakvu oluju u tom smislu, a već prvog dana i ove školske godine 2015./16. neka će djeca, negdje u lijepoj našoj biti gladna, bez školskih knjiga, pribora, adekvatne odjeće i obuće.
 
Nikakvi pokazatelji rasta, bilo kojeg parametra važnog za boljitak i napredak ne znače ništa, dok je u Hrvatskoj ijedno dijete gladno i nema sve potrebno za polazak u školu. Dužnost je škole to detektirati, obavijestiti lokalnu zajednicu i sve ostale činitelje koji su za to zaduženi, kako bi se ta sramota čim prije otklonila i djetetu omogućio normalan rast i razvoj u okviru njegovih sposobnosti i potreba. Mnoga istraživanja pokazuju kako naša djeca ne vole školu, uče uglavnom zbog ocjena, pritiska roditelja i vanjske motivacije. Takvo znanje nije dugotrajno ni operativno, što pokazuju razna domaća i strana ispitivanja, naročito PISA testovi, gdje smo u drugoj polovini rang liste, više prema dnu. U isto vrijeme neki naši učenici zauzimaju prva mjesta na europskim i svjetskim natjecanjima. Istina, to su talentirana i darovita djeca, ali se s njima i drugačije radi. Očito je kako u općoj populaciji učenika nešto ne štima s njihovim obrazovanjem i odgojem. Ne postoji dovoljna vertikalna ni horizontalna povezanost nastavnih sadržaja, niti obrazovnih ustanova,  korelacija srodnih nastavnih područja (predmeta), naročito nema usklađenosti između potrebe društva rada i „proizvodnje“ kadrova.
 
Djeca se školuju za zanimanja koja više ne postoje, a nemamo potrebnih stručnjaka u mnogim djelatnostima. Očito je kako bi se mnogo toga trebalo promijeniti da bi ishodi školovanja bili pozitivni, efikasni i svrsishodni, uz zadovoljstvo, radost i ispunjenje očekivanja svakog djeteta. Sve počinje u roditeljskom domu, pa tako i to. Tamo gdje roditelji drže do obrazovanja i škole, gdje se poštuju učitelji i profesori, gdje se cijeni znanje, gdje knjiga ima svoje pravo mjesto, gdje se od malih nogu djeca odgajaju u smislu da sve moraju postići osobnim radom i zalaganjem, škola nije nužno zlo, a učitelji nisu „neprijatelji“.
 
U takvim obiteljima nova školska godina i prvi dan škole puno znače, a ne samo veliki materijalni izdatak i nužnu obvezu, zakonom propisanu. Taj dan ima posebno značenju u kalendaru svake obitelji, naročito ako dijete kreće u prvi razred osnovne škole. To je njegov dan. Bilo bi dobro da svi članovi obitelji u tome sudjeluju i da stvore pozivno okružje i veselu atmosferu za svojeg novog đaka. Ne smiju se pri tom niti ostali učenici u obitelji zaboraviti. Na neki način, kako je to kome moguće to treba proslaviti, makar u najskromnijem obliku, kako bi bilo drugačije od drugih dana i kako bi se školi i učenju dala ona uloga koja im pripada. Prvi dan škole je u isto vrijeme praznik i blagdan za cijelu obitelj, a ne nešto što se mora i što je nužno zlo. U djeteta bi trebalo od rođenja stvarati potrebu za učenjem, od oponašanja do stvaranja. Bilo bi dobro da se dijete okruži knjigama od prvih slikovnica do knjiga  raznih i različitih sadržaja, sukladno uzrastu, kako bi knjiga postala jedna od njegovih temeljnih potreba i vrjednota, koje će ga pratiti kroz cijeli život. Djetetu bi trebalo pričati i čitati od malih nogu, kako bi naučilo govoriti, kako bi bogatilo leksik i kako bi se znalo izražavati, bez obzira na buduće zvanje i zanimanje.
 
Čovjeku dolazi nelagoda, mučnina, sram i zaprepaštenje kad vidi i spozna kakvo neznanje nas okružuje, čak i od ljudi s pravim, a ne kupljenim diplomama, od javnih osoba i pojedinih osoba na visokim funkcijama  To je još gore kad se to plasira putem medija, naročito televizije, preko kojih se očekuje edukacija, odgoj i prava informacija. Nedavno je gospodin Saša Zalepugin o tome pisao i pokušao nam skrenuti pažnju na to kako smo neobrazovani, neodgojeni, polupismeni i nekompetentni, što je nažalost prava istina. O tome pišu i drugi poznati i priznati stručnjaci, doma i vani, neki nam se čak i rugaju i ismijavaju neke naše lidere, zbog pod neznanja, primitivizma i nekompetencija. Nije dovoljno domoći se nekog radnog mjesta ili funkcije, ako na tome ne zadovoljavaš, ako nemaš elementarnu pismenost,primjeren odgoj, adekvatno opće i stručno obrazovanje, kompetentnost, kompetitivnost i osobnost koja odgovara određenoj funkciji. Time smo devalvirali, marginalizirali, diskreditirali i osramotili određenu funkciju i dajemo loš odgojni primjer, svojim ponašanjem i neshvaćanjem svoje „neprikladnosti“ i veličanjem sposobnosti kojih nemamo.
 
Nije svatko rođen i stvoren za sve. Unutarnjom motivacijom, učenjem, radom, radom, zalaganjem, prihvaćanjem dobrih savjeta, uz svjesnu spoznaju svojih mogućnosti, može se puno toga postići, napredovati u struci i  biti sretan životu. Glavni cilj svakome roditelju i učitelju bi trebao biti dobro upoznati svako dijete,  pravilno ga odgajati i usmjeriti u ono zanimanje i zvanje koje će njemu donijeti realizaciju sebe samog, sreću i zadovoljstvo, a cijelom društvu će donijeti napredak i boljitak. To se stvara od prvog dana škole, tijekom svake školske godine, u zajedništvu obitelji i škole, odnosno roditelja i učitelja, u punom razumijevanju i međusobnom povjerenju.
 

Ankica Benček

Povezani članci

Hrvati koji su mijenjali svijet

HF

Istočnom bloku ne treba loša hrana

HF

Sjećanje na generacije hrvatskih liječnika

HF

Genetski modificirana soja u crijevu stvara formaldehid

HF

Ostavi komentar

Ova web stranica koristi kolačiće za poboljšanje vašeg iskustva. Pretpostavit ćemo da ste s ovim u redu, ali ako želite možete se odjaviti i ne prihvatiti. Prihvati Pogledaj više...