INTENDANT KOJI JE SKRIVAO „NEPODOBNE“ – 11. travnja 1962. – umro književnik i kazališni radnik Marko Soljačić
Rođen je 28. veljače 1896. u Bolu na Braču, gdje je kod dominikanaca završio nižu gimnaziju, a potom višu u Dubrovniku. Na Filozofskom fakultetu u Zagrebu završio je 1921. kroatistiku i talijanistiku.
Ujedno se uključio u rad Hrvatskoga katoličkoga akademskoga društva „Domagoj“.
Radio je na Realnoj gimnaziji u Križevcima te zatim kao gimnazijski profesor u Zagrebu, lektor talijanskoga jezika na Ekonomsko-komercijalnoj visokoj školi (danas Ekonomski fakultet) i
u HNK-u, gdje je 1941. postao direktor drame, a od jeseni 1943. do kraja rata intendant.
Čuvao je od progona politički progonjene članove ansambla, među ostalim Dubravka Dujšina. Nakon rata do umirovljenja 1952. bio je u Zagrebu profesor na glumačkim školama i kazališni lektor, a u posljednjim godinama života i filmski glumac.
Umro je u Zagrebu 11. travnja 1962.
Prve pjesme objavio je u katoličkom almanahu „Mladost“ 1917. pod pseudonimom Bolsky. Književne tekstove i razne članke objavljivao je u „Zori – Luči“, gdje je bio glavni urednik 1920. i 1921., te u brojnim katoličkim periodicima.
II.
Objavio je roman „Prvi i jedini“ – moralističku pripovijest o bračnoj vjernosti,
životopis sv. Dominika „Bijeli svetac“ te stručne knjige: „Talijansku besjedovnicu“, „Jezični i stilistički savjetnik“, „Repetitorij hrvatskosrpske gramatike i pravopisa“. Prevodio je, među ostalim, Dantea i Papinija.
Prema predlošku Gundulićeva »Osmana« napisao je libreto za operu „Sunčanica“ Borisa Papandopula te libreto za glazbenu igru „Svadba na suncu“ Jurja Stahuljaka, koji je uglazbio i njegovu poemu „Misa“. Tekst oratorija „Bl. Marko Križevčanin“ uglazbio je Vjekoslav Hranilović.
Napisao je prvu hrvatsku radiodramu „Vječna Hrvatska“ (1942.).
Njegov pjesnički opus prožimaju biblijsko-liturgijski ili svetački motivi, primjerice u pjesmama „Magnificat“, „Ozano, diko naših gora…“ i „De profundis“. U stihove je pretočio i otajstva krunice. Iako nije nevješto skladao stihove, djelomice je podlijegao prenaglašenu patosu, s previše šablonskih pjesničkih rekvizita.
Nedvojbeno, Soljačićev širok kulturni angažman paradigmatičan je za ozračje „evangelizacije kulture i kulturom“ među katoličkom inteligencijom prve polovice 20. st.
