Godine 1809. radi na podizanju ustanka u Dalmaciji pomoću hrvatske vojske iz Like
Vrijedno je pribilježiti da je davno prije dr. Ante Starčevića i don Mihovila Pavlinovića postojao hrvatski muž koji je gledao bistro i dalekovidno, i koji je gotovo pa politički izuzetak u našoj mračnoj tradiciji jugoslavenskih, mađaronskih, srbofilskih, eurofilskih, austrofilskih, regionalnih, komunističkih, masonskih i katoličko univerzalističkih političara. Naravno ne tražimo pravaški donkihotizam i izbjegavanje geopolitičkih realnosti, još manje podržavam buntovništvo i poticanje naroda na oružanu borbu što jest slučaj fra Andrije Dorotića; još manje upadam u pogibelj da ocijenim isključivo negativno francuske službenike, mudrog i radišnog generala Marmonta i prosvjećenoga venecijanskoga plemića Dandola. A učinjeno je Bogu hvala puno za škole, ceste, kulturu, bolnice i ubožnice.
Političke spise o fra Andriji Dorotiću priredio je 1995. Vicko Kapitanović, također franjevac, vezan za Zagoru (rodno Ogorje, 1944.) i Visovac i Drniš. Nakon što je napredovao od prezbitera do đakona studira i doktorira 1977. crkvenu povijest u Rimu. Bio vikar u Drnišu, generalni vizitator, profesor na KBF u Splitu, dekan bogoslovije u Makarskoj. Knjižničar, arhivist, suradnik FF a u Splitu i Pedagoškoga fakulteta u Mostaru. Preminuo 2015. godine. Zašto nijedan odlomak rada fra Andrije Dorotića nije uvršten u pet stoljeća hrvatske književnosti pita se fra Kapitanović, odgovor zna, ali ga ne iskazuje!
Dorotić je rođen 25. listopada 1761. kao Stjepan u Sumartinu bračkom, ime Andrija uzima u spomen na ujaka fra Andriju Staničića koji se zalagao za hrvatski jezik. Osnovno školovanje fra Dorotićevo je u Makarskoj, zatim dolazi u Visovac: školovanje dovršava u Bologni ili Ferrari. U Rimu pokazuje izvanredno znanje, te dobiva profesuru u Orvietu. Fra Dorotić je nemirni duh, brzo seli iz Orvieta u Rim, gdje traži od pape Pavla VI. reformiranje studija u samostanu Aracoeli.
Pavao VI. pristaje, ali zbog spletaka je fra Dorotić otišao u Perugiju ne tiskavši svoju knjigu. Iz Perugije odlazi u Veneciju gdje tiska “Philosophicum specimen de homine” u kojima se iskazuje protivan novotarijama francuskih enciklopedista. Masonerija se već tada uvukla i u Crkvu.
U to doba Francuzi osvajaju Veneciju, a vojska venecijanska sastavljena od dalmatinskih Hrvata biva napuštena i izdana od svojih zapovjednika. Tada fra Dorotić piše: “Proglašenje narodu dalmatinskomu” usmjereno na samostalnost Dalmacije, ili povezivanje iste s nekom drugom. (čitaj Austrijom, op., T.T.)
Odlazak fra Dorotića caru u Beč ima loš dojam na dvor koji shvaća da ovaj stvarno želi ujedinjenje Dalmacije sa Hrvatskom i Ugarskom. Kada Francuzi okupiraju Dalmaciju 1806. Dandolo želi fra Dorotića poslati u Milano, da mu ne smeta i da ga kontrolira; fratar pak bježi u Bosnu. Godine 1809. radi na podizanju ustanka u Dalmaciji pomoću hrvatske vojske iz Like, ali carski general Stojčević biva zarobljen.
Drugi ustanak uspomoć gvardijana sinjskoga i splitskoga i drugih prijatelja, a kada je Marmont sa glavninom vojske u Rusiji, fra Dorotiću izvrsno uspijeva, ali mu mir u Schönbrunu ruši sve napore.
Preko banskoga namjesnika biskupa Vrhovca dolazi u Zagreb, gdje mu je povjereno vodstvo tajne državne policije.
Nezadovoljan Austrijancima fra Dorotić odlazi u Bosnu pod imenom Andrea Chidroto. Dohvaća se Malte i Visa (možda čak i Portugala), te preko Engleza ilegalno dolazi u Sumartin na Braču. Nakon sedam godina skrivanja odlazi u Bosnu i potiče ponovno ustanak protiv Francuza; dolazi u Beč gdje umjesto priznanja nailazi an sumnjičenje i uhođenje.
Tajni izvještaj pukovnika Widmayera ga optužuje da je sa Vrhovcem pripadao Zagrebačkoj ligi koja je htjela ujedinjenje Hrvatske, Slavonije i Dalmacije. Od 1829. do 1831. fra Dorotić pomaže gladnima Sumartina i okolnih mjesta svojim novcem. Književnik sa Brača Vladimir Nazor je za fra Dorotića kazao “da je janje u franciskanskome toru i vuk u razbojničkoj šumi.” Nazorovo djetinjasto pretjerivanje ima u sebi i nešto istine. Njegovo autobiografsko djelo je nestalo, ostalo nam je očuvano nešto proglasa i pisama koji kao prvorazredni dokumenti oslikavaju lik fra Dorotića.
Nas ovdje ne će zanimati književnički utjecaji Kačića Miošića (starac Milovan) Kanižlića, Vetranovića, Gundulića, već sadržaj i namjera propagandnih i programatskih spisa.
Proglašenje narodu dalmatinskomu iz 1797. gdje tumači da je hrabri i vjerni dalmatinski narod odano služio Veneciju koja je dužda i “vitnike” odbacila, dalmatinske vojnike izdala i “na pristolje su sad postavili jakovljevce (jakobince, radikalne revolucionare ateiste) i čifute iliti žudije; (turska i dalmatinska riječ za Židove, mnogi bogati pripadnici židovskoga naroda su imali koristi od revolucije i aktivnoga bavljenja politikom, ograđujem se od fra Dorotićeva antisemitizma, koji ipak nije pravi antisemitizam jer slijedi Isusa i apostole koji su rođeni i djelovali u židovskom narodu op., T.T.) pak nastoje da te opet k njima prilože. Lipa stvar! Oni isti koji su te izdali, sad opet, držeći te budalasta žele da se s njima složiš”.
U “Proglašenju slavnomu narodu kraljevstva dalmatinskoga” iz iste 1797. godine naziva narod dalmatinski sretnim i razboritim jer je zatražio od cesara (Franja II.) da ga primi pod svoju vlast. Savjetuje narodu vjernost vladaru koji ga je oslobodio sužanjstva i hoće mu dobro. U “Preponiznoj predstavki o sadašnjem položaju kraljevstva Dalmacije” iz kolovoza 1797. fra Dorotić traži od cara sjedinjenje Dalmacije sa Hrvatskom i Ugarskom.
Zanimljivo je da caru ističe kako se narod prepao i smutio jer zazire od prijetećih novotarija koje su protivne stoljetnim običajima i ćudi stanovništva, naime da narod postane kmetskim ili vojničkim staležom. U dodatku ističe da je Dalmacija krševita, brdovita, bogata otocima i lukama.
Drugi dio Dalmacije (misli se na tursku Dalmaciju od Livna do Popova polja) ima livade i plodna polja. Venecijanci su pazili, s čvrsto utemeljenim nepovjerenjem s obzirom na susjedstvo da u narodnoj pograničnoj vojsci ne bude previše pravoslavnih, da se ta malobrojna granična vojska (tzv. serežani) izmiješa s redovnom vojskom.
Bogatstvo Dalmacije se nalazi u ulju, izvrsnom vinu, voću, ribi i vosku.
Trgovina može biti temelj boljitka Dalmacije, treba do Dorotiću očuvati municipalna prava i lokalne običaje bez pretjeranog formalizma (toliko svojstvenog Austrijancima, op., T.T.) Dorotić daje podatak da u Dalmaciji ima i grkokatolika, te da ponekad pravoslavni idu u katoličku crkvu i obrnuto, ako su u manjini ili ako im je blizu, te da dugi niz godina nema episkopa grčkoga obreda, već su nesjedinjeni zavisili od crnogorskoga arhiepiskopa.(!) Savjetuje Crkvi skromnost, a vladaru da postupa uljudno sa narodom i ne razdražuju ga.
Fra Dorotić priznaje da je školstvo bilo u Dalmaciji potisnuto u vrijeme Venecije i ograničeno na sjemeništa. Opće školstvo bi po Dorotiću razvijalo opozicionare i neradnike, te bi puk trebalo više upućivati na uzorno poljodjelstvo, trgovinu, radionice obrtničke i vojnička znanja. Smatra da “francuska” literatura sadrži zlu bezbožnost, ateizam, razvratnost, maštanje, libertinizam (sloboda razvijena do apsurda) i slično.
Narod većinom govori hrvatski, obrazovaniji u gradovima talijanski, svećenici i latinski. Fra Dorotić izvješćuje 9. travnja 1810. o Srbima u Vukovaru. Iz razgovora Jure Zubana s pravoslavcima u Vukovaru kojima se prikazao kao Srbin doznaje se da ovi strahuju da njemački (austrijski) car zajedno sa francuskim ne napadne Moskvu i “našega” ruskoga cara. Srbi se nadaju da će Karađorđe obnoviti srpsku državu Brankovića (dinastija iz XV. stoljeća, op., T.T.), i da će ustanoviti u Srbiji i Bosni pravoslavnu državu.
Piše o Srbima: “mnogogodišnjim sam iskustvom upoznao tu prevrtljivu naciju koja s dojiljinim mlijekom siše iste predrasude, zamišljajući da su poniženi jer nemaju kralja po vlastitom ukusu. Ta načela prenosi otac na sina, kao proročansku predaju budućeg njihova uskrsnuća…” Zato im Venecija nije dopuštala veze sa pravoslavcima izvan Dalmacije, jer je primijetila da su poticali kavge sa katolicima i narušavali mirnu slogu. Sloboda koju pravoslavci uživaju u posljednje vrijeme u Dalmaciji vodi ih jačanju fanatizma i nacionalnom strančarenju. Episkop Kraljević je svoju prepisku s austrijskim generalom Stojčevićem pokazivao Marmontu koji je naivnoga Stojčevića zarobio. Za nagradu je Kraljević istjerao katoličke časne sestre iz samostana svetoga Spasa i tu zgradu prisvojio nasred hrvatskoga grada Šibenika.
Razočaran austrijskom politikom fra Dorotić daje otkaz svoje policijske uloge nazivajući Vrhovčevu politiku iluzornim i ističući svoje žrtve za austrijsku vladajuću kuću i “predobroga” vladara.
Ponekada fra Dorotić u Kačićevu stilu rabi neumjerene i neugodne riječi koje ne pristaju Božjem čovjeku: Da poznade želju Dalmatina, Koji neće primit jakobin(c)a, nit ostali(h) drugu potribina (kukolja, od trijebiti uši) Francuskoga smrada i živina.”
Ova Pisma (pjesma) ima zabavan dio: ” Pak ugleda jednu zmiju ljutu
Savijenu na grani u prutu. Debela je i kusasta repa, Traži ptica da od glad(i) ne krepa, Niza nju su crne strige žute, I zelenim kaljam sve posute//
Na glavi joj vrči uhor visok Do dva uva (uha) i podvoljak širok
Čeljusti je vrlo zatvorila, Ognjevite oči zacaklila. Strašno gleda i jezikom si(je)va
A z dijanjem svoj otrov razliva…” Pjesnik se razljuti i kosijerom zmiju ubio da bi spasio milo ptiče koju mu zahvaljuje cvrkutom slatkim.
Crno žuta zmija, postade cesar austrijski od predobroga vladara crno žuta zmija.
Istina je valjda negdje po sredini.