Izložba donosi recentne radove, staklene skulpture i crteže nastale u dijalogu s odbačenim i razbijenim staklom te svjetlopropusnim paus papirom koji predstavljaju svojevrsnu metaforu stakla
Izložba staklenih skulptura i crteža iz ciklusa Preobrazbe „Staklo – objekt – crtež“, jednog od značajnijih hrvatskih umjetnika koji djeluje na sjecištu slikarstva, skulpture i eksperimentalne obrade stakla, Antona Vrlića, otvorena je u četvrtak, 22. svibnja 2025. u prostorima Mediteranskog instituta za istraživanje života (MedILS-a) u Splitu.
Izložba donosi recentne radove, staklene skulpture i crteže nastale u dijalogu s odbačenim i razbijenim staklom te svjetlopropusnim paus papirom koji predstavljaju svojevrsnu metaforu stakla. Umjetnik koristi termičku obradu, fuziju i slijeganje kao način preoblikovanja već ‘ugasle’ materije u nove, originalne oblike. Proces nastajanja – dugotrajan, neizvjestan i intuitivan – temelji se na minimalnim intervencijama koje dopuštaju materiji da ‘govori’. Tako nastaju radovi što istovremeno evociraju drevna znanja alkemičara i suvremenu meditaciju o prolaznosti i duhovnosti stvaranja.
Autor se osvrnuo na simboliku naslova izložbe „Preobrazbe“ istaknuvši kako ona označava temeljitu promjenu i prilagodbu čovjeka svijetu oko sebe: „Naziv ciklusa ‘Preobrazbe’ sugerira duboku promjenu. Znači mi jednu vrstu pripreme za mogućnosti da se čovjek na sve načine prilagodi vremenu, prostoru i prirodi koja ga okružuje. Dakle, ja sam skupljao staklo koje je padalo s Galerije Gradec u Zagrebu. Zatim sam to slomljeno staklo s livade i zemlje stavljao u peć, u kalupe, gdje se ono transformiralo u ove sadržaje. Obična sirova ploča postala je novi oblik, nova priča“.
To su objekti koji sugeriraju transformaciju iz jednostavne materije u složenije likovne forme koje ‘plutaju’ po površini svjetla. One su odraz unutarnjeg preobražaja koji se zbiva kroz maštu, kroz osobnu viziju.“
Prisjećanje na Mirceu Eliadea
Prorektor za infrastrukturu Sveučilišta u Splitu, prof. dr. sc. Nikša Jajac otvarajući izložbu istaknuo je važnost povezivanja znanosti i umjetnosti: „Pogodili smo što smo, po ideji našeg rektora, ovaj prostor osim za znanost otvorili i za umjetnost. Drago mi je da je upravo ovo prva izložba u ovom prostoru. Osim što otvaramo izložbu, otvaramo i prostor za umjetnike. Ovaj ambijent, s divnim skulpturama u igri sa svjetlošću, u punini značenja ispunjava prostor i daje mu posebnu notu. Iz perspektive građevinara, posebno me fascinira njihova struktura, podsjećaju me na kristale ili dijamante koji su pažljivo brušeni svjetlom“, kazao je Jajac.
Kustos izložbe Vladimir Rismondo u katalogu izložbe piše: „Susret sa staklenim objektima Antona Vrlića u promatraču gotovo neizbježno evocira prisjećanje na Mirceu Eliadea i njegovo viđenje smisla umjetničkog stvaranja. Naime, sasvim suprotno u odnosu na moderne, a pogotovo suvremene teorije umjetnosti – koje se, htjele to ili ne, referiraju na kantovska i hegelijanska počela – Eliade je umjetnosti prilazio s magijskih i ritualističkih pozicija koje nisu podrazumijevale ontološku razliku između mitskoga čina stvaranja, kovačkog umijeća i alkemije s jedne, te umjetničke kreacije s druge strane. U tom je smislu rumunjski znanstvenik svjesno zanemarivao estetske i povijesno-umjetničke aspekte umjetničkih djela u korist neke vrste spiritualizma koji – tek naoko paradoksalno – mora biti ukopan u ritualni, zapravo sakralni čin kreacije u sirovoj materiji.
Takvo viđenje problema vjerojatno najbolje dolazi do izražaja u Eliadeovu seminalnom djelu „Kovači i alkemičari“, gdje autor ispituje simboliku metalurgije, ali i općenito tehnologije vezane uz vatru. Ta se simbolika uglavnom pretočila u različite alkemičarske tradicije, ali je u Europi još do kraja XVIII. stoljeća bila itekako živa u kontekstu umjetničkih obrta; danas je, pak, donekle nalazimo u radovima umjetnika koji naglašavaju tehnološku dimenziju svojih opusa. Doista, izlučivanje, lijevanje i svakojaka termička obrada metala, gline ili stakla bili su (i još uvijek jesu) vezani uz čudo preobrazbe sirove materije pod utjecajem topline; umijeće rukovanja i usmjeravanja tog čuda podrazumijevalo je ne samo ovladavanje specifičnim tehnološkim postupcima, već i prihvaćanje činjenice da u svemu postoji misterij. Riječ je o dijelu procesa kojemu nikada nećemo svjedočiti ili ga posve kontrolirati. Kao što grafičar, jednom kad prekrije matricu papirom, bez obzira na vlastito zanatsko umijeće ne može biti apsolutno siguran što će se dogoditi nakon prolaska valjka grafičke preše, tako i kovač, keramičar ili staklar nerijetko ostaju iznenađenima rezultatima koji izlaze iz vatre. Pa ipak, u srži svih tih postupaka uvijek se nalazi već spomenuto čudo preobrazbe materije iz jednoga stanja u drugo, čudo kojim se ovladava samo na osnovi iskustva mnogobrojnih pokušaja i pogrešaka putem kojih se uči jezik određene materije. Upravo u svijesti o preobrazbi materije u vremenu Mircea Eliadea vidio je ontologiju umjetničkog stvaranja, odnosno suštinsku razliku između umjetnosti i drugih čovjekovih djelatnosti: umjetnik, artifex, jest onaj koji svjesno ovladava odnosom vremena i materije, te stvarajući neki oblik, ponavlja čin prvotne kreacije, a njegovo djelo zato posjeduje metafizičke i kozmogonijske konotacije.
Slikar koji se bavi i staklom
Iako slikar po akademskom obrazovanju, Anton Vrlić već se dugi niz godina bavi staklom. Njegov novi opus staklenih objekata također je sasvim eliadeovski nazvan „Preobrazbe“, a razloge tome treba tražiti kako u tehnologiji obrade stakla, tako i u porijeklu samog materijala. Naime, autor se okoristio staklenim pločama kojima je Raoul Goldoni svojedobno prekrio pročelje zagrebačke Galerije Gradec, te koje su iz različitih razloga prestale ispunjavati svoju primarnu funkciju. Kako je riječ o posebice lijevanome, ne sasvim transparentnome staklu oplemenjenome metalnim oksidima, Vrlić je u tom već obrađenom, ali i degradiranomu materijalu – ponovno u skladu s koncepcijama Mircea Eliadea – prepoznao već prisutnu dimenziju temporalnosti: odbačeno staklo, lišeno prvobitne služnosti, počelo se raspadati i gubiti oblik, ali je pod utjecajem vremena istodobno zadržalo, pa čak i razvilo neka obilježja vlastite materijalnosti. O čemu je riječ? Staklo s Gradeca već u svojemu početnom stanju nije bilo – poput onoga prozorskoga – puka membrana između unutarnjeg i vanjskog prostora, već je na poseban način zadržavalo i preobražavalo svjetlost koja u njega ulazi. K tome, pod utjecajem atmosferilija staklo se dodatno zamutilo na površini, čime je postalo zahvalnom početnom točkom Vrlićevih umjetničkih istraživanja.
Preispitivanja odnosa svjetlosti i oblika
Ta bismo istraživanja sažeto mogli opisati u vidu preispitivanja odnosa svjetlosti i oblika, gdje svaku od dviju, dualistički suprotstavljenih komponenata definiramo onom drugom: oblik postaje cjelovitim tek ulaskom svjetlosti u njegovu staklenu opnu, dok raznolikost kvaliteta svjetlosti ovisi isključivo o razvijanju oblika i njegovih površina u prostoru. Vrlić u tom smislu oblikuje svoje objekte koristeći se različitim pristupima. On lomi i stupnjevito slaže ploče ili ih, pak, mrvi u komade, ali ključni čin postupka uvijek se odvija neovisno o njemu, pod visokim temperaturama u peći, gdje prirodna sila topline utječe na staklenu materiju. Zanimljivo je stoga primijetiti kako svi Vrlićevi objekti – bez obzira na to jesu li posrijedi reljefi ili puna plastika – zadržavaju stanovitu, svakako namjerno provociranu dozu slučajnosti, nedorečenost koja sugerira stanje zaustavljena procesa preobrazbe materijala, te koju autor dodatno naglašava naknadnom mehaničkom obradom staklenog objekata. Neki od objekata zbog toga se doimaju gotovo prirodno nastalima, te prekinutima tijekom vlastitog razvoja, dok drugi, sasvim obratno, ostavljaju dojam artificijelno nastalih tvorevina koje su podvrgnute degradaciji. Prema iskazu samog autora, temeljna vodilja stvaralačkoga procesa svodila se na „minimalne i jednostavne intervencije (…) bez puno (…) upletanja u sâm karakter i bit materije“, a sve s ciljem nalaženja „tragova nastajanja i nestajanja“. „Bilježim prolaznost… usuđujem se napipavati talog potrošenog vremena“, kaže Vrlić razotkrivajući pritom temeljnu razliku između vlastitoga rada i meštrije Eliadeovih kovača i alkemičara. Jer, doista, stari su majstori upotrebljavali moć elementa vatre da bi ubrzali proces ionako prirodne preobrazbe materije u vremenu, ali su to činili s ciljem stvaranja nekoga konačnog produkta; suvremeni umjetnik poput Antona Vrlića rabi istu tehnologiju da bi ogolio sâm proces, te preobrazbu i samo vrijeme učinio vidljivima kao takve.
Vrlić je istraživanju istog procesa pristupio s još jedne strane, stvarajući crteže-objekte od svjetlopropusnoga paus-papira namočena u vodu s laviranim crnim tušem. Naknadnim gužvanjem, savijanjem i lijepljenjem papira nastaju objekti do izvjesne mjere analogni onima od stakla, ali i obdareni dodatnom karakteristikom. Naime, za razliku od staklenih objekata, ti papirnati mogu se slagati na zid kao aglomeracija otvorena prema beskonačnom broju vlastitih varijacija. Sličnu mogućnost Vrlić opipava i u instalacijama vodoravno složenih staklenih objekata, međutim, u okomitoj dispoziciji dolazi do neke vrste autorova zaobilaznog povratka u slikarstvo napravljeno od simulacije staklene materije.
Zaključno valja primijetiti kako Vrlićeva istraživanja stakla nikada nisu bila potaknuta potrebom oponašanja kovača i alkemičara iz starine, ali su iz sasvim različitih razloga dospjela na vrlo sličan, ako ne i isti kolosijek. Da bismo razumjeli to zapažanje, nužno je vratiti se Mircei Eliadeu. Rumunj je, naime, prezirao profani karakter suvremene umjetnosti, pa i samu ideju umjetnosti kao autonomne, sebi dovoljne djelatnosti. Ideal je, pak, nalazio u srednjovjekovnom idealu umjetnika, zapravo zanatlije koji vlastito djelo doživljava kao znanost, te kroz njega traži susret s onostranim. Tako nešto vrlo je teško naći u hirovitosti, proizvoljnosti i, konačno, estetikom ograničenim težnjama suvremenih umjetnika. Iznimku, rekli bismo, a to smo već prije implicirali, čine stvaraoci poput Antona Vrlića. Oni voljno pristaju na situaciju u kojoj je njihov rad uvjetovan specifičnom vrstom materije i jednako specifičnom tehnologijom njezine obrade. Odnos ograničenja i slobode oblikovanja u takvu se slučaju čini određen čitavim nizom pravila s jedne, te malom količinom dopuštenih rješenja s druge strane. Ništa netočnije!
Vrlićev staklarski opus
Istina je, doduše, da tehnološka pravila u, recimo, oblikovanju stakla treba slijediti – a Vrlićev staklarski opus zoran je primjer tome – ali upravo ta pravila istovremeno, i ponovno naoko paradoksalno predstavljaju putokaze prema slobodi oblikovanja. Sloboda o kojoj govorimo nužno ima etičke konotacije (jer se pravila ne smiju kršiti), ali posjeduje i mnogo dublji izvod s obzirom na to da umjetnik rukuje preobrazbom materije iz jednog stanja u drugo: istraživati duboku narav preobrazbe, a time i vremena kao takva, suvremenom je umjetniku, čini se, najbliži ekvivalent onoga što je Eliade podrazumijevao kao susret s onostranim. Ili, kako bi Anton Vrlić opisao svoj rad, takvo istraživanje znači dodir s „apstrahiranom i nestalnom stvarnošću, preobraženu u energiju i tvarnost… u tragove dinamičkog kretanja materije pretočene u energiju sirovoga prirodnog oblika“. Sasvim kozmogonijski iskaz koji bi bez sumnje intuirao i kakav davni kovač, alkemičar, ili staklar, rekli bismo.“
Anton Vrlić (1957., Split) diplomirao je slikarstvo na ALU u Zagrebu u klasi prof. Goldonija. Petnaestak godina radio je na Akademiji primijenjenih umjetnosti u Rijeci, a do umirovljenja je bio suradnik Akademije likovnih umjetnosti u Zagrebu na kolegiju Tehnike i umjetnost stakla. Priredio je 80-ak samostalnih izložbi i sudjelovao na više od 150 skupnih u zemlji i inozemstvu. Njegova djela nalaze se u fundusima brojnih muzejsko-galerijskih ustanova i u privatnim zbirkama, a 2008. godine o njegovu stvaralaštvu objavljena je monografija autora Borivoja Popovčaka u nakladi NSK i Knjigre iz Zagreba. O djelu Antona Vrlića pisali su naši najznačajniji likovni kritičari među kojima su: Nikola Albaneže, Vanja Babić, Milan Bešlić, Elena Cvetkova, Vladimir Maleković, Tonko Maroević, Vladimir Rismondo, Zdenko Rus, Ive Šimat Banov i drugi.
Večer su svojim nastupom upotpunili glazbenici Antonio Dragojević na klavijaturama, Nikola Petrić na trubi i Nikola Miljak na bubnjevima.
Izložba se može pogledati do 25. lipnja 2025.
