Neki statistički podaci od 1929. do 1941. godine

Napredak se podjednako brinuo za školovanje srednjoškolaca i visokoškolaca kao i za smještaj hrvatske mladeži u zanate

 

KATOLIČKI DNEVNIK „HRVATSKA STRAŽA“ 1929–1941.* – 5. nastavak Josip Buturac, Lovrečina Grad KATOLICI U BOSNI I HERCEGOVINI

Prof. Blaž Aleksić 1934. tvrdi da je nadbiskup Ivan Šarić kuga i đavo tj. protivnik jugoslavenstva. Nadb. Šarić tužio je Aleksića sreskom sudu u Bjelovaru za uvredu klevetu. Aleksića je branilo 6 advokata, pa je oslobođen optužbe jer se sud „uvjerio“ da je nadb. Šarić doista protivnik jugoslavenstva. (HS 3. VI. 1934.)

Dana 1. IV. 1933. počinje izlaziti u Sarajevu dnevnik „Narod“ s pozivom:

„Katolici i muslimani, čitajte svoj ‘Narod!’“ Urednik je bio dr. Dragutin Kamber, svećenik. Uvodnik je napisao nadb. Šarić i preporučio dnevnik građanstvu na čitanje. Na koncu mjeseca lipnja, dakle poslije 3 mjeseca izlaženja, ministar unutrašnjih poslova zabranio je daljnje tiskanje dnevnika „Narod“. (HS 1. IV, 2. V, 30.

VI. – djelomična zaplijena, 1. VII, 26. VIII. 1933.)

Dr. Ivan Šarić, nadbiskup, prisustvovao je euharistijskom kongresu u Argentini. Tom se prilikom sastao s tamošnjim hrvatskim iseljenicima koji su onamo pošli zbog zaposlenja i prehrane. Novine u Jugoslaviji predbacivale su nadb. Šariću veze s hrvatskom političkom emigracijom u Argentini i tako dale povod za razbijanje prozora na nekim katoličkim crkvenim ustanovama u Sarajevu. Osim toga, upućena su nadb. Šariću prijeteća pisma. (HS 28. XI. 1934. Zaplijenjena vijest.) – NB. Istina je, da je papa Pijo XI. u prosincu 1934. primio nadb. Šarića u audijenciju, potanko ispitao okolnosti njegova boravka u Argentini, a onda zatražio od jugoslavenske Vlade policijsku zaštitu za nadb. Šarića koji je posve nedužan.

Napadi na nadbiskupa Šarića

Nadb. Šarić vratio se sretno u Sarajevo i bez svake zaštite prolazio Sarajevom.) Nadbiskup Šarić, pjesnik, objavio je 1936. pjesmu u čast dru. Vladimiru Mačeku, tadašnjem vođi hrvatskog narodnog pokreta: Neka te, hraste, moja pjesma slavi, Kad joj je draga tvoja kruta snaga! Ni pred kim ti još koljena ne savi, A sjena tvoja tako nam je blaga. Ponosit stojiš gori na vrhuncu, Prkosiš vjetru i ljutoj mu moći, Ne klanjaš ti se ni mraku ni suncu, Spokojan vazda, po danu, po noći, Korijen tvoj se spušta u duboko, Temelje Bog ti zaza vjekove sazda.

Politički su se protivnici rugali ovoj pjesmi nazivajući i slavljenika i pjesnika bukvama. (HS 24. VII. 1936.) – NB. Pjesma politički znači da i hrvatski katolički prelati prihvaćaju tada dra. Mačeka kao jedinog vođu hrvatskog naroda i odbijaju od sebe podvalu da žele podržavati osnivanje katoličke „klerikalne“ stranke u Hrvatskoj.) Hrvatska seljačka stranka održala je 1938. u Travniku politički zbor na kojem je govorio i nadb. Šarić. „Samouprava“ prema pisanju sarajevskog „Jugoslavenskog Lista“ piše o tom govoru ovako: „Nadbiskup je pozdravio bosanske muslimane, istaknuvši da im je jedino mjesto zajedno s Hrvatima, i uz one Srbe koji vole Hrvate.“ Završio je svoj govor poklikom: Živjela Hrvatska!

Nasdbiskup između muslimana i Srba

„Samouprava“ napominje da muslimani ne će poslušati savjet nadbiskupa Šarića, i da nije njegova stvar da se u to miješa. Govoreći o Srbima koji vole i ne vole Hrvate, – „tu se nadbiskup mnogo prebacio i prešao na jedno polje koje nikako ne odgovara njegovom visokom položaju, o čemu bi uvijek morao voditi računa … mi imamo mnogo više obzira prema g. nadbiskupu nego on prema – samom sebi. Krajnje je vrijeme da se i kod nas već jednom točno zna djelokrug svakoga među nama, a i svačija odgovornost!“ (HS 23. VIII. 1938. – NB. Možda su zlobni novinari nešto od toga izmislili, jer ima iz toga vremena i takvih slučajeva. Međutim, iz pisanja HS-a nije poznato da bi nadb. Šarić demantirao pisanje „Samouprave“.)

Tuzlanski episkop Nektarije oštro osuđuje nadbiskupa Šarića zbog njegovih riječi: „Mi smo duboko uvjereni da će predsjednik g. dr. Maček učiniti sve da spasi što se spasiti može … Hrvati ne će nikakve hegemonije.“ Pravoslavni episkop Nektarije tvrdi da se Hrvati nemaju za što žaliti na postupak Srba prema Hrvatima; da Hrvati žele Bosnu dijeliti s dva aršina, povijesnim i sadašnjim stanjem, kako im kada odgovara. Na ovaj episkopov izazov osvrnule su se hrvatske novine uzimajući u zaštitu nadb. Šarića i prihvaćajući bilo koji aršin, a ne oba. (HS 9. II. 1940.)

Sarajevski „Katolički tjednik“, tumačeći politički stav nadb. Šarića, napisao je članak kojim poziva bosanske Hrvate da ne napuštaju svoj bosanski zavičaj. Splitski „Narodni list“ (Anđelinović, Vilović) zlobno iz toga izvodi kako neki neopravdano misle da je Hrvatima u Bosni uz Srbe postao život težak i nepodnosiv, a to su oni koji su sijali ondje mržnju i netrpeljivost. (Hrvatski glas 15. III. 1941.)

Hrvatski tisak u Zagrebu prigodom svake obljetnice i jubileja nadb. Šarića, kao i prigodom euharistijskog kongresa u Sarajevu pisao je s mnogo poštovanja o nadb. Šariću. Uza sve napadaje političkih protivnika on je podržavao prijateljske susrete s vjerskim predstavnicima kako muslimana tako pravoslavnih što su i novine uvijek bilježile. Progoni katolika Franjevac dr. Leo Petrović osuđen je u Mostaru na 500 Din. globe zato što je sudjelovao kod dočeka engleskih arheologa, jer taj doček (povorka) nije bio prijavljen vlastima. Ostali sudionici (14) oslobođeni su krivnje i kazne. (HS 26. V. 1930. Zaplijenjena vijest.) Ante Soldo, maturant, pitomac Napretkova konvikta u Mostaru, optužen je zbog nekoga govora, ali ga je sud oslobodio krivnje. (HS 13. VI. 1930. Zapljenjena vijest.) Napad u Banjaluci na dopisnika „Jutarnjeg lista“ (Zagreb) Mesuda Kulenovića koji je tobože izvještajem o radu „Napretka“ širio nedopuštenu propagandu. (HS 27. IX. 1930.) 43 Banska uprava u Sarajevu zabranila siliti djecu da prigodom državnih praznika idu u tuđu crkvu. (HS 21. XII. 1930.) 1932. Mladen Barbarić, franjevac iz Mostara, tužen je sudu po zakonu o zaštiti države, ali ga je sud oslobodio optužbe. (HS 25. III. 1932.) Banjalučki svećenici javno prosvjeduju protiv slovenskoga svećenika Alojzija Pavliča koji je kao poslanik u Narodnoj skupštini u Beogradu bez svakog povoda govorio protiv Svete Stolice. Zbog ovoga i drugih prosvjeda bio je Pavlič prisiljen opozvati svoju izjavu. (HS 1, 9. IV. 1932.) Poslije kratke zabrane Ministarstvo prosvjete dopušta vanjskim učenicima pohađati redovničke učiteljske škole. (HS 19. VI. 1932.) 1933. beogradska „Politika“ izvijestila je čitaoce da je banjalučki biskup Jozo Garić pozdravio kongres „Narodne odbrane“ u Banjo Luci. Biskup je poslao „Politici“ ispravak da on nije pozdravio kongres „Narodne odbrane“, i da nije nikada stajao s njom u bilo kakvoj vezi. (HS 11. VII. 1933. Zaplijenjena vijest. – Dakle, podvala biskupu, i ne jedina!) 1934. Mato Bekavac, kanonik i župnik u Sarajevu, optužen po zakonu o zaštiti države. Sud ga je oslobodio optužbe. (HS 9, 19. II. 1934.) Podnesena je tužba protiv žandara koji su u hercegovačkom zatvoru tukli seljake Hrvate. (HS 28. IV. 1934. Zaplijenjena vijest.) Neopravdan porez na crkvenom posjedu Sv. Filomene kod Gradačca u sjevernoj Bosni. (HS 2. XI. 1934. Zaplijenjena vijest.) 1935. napadaj u Banjaluci na župnika Purka iz Bosanskog Novog. (HS 1. II. 1935. Zaplijenjena vijest.) 44 U Sarajevu su napala dva Srbina i jedan musliman isusovca o. Bogoljuba Strižića. (HS 23. II. 1935. Zaplijenjena vijest.) Fra Filip Gašpar, hercegovački franjevac župnik, osuđen i doskora oslobođen optužbe. (HS 17. VI, 16. X. 1935. Zaplijenjena vijest.) Raspušteno u Sarajevu društvo boraca Jugoslavije »Boj«. (HS 21. VI. 1935. Zaplijenjena vijest.) Tuženi su u Sarajevu: fra Miron Kozinović, župnik iz Zenice, fra Rafo Brusina, župnik iz Gabele, fra Tugomir Gelić, kapelan iz Zenice i dr. Sud ih je oslobodio optužbe. (HS 26. VII. 1935.) 1936. Vrhovni sud u Sarajevu oslobodio je tužbe velik broj Hrvata. (HS 15. V. 1936.) 1937. u Zenici je zabranjeno nositi četničke uniforme. (HS 21. X. 1937.)

Sud je oslobodio nadbiskupa dra. Ivana Šarića optužbe prote Milana Božića. (HS 23. X. 1937.) Stjepan Vukojević, po rođenju katolik, član Jugoslavenske nacionalne stranke, demolirao je župnički stan u Doboju (župnik dr. Dragutin Kamber, član Hrvatske seljačke stranke), pa je zato osuđen na 5 mjeseci zatvora. (HS 22. XII. 1937.) 1940. biskup Čekada Smiljan bio je napadnut prigodom putovanja na krizmu. Budući da su ga napali neki zavedeni muslimani, tom napadu nije pridavana nikakva važnost. (HS 23. VII. 1940.) O životu katolika и ВH-i Nemila pojava u Bosni i Hercegovini: svake godine oko 500 ubijenih ljudi i isto toliko robijaša u tamnici (Zenica). Katolika je doduše razmjerno nešto manje, ali je sigurno da ubojica ima i 45 među njima. Moralni odgoj postizava male uspjehe. (HS 7. II. 1930.) U Mostaru djeluje Hrvatska katolička štedionica s namjerom da gospodarski pomogne i ojača Hrvate. Slično rade i druge narodnosti u BH-i. Bosanski Srbi, trgovci polučili su u novčarskom gospodarstvu bolje uspjehe od Hrvatâ. (HS 13. III. 1930.) Siromašni Hercegovci odlaze u daleki svijet da bi se mogli prehraniti. Bolje bi bilo da idu u slavonsku i bačku ravnicu gdje Hrvati izumiru zbog toga što žele lagodno živjeti. Hercegovci za sada dolaze tamo kao sezonski radnici, beru kukuruz i tako sebi osiguravaju zimnicu. Dobro bi bilo da se stalno nasele u Slavoniji i Bačkoj. Tamošnji bi im Hrvati trebali pomoći da se presele i snađu u novom zavičaju. U Drvaru su katolici sagradili sebi crkvu. (HS 25. VII. 1931.) U Glamoču su katolici za svoju crkvu nabavili nova zvona. (HS 24. X. 1931.) 1932. Euharistijski kongres u Sarajevu, veličanstvena manifestacija katoličke vjere, uz sudjelovanje državnih vlasti. (HS 3–10. VI. 1932.) Banjalučka biskupija u prošlosti i sadašnjosti. (HS 31. V. 1936.) Hrvatsko kulturno društvo „Napredak“ Poslije okupacije Bosne i Hercegovine 1878. dolazili su ovamo stranci da preuzmu obrt i trgovinu u svoje ruke.

Domoroci Hrvati nastojali su zadržati obrt i trgovinu u svojim rukama, barem toliko koliko su to imali za turske vladavine. 1902. osnovano je u Sarajevu „Hrvatsko društvo za smještaj djece u zanate i trgovinu“, a u Mostaru „Hrvatsko potporno društvo za đake 46 srednjih i visokih škola iz Bosne i Hercegovine“. Za osnutak ovih društava zaslužni su: prof. dr. Tugomir Alaupović, Dušan Plavšić, fra Radoslav Glavaš, Leo Jamnicki, Martin Čule. 1907. oba su se društva ujedinila u „Hrvatsko kulturno društvo Napredak“ u Sarajevu: sarajevsko je društvo pridonijelo kuću i 30.000 Kruna, a mostarsko 20.000 Kruna. 1913. sagrađen je u Sarajevu Hrvatski dom u kojem su smještena razna hrvatska društva, kino, restauracija, kavana i privatni stanovi. 1920. otvoren je u Sarajevu „Napretkov konvikt“ za 160 daka raznih škola u kojem su đake odgajali vrsni profesori i svećenici. Iste godine otvorena su i dva ženska konvikta u Sarajevu i jedan konvikt u Mostaru. „Napredak“ se podjednako brinuo za školovanje srednjoškolaca i visokoškolaca kao i za smještaj hrvatske mladeži u zanate, da bi se vremenom stvorio što solidniji obrtnički stalež. Tu je brigu 1922. preuzeo „Hrvatski radiša“ u Zagrebu. U Vitezu kod Travnika i u Alipašinom Mostu „Napredak“ je otvorio „Hrvatske domove“, a u selima podupirao analfabetske tečajeve i domaćinske škole. „Napretkova“ knjižnica imala je 10.000 knjiga za koje je utrošeno 130.000 Dinara.

Do 1930. „Napredak“ je iškolovao 5000 daka u visokim i stručnim školama. On sada ima Središnju upravu u Sarajevu, dvije glavne podružnice (Mostar, Zagreb), 68 podružnica i 27 povjereništva. Za uspjeh „Napretka“ zaslužni su: nadbiskupi Stadler i Šarić, prof. Mijo Vučak, gimn. direktor Mijo Poljak, Ante Alaupović, Ante Tandarić, Ante Paladžić. Da je Napredak uhvatio korijen u Hrvatskom narodu, zahvaliti se ima njegovu programu i radu koji je daleko od svakodnevne politike. (HS 24. IV. 1930. Članak potpisao J. Stipančić.) 47 U doba diktature kralja Aleksandra i Petra Živkovića imovina „Napretka“ predana je Katoličkoj Crkvi da je čuva za bolja vremena. MUSLIMANI BOSNE I HERCEGOVINE Dajemo kratki prikaz o muslimanima Bosne i Hercegovine u razdoblju od 1929-1940, prema pisanju ondašnjega tiska u Jugoslaviji, kako ga je pratila i zabilježila HS. Politički predstavnici muslimanā najprije se nalaze u opoziciji, a kasnije, zajedno sa slovenskim katolicima sudjeluju u Vladi s centralistima, zahtijevaju međutim federativno uređenje države i posebno autonomiju Bosne i Hercegovine u njezinim povijesnim granicama. Poslije sporazuma Cvetković Maček i uspostave Banovine Hrvatske muslimani i dalje traže da Bosna i Hercegovina bude posebna autonomna jedinica. Vjerske prilike muslimana 1929. o stanju muslimana u Bosni govori reis-ulema Džemaludin Čaušević: Nema veće i potrebne naobrazbe kod vjerskih službenika, jer opada vjerska svijest kod muslimanskoga naroda koji bi morao uzdržavati vjerske škole i službenike. (HS 15. X. 1929, br. 90.) 1930.

Narodna skupština u Beogradu donijela je i proglasila Zakon o islamskoj vjerskoj zajednici. Muslimani nisu bili zadovoljni tim Zakonom, osobito njegovom primjenom u životu. (HS 2. II. 1930.) „Narodna uzdanica“ u Sarajevu je društvo u koje se okupljaju muslimani po nacionalnom osjećanju Hrvati, dok se u društvu „Gajret“ nalaze muslimani Srbi. (HS 31. VII. 1930.) 48 Narodni poslanik Husein Kadić traži 1933. od Narodne skupštine u Beogradu da se ukine ustav Islamske vjerske zajednice i da se mjesto njega donese privremena Uredba, a kasnije i novi Ustav Islamske vjerske zajednice u suglasnosti s pravim narodnim predstavnicima muslimanâ. Kadić se tuži da se u upravu Islamske vjerske zajednice uvlači stranačka politika. (HS 28. VII. 1933. Zaplijenjena vijest.) Muslimani su protiv mješovitih brakova jer su oni ružni i štetni, a lako dolazi do razvoda braka; različno uzgajane osobe ne mogu se u braku složiti za dulje vrijeme. Islam, doduše, dopušta da musliman uzme nemuslimanku, ali to treba pobijati jer su mješoviti brakovi uvijek rakrana. (HS 25. X. 1933.) „Gajretova“ srpska ideologija potječe od Osmana Đikića iz g. 1909. On se priznavao Srbinom i okupio oko sebe malen broj pristalica. (HS 9. I. 1934, br. 6.)

Reis-ul-ulema, vjerski poglavar muslimana u Jugoslaviji, javno je 1935. zabranio muslimanskoj školskoj mladeži sudjelovati u svetosavskim proslavama u bilo kojem obliku. Ministar prosvjete bio je naložio svoj djeci, osim muslimanske, da održavaju svetosavske proslave, pa kako se toga neke škole nisu držale, bilo je potrebno da reis-ul-ulema izda posebnu zabranu svojim vjernicima. (HS 28, 29, 30. I. 1935. – NB. I zagrebački nadbiskup dr. Antun Bauer izdao je odredbu protiv sudjelovanja katoličke djece u svetosavskoj proslavi i pozvao se na ministarske naredbe u tom smislu. Framazoni i unitaristi osudili su stav nadb. Baucra, a kao dokaz netolerancije tvrde da ne razlikuje građansku od vjerske tolerancije. Gradska općina u Mostaru odbila je molbu muslimanskog kulturnog društva „Narodna uzdanica“ za pomoć. Razlog: u tom su društvu bili i članovi koji su s osjećali Hrvatima. Mostar je, doduše, pripadao tada Primorskoj banovini (Split), ali su u njemu vladali i odlučivali unitaristi. (HS 26. I. 1935.) 49 Nova uredba o muslimanskoj vjerskoj zajednici određuje da sjedište reis-ul-ulema bude u Sarajevu gdje žive brojni muslimani, a nalaze se i brojne mošeje; vjerska je samouprava bolje osigurana i ispravljene su razne odredbe koje muslimani nisu mogli prihvatiti. Ni druge vjerske zajednice nisu zadovoljne svojim pravnim položajem obzirom na državnu upravu nego traže određene izmjene. (HS 6. III. 1936.)

Umro je 1938. reis-ul-ulema Čaušević, koji se priznavao Hrvatom i hrabro se opirao diktatorskom režimu Pere Živkovića. (HS 31. III. 1938.) Odnosi katolikâ i muslimanâ uglavnom su srdačni. Muslimani su u Nišu postali pravoslavni zbog političkog pritiska. Beogradsko „Vreme“ piše protiv islama zbog čega prosvjeduje reis-ul-ulema. (HS 1940/2.) Muslimansko kulturno društvo „Gajret“ prozvalo se u doba diktature Srpskim društvom. Prema svjedočanstvu reis-ul ulema, to je društvo muslimanima silom oteto, pa su oni osnovali drugo društvo pod imenom „Narodna uzdanica“. Društvo „Gajret“ prosvjeduje protiv izjave reis-ul-ulema, traži od njega zadovoljštinu i da se bavi vjerskim stvarima, a ne političkim. (HS 18. VII. 1940.) Reis-ul-ulema Fehim Spaho složio se sa srpskim patrijarhom Gavrilom da ne primaju vjerskih prelaznika koji vjeru mijenjaju iz špekulantskih razloga. (HS 9. II. 1940.) Hamdija Kreševljaković rodio se u Sarajevu 1890. Član je Akademije u Zagrebu, objavio je veći broj radova iz povijesti Bosne i Hercegovine.

– Zaključci muslimanskih vjerskih predstavnika: Građanski se brak ne može smatrati pravovaljanim, ako se ne ponovi pred šerijatskim sudom; u tuđim bogomoljama muslimani ne moraju skidati fesova; prosvjed zbog državnoga komesarijata u muslimanskoj vjerskoj upravi u Skoplju. (HS 13. IX. 1940.) 50 Bosanski muslimani tuže sudu beogradsku radio-stanicu (činovnika muslimana) zbog vrijeđanja islama. (Hrvatski glas 14. II. 1941.) Muslimani prosvjeduju zbog rušenja džamija u Makedoniji. (HG 22. III. 1941.) Muslimani se tuže na klevete i izazove (HG 1. IV. 1941.) Politički stav Hrvatâ muslimanâ Ugledni bosanski muslimani Hrvati: Bašagić, Kreševljaković, Nametak surađuju u kalendaru Hrvatskog kulturnog društva „Napredak“. (HS 4. I. 1931.) Na priredbi „Narodne uzdanice“ u Sarajevu bili su nazočni muslimani i katolici i tako manifestirali kulturnu i političku solidarnost. (HS 25. I. 1934, br. 20) Vlada dra. Stojadinovića, u kojoj sudjeluju bosanski muslimani i dr. Korošec u ime Slovenaca, obećava prekinuti oštru dikataturu i uvesti neke političke slobode, pa zato „Islamski svijet“ u Sarajevu iznosi želje muslimanâ: da sjedište reis-ul-ulema ne bude više Beograd nego Sarajevo koje je pravi centar svih muslimana u Jugoslaviji; da se poštuje vjerska sloboda i vjerska samouprava; da se u školskim priručnicima poštuju vjerski osjećaji muslimanâ; da se bosanskim muslimanima omogući studij islamske kulture i vjerske nauke u inozemstvu: da se bosanski agrar podvrgne temeljitoj reviziji. (HS 7. VII. 1935.)

„Islamski svijet“ iz Sarajeva piše pohvalno o katoličkim svećenicima: „Ne možemo, a da ne spomenemo, da smo gotovo svi s udivljenjem, a često i sa zavišću gledali i sveudilj gledamo na uzoritu vjersku upravu naših sunarodnjaka katoličke vjere; promatrajući uzoritost rada njihovih vjerskih 51 predstavnika, njihovu čednost i samoprijegor, njihovu visoku izobrazbu i nesalomivu odlučnost u potrebnom času, njihovu ljubav za vjeru i za njihovo vjersko stado, njihovu brigu za dobrobit i napredak vjerske zajednice kojom upravljaju, nismo se mogli oteti dojmu, da su oni uistinu predstavnici svoje vjere, da uistinu taj častan naslov zaslužuju i da imaju prava u svom poslu od svojih vjernika tražiti povjerenje. I vidjeli smo da su takvim ljudima predvođene vjerske zajednice jake, otporne, žilave i za život sposobni organizmi, koji u svojim željama za boljitkom ne gube ni jedan dan, ni jedan čas.“ (HS 6. VIII. 1935. sa svoje strane napominje: Svakako je dobro na ovo upozoriti one katolike koji u katoličkog klera vide samo nedostatke.)

U „Muslimanskoj svijesti“ piše Munir Šahimović Ekrem kako je potrebno da bosansko-hercegovački muslimani konačno shvate da su Hrvati, da su ih stoljeća tako opredijelila, da u njihovim žilama teče hrvatska krv, da govore hrvatski i da potječu od naroda hrvatskoga. „Kao Hrvati mi smo ravnopravni i jednakovrijedni članovi naroda hrvatskog.“ (HS 10. XII. 1937.) Dr. Ante Starčević uvijek je i svuda isticao da su bosansko-hercegovački muslimani po narodnosti Hrvati. (HS 12. II. 1938.) Hrvati katolici i Hrvati muslimani moraju poštovati jedni drugima vjersko uvjerenje i složno raditi na suzbijanju bezboštva. Hrvati odbacujući katoličanstvo ne mogu iskreno surađivati s Hrvatima muslimanima kojima suzbijanje katoličanstva nužno postaje sumnja u karakter. Nije danas ni potrebno ni korisno isticati nekadašnju borbu Hrvata katolika protiv polumjeseca, jer je to bila zapravo borba protiv Turaka osvajača protiv kojih su bosanski muslimani vodili građanski rat. Stanovište nadbiskupa Šarića prema muslimanima svakako je ispravno, ali nije 52 stanovište biskupa Milete i nekih hrvatskih liberalaca. (HS 14. VII. 1938.)

„Muslimanska svijest“ u Sarajevu 1939/19. pod naslovom „Bošnjaštvo i hrvatstvo“ piše: „Narodoznanci su nedvoumno utvrdili, da smo mi bosansko-hercegovački muslimani, a isto tako i muslimani Novopazarskoga sandžaka rasni Hrvati, tj. da po svome porijeklu pripadamo hrvatskom narodu. Među b-h. muslimanima uglavnom je prevladalo uvjerenje da mi po krvi i jeziku pripadamo hrvatskom narodu; nitko više ne sumnja u to da osim vjere nemamo ničeg zajedničkog s Turcima … Mnogi zaostaju na pola puta. Priznaju da pripadaju ovoj zemlji i narodu, nu još se ponešto nećkaju javno priznati svoje hrvatsko narodno porijeklo. Bošnjaštvo je kompromisna ideja, obična fikcija koja se tečajem vremena razvija u svjesni, jasno formulirani osjećaj hrvatstva.“ (HS 24. V. 1939. Tekst je ovdje zaplijenjen.) Bosanski su muslimani među sobom podijeljeni: Kulenović je vođa muslimanâ Hrvatâ, a Firdus je na čelu muslimanâ Srba koji su doduše malobrojni, ali uživaju povlašten položaj. Drugi je vođa Srba muslimana Kurtović, treći dr. Šefkija Behmen. (HS 31. X, 14-16, 18. XI.)

Muhamed Hadžijahić piše u „Hrvatskom narodu“ (Zagreb), da su Hrvati u vjerskom pogledu podijeljeni nekada u katolike i patarene, a danas u katolike i muslimane; da se narod Bosne i Hercegovine nekada služio ikavicom, i njome su pisane stare bosanske isprave; ovdašnji ugledni muslimani osjećali su se u starije vrijeme Hrvatima. (HS 7. II. 1940.) Ismet Šarić piše u „Hrvatskom dnevniku“ da muslimani Bosne i Hercegovine čine 1879. 38,73% od ukupnog stanovništva, a 53 1931. samo 30,92%. Po naravnom prirastu oni su ovdje na trećem mjestu, katolici na drugom, a pravoslavni na prvom. Muslimani su u stranačkom pogledu podijeljeni. Treba da stvore odozdo jednu jedinstvenu stranku radi svoga dobra. Treba svijet upoznati s činjenicom da su muslimani rasni Hrvati i da trebaju u politici suradivati s Hrvatima katolicima. (HS 23. I. 1940.) Prof. Hakija Hadžić, predsjednik muslimanske organizacije HSS, piše pa pita: „Kako će Džafer Kulenović kao Hrvat u Radikalnoj stranci (Zajednici) raditi za autonomiju s najnovijim svojim, velikosrpski orijentiranim drugovima, članovima drugih centralističkih stranaka, koji su i osobno uvijek bili protiv autonomije i protiv svake hrvatske orijentacije?“

Hadžić dalje tvrdi: „Muslimani su za autonomiju i cjelovitost Bosne i Hercegovine. Prilika za dobivanje te autonomije bila je: 1921, 1928, 1935, 1937, 1938, 1939, ali muslimanski politički predstavnici na vlasti nisu rukom maknuli da se autonomija dobije, nego su od nje pobjegli. Muslimani ne mogu više lavirati između Zagreba i Beograda, pa ako ne mogu postići autonomiju Bosne i Hercegovine, svi od reda žele u autonomiju Hrvatske. Fehim Spaho brat je Mehmeda Spahe i uvijek se nalazio na onoj strani gdje su svi muslimani, a to je sada strana Džafera Kulenovića.“ (HS 9. II. 1940.) „Muslimanska svijest“ piše 1939: „Ne možemo dozvoliti dijeljenje Bosne … Naša je teza bila i ostaje da su bosansko-hercegovački muslimani sastavni i jednakopravni dio hrvatskog naroda i da je potrebno da se iz ovakvog stava povuku sve potrebne konsekvencije, pa ma kako one bile časomično teške i neprihvatljive. Čuju se raznoliki, često gotovo bi rekli, autoritativni prijedlozi, da 54 se Bosna i Hercegovina podijele na hrvatsku i srpsku zonu, da se negdje dolinom Vrbasa ili dolinom Bosne povuče trajna, dakle definitivna granica između zemlje Hrvatâ i zemlje Srba. Mi smo odlučno protiv ma kakve diobe Bosne i Hercegovine, jednako kao što smo bili protiv dosadašnje diobe Bosne na banovine.

Mi ne možemo dozvoliti da nas podijele, a da nas ne pitaju. Dobro shvaćeni interesi nacionalne stvari traže da bosansko-hercegovački muslimani stoje na okupu. Diobom Bosne i Hercegovine Hrvatska bi dobila malen broj graničnih siromašnih kotara, a izgubila za sva vremena najveći dio svoje etnički najčišće grupe: bosansko-hercegovačke muslimane. MS se zalaže za autonomiju Bosne i Hercegovine.“ (HS 12. IV. 1939. Pretiskavanje zaplijenjeno.) Politička grupa Hakije Hadžića traži autonomiju BH-e. Ta grupa je na prošlim izborima dobila 35.000 glasova. Na političkom sastanku okupilo se 65 delegata. (HS 13. IV. 1939. Zapljena.) „Muslimanska svijest“ piše: „Pristajemo na to da se čitava Bosna i Hercegovina pripoje Hrvatskoj ili da ostane autonomna upravna jedinica, ali nikada nećemo pristati da nas dijele, a da nas ne pitaju. Mi protestiramo protiv takvih namjera, i ako se one ostvare, mi odmah najavljujemo našu borbu. Bosansko hercegovački birači nisu nikome dali pravo na diobu. Ni muslimani ni katolici ni pravoslavni.“ (HS 8. V. 1939.) „Muslimanska svijest“ piše: „Muslimani žele da Hrvatska dobije ljudstvo, teritorij i prava, i da ništa ne žrtvuje od onoga što je bitno za opstanak jednoga naroda, ali su protiv dijeljenja Bosne. Ne protive se pripajanju BH-e Hrvatskoj, jer bi bilo sigurno da i Hrvatska mora Bosni i Hercegovini kao historičkom individualitetu gospodarskoj cjelini 55 podijeliti bilo kakvu autonomiju“. (HS 23. V. 1939. Zaplijena.)

Ministar Kulenović, iako član JRZ, poslije sporazuma Cvetković Maček i osnutka Banovine Hrvatske, traži autonomiju BH-e i predlaže da se narod plebiscitom odluči za autonomiju. Siguran je da bi za nju glasala golema većina birača. (HS 2. II. 1940.) Muslimani Hrvati protiv muslimana centralista drže da će se muslimani BH-e u sastavu Banovine Hrvatske lakše boriti za pravedan politički položaj ostalih muslimana u Jugoslaviji. (HS 15. II. 1940.) Ministri Cvetković i Kulenović ne slažu se kad govore o političkom položaju Bosne i Hercegovine. Dragiša Cvetković priznaje da je zbog sudbine Bosne nastala svađa u narodu; on je protiv autonomije BH-e; spor treba rješavati u stranci JRZ. Naprotiv, Džafer Kulenović traži slogu između muslimana, katolika i pravoslavnih, a protiv neiskrenosti, dvoličnosti i samovolje; prijeti da će istupiti iz JRZ ako se u njoj bude radilo protiv BH. (HS 2. IV. 1940.)

U Zagrebu je osnovano Društvo bosansko-hercegovačkih Hrvata. Zadaća je društva što više kulturno povezati BH-u sa Zagrebom kao glavnim gradom sviju Hrvata. (HS 17. IV. 1940.) Muslimanski pokret obuhvaća sve muslimane na izvanstranačkoj osnovi. Politika bosanskih muslimana nije htjela dosad da se nacionalno izjašnjava ni za hrvatstvo ni za srpstvo već jedino za bošnjaštvo što ubuduće ne može biti. A. Starčević je prvi među Hrvatima tvrdio da bosanski muslimani nisu Turci, iako su se nekada borili na turskoj strani protiv Austrije i Venecije kao što su se Hrvati katolici borili protiv Turske na strani Austrije i Venecije. (HS 24. IV. 1940.) Prof. Hadžić i dr. Kulenović su se sastali u ministarstvu dra. Kulenovića u Beogradu. Obojica su Hrvati i žele autonomiju BH e. 56 Razlika je što Hadžić traži granice BH-e iz g. 1918, a Kulenović misli da bi se granice Bosne mogle izmijeniti na zapadu, istoku i jugu. Dr. Kulenović brani politiku Jugoslavenske radikalne zajednice (JRZ). (HS 26. IV. 1940.) „Narodna pravda“, organ dra. Kulenovića, Hrvata, ministra, prigodom godišnjice Banovine Hrvatske piše da bosansko hercegovački muslimani jasno izražavaju svoj pravedan zahtjev da Bosna i Hercegovina budu posebna autonomna jedinica. Za to nema smetnje s hrvatske strane, nego sa srpske. No Hrvati nikako ne pristaju na to da dio Bosne, koji se nalazi izvan Banovine Hrvatske, bude pripojen Srbiji. (HS 1. IX. 1940.)

Politički stav unitarista Predsjednik vlade Stojadinović na političkom zboru u Sarajevu tvrdi da su integralni Jugoslaveni („pohorci“) razdvojili u Bosni muslimane i pravoslavne te obećaje da će, zajedno sa Spahom, poraditi oko sloge ne samo pravoslavnih i muslimana nego i katolika koji nisu ušli u njegovu vladu. (HS 1. X. 1935. U Omaljskoj kod Prijedora prigodom sajma dogodila se tučnjava 1938. između muslimana i pravoslavnih. Organi vlasti ustanovili su da je osobna zavada dvojice seljaka jedini razlog ovoga nemilog događaja. Povod: svada u gostionici između Jusufa Lukića i Stojana Radonića, starih protivnika. Lukić je najprije ošamario Radonića, a zatim pucao, ubio njega i još neke. Uto je nastala opća tučnjava među seljacima na sajmu. U tučnjavi je ubijen Lukić i još četvorica, dvojica su teže ranjena, a osam lakše. Odvezeni su u banjalučku bolnicu. Jedan je na putu umro od zadobivenih rana. Kako su se sudionici u tučnjavi razbježali kućama, kasnije je ustanovljeno da ih je lakše ranjeno oko stotinu. (HS 14. I. 1938.) 57 Srpska zemljoradnička stranka širi u Bosni, osobito u okolici Banjaluke i Prijedora, političku mržnju protiv muslimana. (HS 1. II. 1938.)

Krsta Cicvarić 1939. u svom dnevniku »Balkan«< ljuti se što su neki Srbi u Bosni glasali za Mačeka. „Vratiti Srbe u Bosni, sve Srbe na državni front …Bosna je srpska. Srbi tamo čine relativnu većinu, a ima i dosta muslimana koji se osjećaju srpski. Tamošnji muslimani postali su od Srba i oni svi treba da se vrate svojoj matici, srpskoj matici. Katolici u Bosni koji se nazivaju Hrvatima, to su došljaci poslije okupacije, to su upravo bili austrijski agenti ili austrijski eksponenti, i oni su trebali napustiti Bosnu zajedno s okupatorima.“ (HS 4. I. 1939. Preneseni tekst ovdje je zaplijenjen.) Dr. St. Moljević napisao je brošuru pod naslovom »Uloga i značaj Vrbaske banovine

Uredio: Tomislav Dragun, Te Deum Katolička čitanka za hrvatsku mladež – Godina 5 Broj 18 Datum tiska: 18. lipnja 2025. listopad 2025. Nakladnik: Naklada Gornji Draguni, j.d.o.o. Zagreb, Pete poljanice 7