U povodu 30-godišnjice pjesnikove smrti
M. Zelenika, „Novi list“, Zagreb, br. 92. – 30. srpnja 1941.
Poslije Bachova apsolutizma počinje se u Hrvatskoj politički život razvijati intenzivnije preko političkih stranaka, od kojih je najvažniju ulogu odigrala Stranka prava, kojoj temelje udariše „Otac domovine“ Ante Starčević, tvorac hrvatskog nacionalizma, i Eugen Kvaternik, borac i revolucionarac.
Stranka prava je brzo prikupila oko sebe hrvatsku inteligenciju, te je 80-ih godina udarila pečat svemu javnom političkom i kulturnom životu Hrvata.
Njena ideologija snažno se odrazila i u hrvatskoj književnosti, pa je većina hrvatskih istaknutih pisaca ne samo pristala uz njen program, nego ga i vjerno ispovijedala u svojim književnim djelima.
Hrvatski književni realizam je preko svojih najjačih predstavnika (E. Kumičić, A. Kovačić, A. Harambašić, S. S. Kranjčević) u tom pogledu savjesno izvršio svoju zadaću.
Književnost je duša naroda
Ako književnost jednog naroda mora da bude odraz duše toga naroda i slika njegova života, onda ćemo tražiti i u našoj književnosti dušu našeg naroda i sliku njegova života u raznim vremenskim razdobljima njegova razvitka.
Novija hrvatska književnost, započeta pred stotinu godina, u doba budjenia nacionalne svijesti i očuvanja stečenih pozicija, sa zadatkom nacionalnog preporoda, vjerno je ogledalo svih uspona i padanja, poraza i pobjeda u političkom zbivanju kod nas unatrag ovih stotinu godina.
Na našu preporodnu književnost sa rodoljubnim akcentima i patriotskim sadržajem nadovezuje se u duhu tradicije i književnost. Iza apsolutizma s jače istaknutim i jasnije formuliranim političkim i nacionalnim težnjama hrvatskog naroda.
Taj kontinuitet sačuvan je i nadalje sve do naših dana. Nacionalno obilježje naše književnosti nije sadržano samo u njenom, hrvatskom imenu, nego u narodnosnom duhu, kojim je prožeta u najboljim djelima naših najvećih književnika.
To se najjasnije odražava u poeziji, koja je u neprekinutom lancu svoga razvoja čvrsto povezana izmeđju “pokoljenja i vremenskih razdoblja.
Nanovo započeta u doba maglovitih političkih perspektiva („Ilirizam“), ona je odmah u početku bila neposredan izraz hrvatskog naroda, kome je dala narodnu himnu (1836. g.) i mnogo patriotskih davorija i budnica, koje su budile uspavane, bodrile klonule i hrabrile strašljive. Kada je poslije prvog neuspjeha trebalo početi iznova, zamah je bio jači, polet je bio snažniji, vjera u pobjedu sigurnija. A kada je u nauci Ante Starčevića kristalno formuliran nacionalni program, progovorila je i pjesnička duša zanosno i krepko. Javio se pjesnik narodne slobode, propovjednik nacionalne misli, koji će izgarati plamenom rodoljublja za svoj narod i njegovo oslobodjenje.
One iste godine, kada ie osnovana Stranka prava. Čiji će on biti najvatreniji pristaša i narodni zastupnik, rodio se u slavonskom selu Donjem Miholjcu,
18 dana poslije znamenitog govora A. Starčevića o hrvatskoj samostalnosti u hrvatskom saboru, August Harambašić. sin oca grčko-istočne vjere, poput Dimitrija Demetera, Petra Preradovića i Stjepana Miletića.
Kao student zbog demonstracija relegiran sa zagrebačkog sveučilišta, poslije u životu zbog politike često progonjen i zatvaran, a zbog „Tri molitve“ doveden na optuženičku klupu i osudjen na 15 mjeseci strogog zatvora, što je viši sud smanjio na 6 mjeseci,
osamdesetih godina postaje najpopularniji hrvatski pjesnik, postaje narodni ljubimac, koga narod na rukama nosi, ali pod kraj života pada u zaborav.
Slomljena srca, skršene snage i pomućena uma u navršenoj pedesetoj godini života, prije trideset godina, završi svoj život kao i Ante Kovačić i Vladimir Vidrić u Stenjevcu.
