Bizantska carevna armenskoga podrijetla

Carevna Ana, prvotno imenom Anastazija, rođena je 13. ožujka 963. u obitelji bizantskoga cara Romana II.

Carevna Ana, prvotno imenom Anastazija, rođena je 13. ožujka 963. godine u obitelji bizantskoga cara Romana II. (959. – 963.) i carice Teofane (oko 941. – 976.). Roman II. je naslijedio učenoga bizantskoga cara Konstantina Porfirogeneta koji je umro 959. godine Anina majka Teofana je bila kći Krotira, carigradskoga krčmara armenskoga podrijetla. Teofana se je 956. god. udala za budućega cara Romana II., a nakon muževe smrti 963. god. preudala se je za cara Nikefora II. Foku (963. – 969.). Zajedno s Ivanom I. Cimiskom, bizantskim vojskovođom armenskoga podrijetla, sudjelovala je u uroti protiv cara Nikefora II., svojega muža, koji je bio ubijen 969. godine.

Nakon dolaska na carsko prijestolje Cimisk je protjerao Teofanu s dvora na zahtjev carigradskoga patrijarha Polieukta (956. – 970.) i zatočio ju na otoku Antigoniju (tur. Kınalıada). Odatle je pobjegla i uspjela se je skriti u carigradskoj crkvi Svete mudrosti (danas Aja Sofija), ali su ju tu otkrili i poslali u daleki armenski samostan na istoku. Vraća se na carski dvor 970. godine nakon smrti Cimiska nakon što je njezin stariji sin Bazilije II. preuzeo bizantsku krunu. Buduća kijivska kneginja Ana je bila sestra bizantskoga cara Bazilija II. Bugaroubojice (Bazilije Porfirogenet ili Bazilije Mlađi) (976. – 1025.) i cara Konstantina VIII. (976. – 1028.). Uzgred budi rečeno da je hrvatski kralj Krešimir III. (1000. – 1030.) priznavao bizantskoga cara Bazilija II. vrhovnim gospodarom. Anu je odlikovala ne samo pripadnost carskoj obitelji i obrazovanost nego i ljepota. Opis Anine vanjštine nije sačuvan. Suvremenici su joj dali nadimak Rufa (Riđa).

Velika kneginja Kijivske Rusi

Prema različitim izvorima, uključujući i ljetopis “Povijest minulih godina” iz 12. st., godine 987. bizantski vojskovođa Barda Foka, nakon osvojenja Antiohije, proglasio se je carem. Nastala je opasnost po Carigrad. Car Bazilije II. zatražio je pomoć od Vladimira I. (959. – 963.), kneza Kijivske Rusi. Knez Vladimir I. je obećavao pomoć uz uvjet da mu braća Bazilije II. i Konstantin VIII. daju za ženu svoju sestru Anu. Braća nisu htjela udati svoju sestru za neznabošca Vladimra I. Tada je Vladimir opkolio grad Kerson (grč. Chersones) na poluotoku Krymu. Grad se je predao, a knez je zaprijetio carskoj braći Baziliju i Konstantinu da će opkoliti i Carigrad, ako mu ne daju sestru Anu. Braća su pristala uz uvjet da knez primi kršćanstvo i oženi se Anom prema kršćanskomu obredu. Knez Vladimir I. prihvatio je uvjete carske braće. Vladimir je poslao u Bizant vojsku od šest tisuća ljudi i pobuna je bila ugušena. Braća su nagovorila sestru Anu na brak s knezom Vladimirom I. radi širenja kršćanske vjere i mira. Ana, iako to nije željela, ipak je prihvatila savjet i molbu svoje braće.

U svečanoj povorci Anu su pratili: svećenici, lektori, liječnici, glazbenici, prelje, pisari, nekoliko stotina stražara… Ljetopis “Povijest minulih godina” priča nam da je knez obolio od neke očne bolesti. Saznavši za to, carica Ana mu šalje poslanicu u kojoj kaže: “Ako želiš ozdraviti, što prije se pokrsti”.

Vladimir je počeo pripreme za svoje krštenje. Sakrament krštenja obavio je kersonski episkop i bizantski svećenici koji su došli s Anom. Nakon krštenja Vladimir je ozdravio i odmah obavio vjenčanje prema kršćanskomu obredu nakon čega je Ana službeno postala žena kijivskoga kneza Vladimira I. Velikoga.

Knez Vladimir je vratio grad Kerson Bizantu i zajedno s Anom došao u Kijiv gdje je počelo 988. god. masovno pokrštavanje naroda u vodama Dnjipra i (ili) Počajne (pritok Dnjipra). U ljetopisu knez Vladimir kaže: “Ako sutra netko ne dođe na rijeku – pa bio bogat ili siromašan, prosjak ili rob – bit će moj neprijatelj”. Mnogi su ljudi rado prihvatili kneževu volju rekavši: ”Kad to ne bi bilo dobro, ne bi to prihvatio naš knez ni boljari” (http://krotov.info/acts/12/2/pvl.html). Nakon pokrštenja naroda Vladinir i Ana su naredili da se poruše poganski idoli. Glavnoga idola Peruna, prema ljetopisu, vežu konju za rep i vuku s gore da ga bace u Dnjipro. Uzgred budi rečeno da se Hrvati u tom ljetopisu spominju sedam puta. U Kijiv su iz Carigrada donijeli bogoslužne knjige, ikone, crkvene potrepštine i moći (relikvije) svetoga Klementa I. (Klementa Rimskoga) koji je podnio mučeništvo 101.god. u Kersonu.

U Vladimirovu crkvenom statutu, nastalu koncem 10. ili početkom 11. st., piše da se je knez Vladimir savjetovao s Anom o crkvenim pitanjima. Iz Bizanta i Armenije u Kijiv su došli zajedno s Anom inženjeri, zidari, slikari, arhitekti i graditelji. Ana je revno sudjelovala u širenju kršćanske vjere i gradnji mnogih crkava u Rusi. Kneginja Ana je bila obljubljena na kijivskom dvoru zbog svojega milosrđa, pomaganja siromašnima i davanja bogatih priloga Crkvi. Anu su u ljetopisu nazivali ne kneginjom, nego caricom. Kneginja Ana je umrla 1011. god. u 48. godini života. Smatra se da je uzrok njezine smrti bila neka zarazna bolest. Kijivski knez Vladimir I. Veliki je preminuo 1015., četiri godine kasnije. Ana i Vladimir su bili pokopani u crkvi Uznesenja Presvete Bogorodice (drugi naziv – Desetinska crkva) u Kijivu. Podatci o djeci nisu sačuvani. Jedan izvor tvrdi da su Ana i Vladimir bili bezdjetni. Prema drugim podatcima imali su kćer Mariju Dobronjegu (1012. – 1087.), suprugu poljskoga kralja Kazimira I. Uloga Ane Bizantske za Kijivsku Rus je velika. Svojim životom i aktivnostima pridonijela je širenju i učvršćivanju kršćanstva i jedinstva u kijivskoj državi.

Artur Bagdasarov, HKV