LJUDSKA BIĆA U PROSTORU I VREMENU – Mediji moraju postati hrvatsko vlasništvo

Ivan Penava na čelu povjerenstva za istraživanje žrtava Bleiburga i žrtava poraća u bivšoj Jugoslaviji! Kako to gordo zvuči!

Čekali, strjepili, molili se i nadali da će proći sve u redu. Među pola milijuna ljudi bilo bi sumanuto ne očekivati da ne će biti onih koji su skloni neredima, provokatora, onih koji bi da mogu i Boga okaljali. Sve popljuju, ništa im nije sveto. Takvih je posvuda, možda se našao netko takav i među onima koji su bili na Hipodromu. Ne može ih se uvijek detektirati, baviti se samo njima a oni upravo to žele. Ali broj onih koji su izazvali mali incident, zaista je zanemariv, tako malen da ga ne bi nipošto trebali spominjati, posebno hrvatskim domoljubima time trljati nos. Ni proslava u obitelji ne prođe među desetak ili dvadesetak osoba da se uvijek netko ne duri, ne ubacuje upadice, ne provocira, napije se, pusti kočnice, a nerijetko dođe često do vrlo ozbiljnih svađa. Da ne spominjemo one koji su kroz medije urlali, jer su plaćeni da u emisijama na dalekovidnicama, ili u nekoj novinskoj redakciji, sjede  zavaljeni u fotelje, nogu prebace preko noge i bauljaju o „ustašama“ o prekršiteljima zakona, a da doista pojma nemaju o čemu govore. Oni koje uvijek netko ubaci preko neke veze, kako bi jeli kruh bez da se znoje, o povijesti više zna kamen po kojemu gazimo nego oni. Oni koji se uvijek nameću kao korektori tobožnjih neprimjerenih događanja, koji onako ufino kritiziraju sve i svakoga gdje se osjeti dašak domoljublja. Ljepuškaste ženskice nabildane botoksom, koža im do bola zategnuta estetskim kirurškim zahvatima. Nisu ni toliko pametne ni atraktivne da bi ostavljale dojam, ali posluže, pročitaju što im je napisano. Iz dubokog naftalina izvuku svoje „drugove“ koji su žarili i palili, bili u medijima bog i batina. Njima ne istječe rok trajanja dok ne ispuste svoju crnu dušu, jer tko god živi lagodno na grbači naroda a taj narod ocrnjuje i poriče mu sva njegova prava, stavlja mu uporno na dušu nedjela koja taj narod nije počinio, što je nego sin pakla? Gledati i slušati Anku Mrak Taritaš, Marijanu Puljak, Ivanu Kekin, Pupovca i ostalu kliku koji su se osmjelili stati na čelo onih koji pucaju iz zahrđalih pušaka na Thompsona i hrvatski narod, te čitati što je izjavio Denis Latin i oni koji su mu slični, za dobiti je čir na želucu. Oni su za nas Atila, „bič Božji“, kako su zvali tog krvoločnog Huna, koji je osvajao tuđe krajeve, klao, mučio i pustošio, ovi bi to opet činili hrvatskom narodu. Koje su oni nacionalnosti, teško je odrediti.

Fantastičan koncert

Ugodno me iznenadio Božinović, pametan je on, jasno mu je da se kotač povijesti ne može vratiti unatrag, dolaze nove snage. Može ih se obuzdavati, ali stari odlaze, mladima ostaje vrijeme da ga ispune svojom energijom. Znaju čelnici HDZ-a, da bi udar na Thompsona i na publiku koja je došla slušati ga, i utažiti svoju strašnu žeđ uz vjerske, domoljubne i ljubavne pjesme, kojima je Marko taknuo srca Hrvata u Domovini i svijetu, postao im „znak“, nade i utjehe, bio vrlo riskantan. I konačno koncert je održan. Sve državne službe koje su bile angažirane, odradile su svoj posao krajnje odgovorno i profesionalno. Rekoh ja, ne bi ovo odradio nitko, nigdje u svijetu, ali hrvatski čovjek je pouzdan. Bilo policijski djelatnici kojima je plaća na sramotnom minimalcu, ali su obučeni i pouzdani, pa svi ostali, počevši od medicinskih timova do radnika Čistoće. Koncert je fantastično organiziran, i organizatorima bi trebalo odati veliko priznanje, sve je bilo u tančine razrađeno, i dokazali smo, možemo mi bolje od bilo koga, samo treba narodu popustiti uzde, ne usmjeravati ga na kriva odredišta. Od izvođača do scene, svjetlosnih efekata, sve je funkcioniralo bez ijedne greške, što je nemoguće na velikim koncertima gdje uvijek dolazi do niza tehničkih kvarova ili izvođači na sceni zbog goleme količine droge kojom su se našopali, padaju u stanja delirija i šoka. Ovdje su publiku ponijeli duboki vjerski i domoljubni osjećaji. Oni koji su došli alkoholizirani, malo su pretjerali, ali to su mladi ljudi, nestrpljivi, malo se prepuste emocijama, nisu nikome naštetili. Oni koji su trebali medicinsku pomoć, zaista je nevjerojatno da ih nije bilo deseterostruko više, jer su ljudi putovali izdaleka, vrućine su bile nesnosne, nisu spavali po nekoliko noći. Inače u tih preko pola milijuna ljudi, ušlo je „ono nešto“, što se ne može riječima izreći, preobrazilo ih, kao da su bili na duhovnoj obnovi. Ušla je u njih pozitivna energija, i oni su isijavali tu pozitivnu energiju.

Televizija zakazala

Velika je šteta i neoprostivi propust da nijedna televizijska kuća u Hrvatskoj nije to prenosila. Rekli su mi da su neki tražili golem novac da bi koncert prenosili uživo. Osobno mislim, da čak ni novac nije u pitanju. Tko bi normalan odbio to ne prenositi, ma mogli su na tome zaraditi basnoslovnu sumu novca, to iskoristiti, prodati stranim TV kućama. Notorna je istina, mračna, bolna i poražavajuća da mi u slobodnoj Hrvatskoj nemamo ni jednu nacionalnu TV kuću, nijedan važniji, pa čak ni regionalni TV kanal, koji bi bio neovisan. TV je javni medij dužan za servisiranje informacija građanima, pa sad kad vidimo što nam sve serviraju, bolje bi bilo da ih nema jer nameću gledateljima posve neželjene i neprikladne programe. Sve je dato koncesionarima, i sad bi bilo nužno, hitno i napokon krajnje vrijeme da se to promijeni, osnuje Hrvatska Nacionalna Televizija, ne sa skorojevićima, ne s ubačenim agitatorima, ne s lažnjacima, ne s licemjerima koji se prodaju za domoljube a zapravo mrze domoljube. Ne nameće nam se tuđa kultura. Kultura je vrlo bitna za svaki narod da se očuva od strane dominacije, morali bi se istaknuti oni ljudi koji nisu samo birokrate na čelu kulturnih institucija i ustanova, kojima pozicija služi za vlastite ambicije, čiji jezik jedno govori a drugo čine, nego prokušani domoljubi svjesni koliki je značaj očuvati i oblikovati kroz kulturu našu svijest, koliki je značaj očuvati baštinu od oluja koje nadiru s Istoka i Zapada, i doslovno nas uništavaju. Dakle, mediji moraju postati hrvatsko vlasništvo.

Zabavna industrija truje mladež

Ne samo mediji. Vidimo koliko stranci izvlače dobiti nametnuvši nam svoje proizvode koje kupujemo i kojima se trujemo. Koliko je bitno razvijati hrvatsko gospodarstvo, a pokazatelji koliko proizvodimo svojih proizvoda, govore nam koliko ovismo o strancima. Industrija nam je vrlo nisko. U proizvodnji tekstila i odjevnih predmeta bili smo nekad pojam, danas jedva tu i tamo nešto se proizvodi. Radnice nekadašnjeg šibenskog tekstilnog giganta idu na prosvjede u Zagreb tražiti plaće koje su zarađene a nisu im isplaćene trideset godina. Gdje to ima? Koliko je bitno da zdravstvo bude puno čišće i djelotvornije. Nakon 30 godina kako smo se osamostalili, trebale su već odumrijeti one strukture koje su bile pogubne za hrvatski narod, jer drži se da svaki naraštaj kroz 25 godina svoga ponašanja i vladanja, gubi intenzitet i dolazi drugi naraštaj s drugom energijom koji donosi nužne promjene. U nas se to odužilo u beskraj. Valjda geni ne odumiru niti se mijenjaju, što je kod onih koji imaju dobre gene poželjno, a kod onih koji imaju loše gene, na našu nesreću nastavlja im se loza. Ipak čini se, promjene su na vidiku, nemojte ih vi na vrhu vlasti opstruirati, vaša djeca i unučad trebaju duh svoga naroda u sebi, trebaju svoj povijesni i vjerski identitet. Uključite se, uključite ih među ove koji su na koncertu pjevali, plakali, prepustili se domoljubnom zanosu. I požurite osnovati Hrvatsku Nacionalnu Televiziju, prebacit ćemo pretplatu odmah na nju. To je dovoljno za početak.

Idolopoklonstvo

Danas u svijetu vlada idolopoklonstvo. Mladi naraštaji, djeca barataju mobitelima i računalima kao da su im to obične igračke, već su zarobljeni tehnologijom. I  nameće im se ono što nudi tržište. Pojavila se jedna nova vrsta nametnika, ili ako hoćete parazita,  – influenceri, koji preko društvenih mreža instaliraju svoj kanal na Istangramu, Joutubeu, Tiktoku i drugim mrežama, promoviraju raznu odjeću, razne prehrambene proizvode, nude razne usluge. To je suvremena pošast, i djeca koja ni blizu nisu svjesna da iza tih tobožnjih dječaka i djevojčica stoje opasni manipulatori i indoktriniraju tu djecu, oni koji im plaćaju za te njihove usluge, kako bi njihove vršnjakinje i vršnjaci kopirali njih, ponašali se kao oni, oblačili kao oni, hranili kao oni, bili lišeni svih ljudskih vrednota. To je postao biznis kojim se veliki broj mladih i odraslih bave, važno je živjeti bez intelektualnog i fizičkog naprezanja. To im je posao, snimaju naizgled bezazlene stvari, sve detalje iz svog života, ali skrivaju tko ih usmjerava. To je vješto podmetnuta zamka u koju se djeca hvataju, kojom se odvlači pažnja djeci sa strane, umjesto da ih se odgaja da budu oprezni, samosvjesni, čvrstog karaktera, radišni, doprinose svijetu, ne padaju pod utjecaj onih koji im nezdrave poglede na život, stvaraju suvremenu instant kulturu.  

Gužve na prometnicama

Uz mnoge nelogičnosti i neispravno djelovanje, jedan od najvećih propusta vlasti jest što već preko 40 godina koliko traju lažna obećanja, nije uređena cesta od Splita preko Podstrane, Dugog Rata, Omiša pa dalje prema Makarskoj. Ja živim ovdje od 1979. od kako je moj mlađi sin krenuo u osnovnu školu. U Splitu nam je bio poslovni prostor u kojem smo radili. Gužve od Podstrane do Splita su uvijek bile ono što nas je demoraliziralo, a od Omiša do Splita, vječni zastoji, stalni kvarovi autobusa, sudari, to je pravi horor. Zamislite, da žitelji Omiša, Dugog Rata i Podstrane, dijelom Žrnovnice kao i Stobreča, dobar dio života utroše u čekanje na cestama. Pri odlasku u Split, i povratku iz Splita, to su sati micanja u kolonama, pogotovo u vrijeme turističke sezone. Postoje neki opasni, uski putići kroz naselja, i oni su zakrčeni. Koliko se samo psovki opsuje, koliko se proklinje one koji su odgovorni za ovo nasilje nad narodom, koliko ih se vragu daje i pljuje po njima, ja to nizašto ne bih na sebe preuzela. Nije to bezazleno, svaka kletva ima posljedice. Neka se stanovnici tih mjesta gnjave i gnjeve, neka im raste tlak, izdaje ih srce, neka djecu da bi stigli u Podstranu u školu na putu od nekoliko kilometara, bude sat ili dva ranije. Neka se znoje i pravdaju koji idu na posao da je saobraćaj zakrčen, neka gube vrijeme. Je li to opravdano, je li to mudro, je li to dopustivo?

Strožanac

Ta cesta je ono što je potrebno, prioritetno, neodgodivo, što se mora rješavati trčećim  korakom. Odgovorni se pravdaju da su u pitanju privatne parcele i da se s vlasnicima ne mogu dogovoriti. Istina, vlasnici su najblaže rečeno pohlepni, neosjetljivi, kruti, nitko s njima ne može kraju, ali postoje primarni državni interesi gdje se donesu zakoni i plan se sprovodi po zakonu. Nema hoćeš – ne ćeš, to je zakon koji moraš poštovati. Koliko su neki vlasnici tvrdi i pohlepni navest ću primjer kojem koji mi je dobro poznat. Kad se ovdje po Strožancu kupovala zemlja za gradnju kuća, nije bilo tada građevinskih dozvola, neki su kupovali zemlju s pristupnim putom koja se plaćala višestruko skuplje nego ona bez pristupa. Rekli bi, probit će se put, netko bi im prodao malo zemlje uz razumnu cijenu, neki su im čak i poklanjali. Moj je pokojni suprug od naše parcele velikodušno poklonio dovoljno da se poljski put proširi i da njime može proći kamion, ali neki nisu htjeli ni darovati ni prodati.  Jedna žena za dva kvadrata koja su trebala onima koji nisu mogli do kuće ako se okuka malo ne proširi, prije nekoliko godina naplatila po kvadratu po dvije tisuće maraka. I kad su za ta dva kvadrata proširili zavoj, napravili betonski zid, ona je došla, donijela macu i još svježi zid razbila, jer su nekoliko centimetara uzeli više. S tim će se sretati oni koji budu projektirali cestu od Splita, kroz Podstranu, Dugi Rat, Omiš, pa dalje ako ikada do toga dođe. To je neugodan izazov, ali ove su nesnosne gužve svakome postale životni problem. Država je servis građana od kojih ubire goleme poreze i mora biti učinkovita.

Pravi čovjek na pravom mjestu

Nakon kockanja i dogovaranja, Ivan Penava postavljen je na čelo povjerenstva za istraživanje žrtava Bleiburga i žrtava poraća u bivšoj Jugoslaviji. Napokon, iako s puno zakašnjenja jer egzekutori i zločinci ne mogu biti kažnjeni po ljudskim zakonima. Otišli su na drugi svijet, a tamo Bog kažnjava ljudska zlodjela koja su mu mrska. Penava je prgav, tvrdokoran, ali neosporno domoljub i vrlo inteligentan, jer ako uzmemo s čim i s kim se sve hrvao, tko ga je negirao i nogirao, po njemu pljuvao, ocrnjivao ga, omalovažavao, trebao je biti od čelika da to izdrži, i napokon ipak je dospio do sabora i Vlade, sad do pozicije s koje može nešto konkretnije učiniti po pitanju nedužnih hrvatskih žrtava. Postoje svjedočanstva usmena, pismena, znaju se lokacije gdje su žrtve mučene i ubijane, pobacane u jame i zabetonirane, nije to nepoznata materija, samo se zataškavalo, skrivalo, guralo duboko u zemlju, ali vrijedi ona stara: „Klela se je zemlja raju da se tajne sve odaju.“ Odalo se puno toga, jer savjest je mnoge progonila i dovodila do ludila, nisu mogli šutjeti, danas se po svijetu otkrivaju zlodjela počinjena prije mnogo stoljeća. Sve izlazi na vidjelo. Sretno Penavi i ne sumnjam da će biti uporan, da neće kao mnogi do sada po nečijoj zapovijedi zataškavati ta stratišta i drastično smanjivati broj žrtava. To mu ni žrtve ni Bog ne bi oprostili, jer on se deklarira kao domoljub, pa da vidimo to domoljublje, kao što se deklarira Marko Perković Thompson i oni koji dijele njegove stavove po pitanju domoljublja. Ako Penava bude vjerodostojan, ne popusti pod pritiscima, i on bi mogao imati puno simpatizera, i onih koji bi ga cijenili.

Nogomet i žene… Baš ne ide

Ovih dana možemo preko dalekovidnice pratiti Svjetsko nogometno prvenstvo za žene. Ja ženama priznajem ravnopravnost, mi žene veliki smo borci, podnijele smo kroz povijest sva moguća tlačenja, omalovažavanja, poniženja. O trpljenjima žena u mom zavičaju trebala bih napisati knjigu, jer što su podnijele teško je to povjerovati. Samo se osvrnuti na sve žene koje su silovane kroz ljudsku povijest, na tu strašnu žensku tragediju, na te prljave zločine koji su se rijetko ili nikako kažnjavali. Koja je to patnja i bol, koja gorčina. Tek odnedavna o tome se više piše, sudovi reagiraju, ali to je zanemarivo u odnosu na broj žena koje se i danas siluju, tjeraju na prostituciju. Silovatelji su posvuda. Taj divlji nagon u silovateljima jedan je od najnižih ljudski nagona. Dostojanstvo žene, majčinstvo, priznavanje svega jada koji su žene istrpjele, u svakom normalnom čovjeku budi sućut. Zaslužuju zahvalnost za sve čime su svijetu doprinosile i doprinose, treba ih okruniti i nakloniti im se. Ali ženski nogomet, oprostite mi ljubiteljice nogometa, nemam baš ništa protiv vas osobno, poštujem vašu strast i želju da igrate nogomet, no gledajući vas na terenu, malo sam se smijala, više bila žalosna. Ne znam u koju bih vas kategoriju svrstala. Možda mrzite svoju ženskost iz nekog opravdanog, samo vama znanog razloga, ali nikako mi nije sjelo to igranje ženskog nogometa. Sva ljudska prava danas su zajamčena ženama u mnogim državama, ali kao što reče Honore de Balzac, francuski književnik začetnik europskog realizma: „Žene misle da su kraljevi, da im sve dugujemo.“ Jedino u simbiozi s muškarcima, žene su cjelovite.

Stalna borba spolova

Duguje čovječanstvo i muškarcima jako puno. Zamijeniti muškarce na bilo koji način, nije moguće, niti je prirodno. Imamo neke ekstremne slučajeve, primjerice u sjevernoj Albaniji gdje pod pritiskom patrijarhalnih normi i običaja žene preuzimaju ulogu muškarca u obitelji. Zovu se – burneše, verginese, harambaše. On se u svakom smislu poistovjećuju s muškarcem, duhovno, fizički, čak tvrde da im se ne događaju menstruacije, jer psihički ne priznaju više svoj ženski rod.  Zavjetovane su djevice, muškobanjaste, ponašanje im je čudno. Preuzimaju u cijelosti ponašanje i identitet muškarca. Ako neke žene vole tu ulogu, zašto im braniti? A opet, Sigmund Freud, austrijski neurolog, utemeljitelj psihoanalize, znanstvenik židovskog podrijetla rekao je: – „Veliko pitanje na koje nikada nije odgovoreno i na koje ni ja nisam bio kadar odgovoriti usprkos mom tridestogodišnjem istraživanju ženske duše glasi: Što žena hoće?“

Čestitka Filipu Iviću

Nije nas iznenadila objava da je RK Vojvodina 8. 7. 2025. raskinuo ugovor s našim rukometašem – golmanom Filipom Ivićem (na slici), nakon što je bio na koncertu Marka Perkovića Thompsona. Do koje krajnosti ide mržnja srpskih građana, da ne spominjem vlasti u Srbiji i našu muku s njima jer nas ne puštaju ni dah udahnuti u miru. – Kad bi naša država ukinula radna mjesta svima koji javno dižu glas protiv Hrvatske, bez prestanka nas gade i mrze iz dubine duše, počevši od Milorada Pupovca, koliko bi ih trebalo napustiti Hrvatsku? U nas lepa Brena puni dvorane kao i njena snaha Aleksandre Prijović i ostali pjevači i pjevačice koji se javno kite četničkim simbolima, kojima je ponos četnička šajkača na glavi. Koliko god se nadali da će se Srbija urazumiti, promijeniti retoriku, to je kao da se nadamo da će vrane pobijeliti. Nikad.

Opasni romobili

Najnoviji ubojice građana po našim ulicama su električni romobili. Ne znam kome je palo na um da to izmisli, i da se s tim, ne znam kako da ih nazovem, – suludim prijevoznim sredstvima služe djeca i odrasli vozači, vozeći se između građana koji hodaju ulicama. Čest je slučaj da oni koji se voze na tim suludim romobilima jednom rukom upravljaju tom spravicom, u drugoj imaju mobitel. Broj nesreća koje uzrokuju, počevši od smrtnih slučajeva, do lomova kostiju, i često trajnih oštećenja mozga ili nekih drugih vitalnih organa, iz dana u dan raste. Ako u ministarstvu prometa itko polaže račun na neosporne činjenice, onda je nužno zabraniti da se tim sredstvima služi bilo tko na ulici ili na prometnicama. Nekoliko puta jedva sam se uspjela skloniti pred jurnjavom djece na tim romobilima. Nisam vidjela nijedno dijete s kacigom na glavi. Neka se voze po svom dvorištu ako ga imaju, ali izvan dvorišta nipošto. Koliko mora biti žrtava i stradalih da se o tome donese zrela odluka, odnosno zabrani ta suluda jurnjava?

Poplave u Teksasu

Nesreća koja se dogodila u Teksasu, gdje je rijeka Guadalupe u roku od 45 minuta narasla za 8 metara i odnijela brojne dječje živote i živote odraslih, te opustošila golem teritorij, gotovo je nešto nestvarno. To se dogodilo na Dan neovisnosti kad Sjedinjene Američke Države slave akt kojim je na dan 4. srpnja 1776., 13 američkih kolonija proglasilo neovisnost o britanskoj vladavini. Ljudi su slavili po kampovima, jeli, pili odmarali. Posebno je strašna pogibelj djevojčica u kršćanskom kampu. Neki su se okomili da službe zadužene za vremenske nepogode da nisu reagirali na vrijeme. Danas je tehnologija jako moćna, sve vremenske promjene prate se preko satelita i u roku od par minuta putem AI može se uočiti gdje je opasnost i intervenirati. Je li se moglo što učiniti na vrijeme, ne znam.

Gužve 

Dogodilo se da sam dana 8. srpnja 2025. sa sinom i unukom pošla iz Podstrane, zapravo iz Strožanca za Split. Udaljenost je 9 km. Dođe se za nekad za manje od 10 minuta. Krenuli smo nešto poslije 8,30 sati, da bi unuk stigao na trening na Gripe u 9 sati, a onda sin pošao do Zvončaca da pokupi unuku s treninga na plivanju. Kad smo krenuli nije bilo ni vjetra ni oblaka, tek tu i tamo koji oblačak primicao se rubom horizonta sa zapada. Tek što smo došli na Sirobuju, splitski gradski kotar, nazvala je snaha iz grada da ne dolazimo u Split jer je počela oluja. Sin je odgovorio, – kakva oluja, ni oblaka ni vjetra, i nastavio vožnju. Ona je i dalje zvala neka se negdje skloni s autom jer u Splitu je užas. Tek kad smo stigli blizu zgrade Elektrodamacije na Visokoj, pokoja kap kiša vrcnula bi po prednjem staklu automobila. Sin je vozio dalje, ni 500 metara nismo prešli ususret nam je dolazila oluja, to je bilo strelovitom brzinom, oblaci kiše nošeni nekim čudnim vjetrom. Nije bila pijavica, ni uragan koliko sam ja prosudila, bilo je to nešto što nikad prije nisam vidjela ni doživjela. Našli smo se na udaru oluje, snaha je uporno zvala da se negdje sklonimo. Sin je jurio, jer su drvoredi velikih stabala uz prometnicu bili tako zanjihani da smo mislili kako će neko pasti na nas, posebno su bili opasni stupovi sa svjetiljkama, činilo se da će ih sve iščupati. Snaha je neprekidno zvala neka se negdje s autom zavučemo. Ulazak u podrum gdje je Lidlovo parkiralište, bio je zakrčen. Nigdje nije bilo nekakva skloništa na cestama.

Kolone vozila

Ta silovita oluja mene se dojmila kao neka nevjerojatna „sila“ nešto što je pustošilo neviđenom silinom. Nevjerojatno je bilo koliko se vode našlo na tlu, bujice su preplavile grad. Nekako smo došli do Dubrovačke ulice i sklonili se u tunel. Problem je bio što je tu nadrla voda, činilo se da izvire iz tla, dizala se uvis poput vodoskoka. Poslije nekoliko minuta oluja je splasnula. Počela je udarati krupa, izišli smo iz tunela i stigli do Gripa, gdje smo unuka iskrcali i onda krenuli na Zvončac. Posvuda je bilo kao da je kroz grad protutnjala neka „sila“ koja pustoši. Stvorile se kolone vozila, mnoga koja su bila parkirana po trotoarima bila su pod stablima, bilo je sudara, granje posvuda, voda posvuda. Jedva smo došli do tunela kroz Marjan, a tek tamo. Da je netko godinama pustošio ne znam bi li toliko štete napravio. Ulaz je bio zatvoren, jer je stabala i granja bilo hrpe. Vatrogasci su posvuda vrijedno radili, Hitna služba je s upaljenim sirenama nastojala probiti se kroz prometni kaos. Napokon smo se probili kroz tune l i pokupili unuku, te se nastojali vratiti do Gripa. Kao poslije apokalipse. Kako me je čudila voda koja je nahrupila u Taksasu, i ovo me u Splitu zaprepastilo. Otkud tolika količina vode u tih nekoliko minuta? Što se zapravo događa? Nitko mi ne može objasniti otkud ta količina vode, i da je potrajalo 45 minuta kao u Teksasu mislim da bi malo što ostalo u komadu. Najviše je stradala šuma na Marjanu, čitav kotar Spinut, Hajdukov stadion i konstrukcija na kojoj se postavljala pozornica za Ultru. U tom kvartu drveće je bilo iščupano, polomljeno, grmlje uništeno. Ljudi u čudu. Dio posljedica oluje na kopnu i moru, vidjeli ste preko dalekovidnice, vjerujte nemoguće je to riječima dočarati. Zašto ovo pišem? Da mi je to netko pričao, mislila bih da dramatizira, ali nije dramatiziranje. To suočavanje s olujom iako smo bili u autu, navelo me na razmišljanje, i što mi je sve palo na pamet, nema smisla da vam pričam. Ali požari, erupcije vulkana, toplinski valovi, velevalovi (jap. tsunami), izlijevanje rijeka u ovo doba godine, navode me na neke zaključke. Zemlja diže glas, bori se za svoj opstanak. Ugroženi smo svi, i nema spasa ako ne dođemo pameti što prije. Ako se ne obratimo Bogu i prihvatimo njegova pravila. Nismo mi ljudi dorasli ovome što se zbiva, iako smo uzrokom mnogim nesrećama koje nas snalaze.

Danica Bartulović