U Hrvatskoj je bilo pokušaja da se pojedinačno istraže slične situacije, no nikada se nije sagledalo sustavno pitanje krađe novorođenčadi
- Početak tame: Djeca koja nikada nisu umrla
Od 1946. do danas, tisuće beba su „nestale“ iz rodilišta širom bivše Jugoslavije. Roditelji su dobivali hladne obavijesti o smrti novorođenčadi – bez tijela, bez potvrde smrti, bez odgovora. Istovremeno, dokumentacija je nestajala, a bolnice i administracija šutjele.
Sve više dokaza ukazuje da nije riječ o izoliranim slučajevima već o organiziranoj mreži – zločinu protiv civilnog društva koji traje desetljećima.
- Tajne službe – arhitekti nestanka
Bivša UDBA, a kasnije BIA, imale su ključnu ulogu u uspostavljanju i nadzoru ove mreže. Informacije iz brojnih izvora sugeriraju da su upravo službe sigurnosti koordinirale krađu beba, vršeći selekciju obitelji, kontrolu nad bolničkim osobljem i distribuciju djece.
Roditelji koji su tražili istinu često su završavali pod prismotrom. Oni uporniji – zastrašivani, socijalno izolirani, u pojedinim slučajevima uklonjeni s posla ili eliminirani.
- Trgovina djecom – logistika tišine
U nekim slučajevima, ukradena djeca završavala su u domaćim, ali i stranim obiteljima, najčešće uz visoke „donacije“. Pojedina svjedočenja govore o suradnji s međunarodnim mrežama posvajanja, a povremeno i o uključenosti stranih službi.
Dio ove operacije bio je pažljivo izgrađen sustav lažnih smrtovnica, zamijenjenih identiteta i „pravnih rupa“ koje su omogućile da djeca de facto nestanu – bez traga.
- Zataškavanje kao državna strategija
Iako se kroz godine osnivala i posebna komisija za ispitivanje krađe beba, u njen rad bili su uključeni bivši operativci tajnih službi, koji su prema tvrdnjama svjedoka sabotirali istragu, uništavali dokumentaciju i ometali svaki pokušaj razotkrivanja.
Roditeljski zahtjevi za istinom ostajali su bez odgovora. Državni sustav je djelovao kao neprijatelj, a ne saveznik.
- Hrvatski pogled: Jesmo li sigurni?
U Hrvatskoj je bilo pokušaja da se pojedinačno istraže slične situacije, no nikada se nije sagledalo sustavno pitanje krađe novorođenčadi. Hrvatska ima povijesnu prednost – državne institucije su barem formalno odvojene od sigurnosnog aparata bivšeg režima.
Ipak, ova priča je i upozorenje: dokle god su dosjei zatvoreni, a sustavi neovisne kontrole izostaju, nitko nije zaštićen.
- Zaključak: Mračna simbioza tišine
Iako se religijske institucije u tekstu ne imenuju direktno, jasno je da su neke duhovne i moralne strukture bile uključene u legalizaciju i prikrivanje ovog zločina. Međusobna zaštita između sigurnosnog aparata, birokracije i „autoriteta“ – vjerskih, medicinskih, političkih – stvorila je sistem u kojem je istina ugušena u tišini.
Vrijeme je da se Balkan suoči s vlastitim mračnim naslijeđem. Ovo nije pitanje prošlosti – to je nerazriješen zločin u sadašnjosti.
