Geneza Bošnjačkog fundamentalnog islamskog nacionalizma
U Bosni i Hercegovini već stoljećima žive tri naroda; Hrvati, Srbi i Bošnjaci. Tri različita naroda sa različitim svjetonazorima (kulturama, religijama i običajima). Za sve vrijeme petostoljetne turske okupacije B&H, pa i nakon toga nisu našli zajednički model življenja pogotovo što su često bili korišteni kao okidač sukoba za potrebe različitih gospodara. Agresija Rusije na Ukrajinu kao i ratni užasi u Gazi bacili su u drugi plan događaje u B&H, gdje također prijeti sve veća eskalacija sukoba do moguće eksplozije.
Već godinama traje agonija B&H i nema izgleda da dođe do rješenja. S jedne strane svojataju je Srbi sa ciljem stvaranja Velike Srbije a s druge strane Bošnjaci sa ciljem stvaranja čiste islamske države.
Turski je predsjednik posjetio Izetbegovića u bolnici samo dan prije njegove smrti, kada mu je Izetbegović kazao:
“Tayyip, vi ste potomci sultana Fatiha, ovaj prostor je vama u amanet, zato ga čuvajte”.
Pri tome se namjerno, igrom velikih, zanemaruje i minimum nacionalnog interesa Hrvata.
Zapadna Europa i Bruxelles ne mogu razumjeti što se dešava u B&H, pa to nisu u stanju riješiti. U panici od Erdogana, da svoje prste i interese u B&H još više proširi kao i od Dodika koji stalno prijeti odcjepljenjem i spajanjem sa majkom Srbijom, a danas najviše od Putina da svoju vlast ne protegne i na Republiku Srpsku, bruxelleski činovnici na sve moguće načine pokušavaju uvesti što prije B&H u Europsku uniju, ali bezuspješno bez obzira na koji način, jer ona sama, radi separatističkih težnji Srba i Bošnjaka, danas to ne želi, ne obazirući se pritom na štetu Hrvata u Bosni, koji jedini to žele ali kao apsolutna manjina bezuspješno.
Područje današnje Bosne i Hercegovine je naseljeno od doba neolita. U brončano doba, neolitsko stanovništvo su zamijenili Iliri, narod koji je govorio zajednički indoeuropski jezik. Oni su Bosni i Hercegovini dali trajno kulturno, etničko i političko obilježje. Javljaju se kao nosioci tehnike obrade metala u okviru halštatske kulture. Njihovu kompaktnost razbio je dolazak Slavena na ove prostore.
U prvim stoljećima nove ere, Bosna je bila dio Rimskog Carstva. Nakon pada carstva, Bosnu su svojatali Bizant i zapadni nasljednici Rima. Slaveni su se naselili u 7. stoljeću, a Srbija i Hrvatska vladale su nad dijelovima Bosne u 9. stoljeću. Uz izuzetak današnjeg istoka Hercegovine i Huma većinom 10. i 11. stoljeća Bosnom vlada hrvatsko kraljevstvo. Tijekom 11. i 12. stoljeća vlast je preuzela kraljevina Ugarska. Srednjovjekovna bosanska politička jedinica (prvo banovina, a onda kraljevstvo) stekla je neovisnost oko 1200. godine. U 14. i 15. stoljeću broj stanovnika je teško odrediti, ali se pretpostavlja da je bio između 500.000 i milijun. Specifičnost srednjovjekovne povijesti Bosne i Huma bijaše i Crkva bosanska, kojoj je pripadao nemali dio pučanstva (nemoguće je utvrditi koliko). Povjesničari smatraju da je većina stanovništva u tom razdoblju bila katolička, uz dio pravoslavnih na istočnijim područjima. Svi su bosanski vladari bili katolici (dinastija Kotromanić), dok su i neki najutjecajniji feudalci, kao Hrvoje Vukčić Hrvatinić i Stjepan Vukčić Kosaca bili kristjani, ili pripadnici Crkve bosanske. Bosna je ostala neovisna do 1463. godine, kada ju, bar njen veći dio, osvajaju Turci. Dana 25. listopada 1478. posljednja bosanska kraljica Katarina Kosača-Kotromanić umrla je u Rimu.
Kroz burnu povijest narod Bosne i Hercegovine Bošnjaci su mijenjali svoje ime (Bosanac, Bošnjanin, Bošnjak). Za Bošnjane se tvrdi da su narod čiji korijeni sežu u 6. i 7. stoljeće u vrijeme velike seobe Slavena.
Kada bi i bilo tako, to je bio neki drugi narod a ne današnji Bošnjaci islamske vjeroispovijesti koji se formiraju dolaskom turske vladavine.
Oni identitet u odnosu na susjedne narode stječu od 15. stoljeća za vrijeme turske vladavine. Bošnjaci pripadaju islamskom civilizacijskom krugu, a potječu od pučanstva srednjovjekovne Bosne, kao i susjednih država Srbije, Crne Gore i Hrvatske koji su prihvatili islam za vrijeme dugogodišnje turske uprave.
Razumljivo je stoga da Bošnjaka najviše ima u tim zemljama: Od oko tri milijuna danas je u Bosni i Hercegovini nastanjeno 2 milijuna. Iako su rasuti po cijelom svijetu treba spomenuti veliki skupinu od oko 350.000 Bošnjaka koji danas žive u Turskoj gdje su se u najvećem broju preselili pod naletom Austro-Ugarske u vrijeme aneksije Bosne i Hercegovine.
U Europi, u 19. stoljeću dolazi do velikih promjena. Stvaraju se i nove drževe a odnosi se među njima mijenjaju. Samo balkanske zemlje, pune suprotnosti i međusobnih sukoba, još uvijek pod turskom vlasti, u feudalnom sustavu, ostaju zaleđene u vremenu i prostoru, gdje podjarmljeni narodi stenju pod velikim davanjima, kao takove nakon četiri stoljeća pod Otomanskim carstvom, više nisu mogle opstati u Europi. Sve je to nužno vodilo do promjena koje će se na tom prostoru desiti.
Godine 1875. dolazi do velikog seljačkog ustanka najprije u Hercegovini koji se onda širi na Bosnu, Makedoniju i Bugarsku. Tim ustankom započinje rješavanje Istočnog pitanja na Balkanu, koje će završiti 1878. a skupa s njim i sam ustanak.
B&H-u na granicama tadašnjeg Bolesnika na Bosforu (bolesnik na Bosforu (pojam nastao u vremenu kada se Otomansko carstvo približavalo kraju) kao zaostala agrarna, još vojno feudalna zemlja, bilo je potrebno mijenjati.
To je imalo za posljedicu daje na Berlinskom kongresu 1878. nakon niza diplomatskih akcija i dogovora „velikih”, između ostaloga Austro-Ugarska monarhija dobila „zeleno svjetlo” aneksije Bosne i Hercegovine, što se i dogodilo. Bila je to zapravo okupacija B&H kojom će se zaoštriti odnosi među tri naroda a posebno na Bošnjake u odnosu na okupaciju.
Odmah po aneksiji nova Austro-Ugarska vlast počinje sa temeljitim razvojem zaostale zemlje, jer je za to dobila mandat na Berlinskom kongresu. Da bi to ostvarili trebali su im obrazovani i kulturni stručnjaci. To je imalo za posljedicu dolazak stručnih kadrova svih profila. Dolaze i službeni fotografi nove vlasti kao i putujući fotografi, koji snimaju za njih i Europu bosanske neobičnosti i egzotičnosti. Od onda pa do danas Zapadnoj je Europi B&H ostala „terra incognita” sa tragičnim posljedicama.
Još i danas nakon toliko godine brojne građevine javne namjene u Sarajevu i po cijeloj B&H svjedoče o ozbiljnom pokušaju austrijskih vlasti da obave povjereni im zadatak. U tom kratkom vremenskom periodu aneksije izgrađeno je niz pruga:
– Banja Luka-Dobrljin, normalnog kolosijeka (101,6 km) 1872.
Dalje slijede uskotračne pruge (760-762 mm):
– Bosanski Brod-Sarajevo-Metković, (174,7 km) 1891.
– Lašva-Donji Vakuf-Jajce, (93,8 km) 1895.
– Čapljina-Zelenika, sa dva kraka: Hum-Podgorica 1901.
– Uskoplje-Gruž (Dubrovnik)
– Bosanska istočna pruga Sarajevo-Višegrad sa dva kraka: Sarajevo-Uvac (137,6 km) i Most na Drini-Vardište (29,1 km) 1906.
Izgrađen je i predan na upotrebu Zemaljski muzej u Sarajevu (1888.), koji je u to vrijeme jedan od najljepših muzeja. Danas su glavna ulazna vrata zaključana. Preko njih su pribijene i zakovane daske što najbolje pokazuje kakvo je današnje stanje u B&H. U Sarajevu je izgrađena i Gradska vijećnica (1896.), najljepši i najreprezentativniji objekt iz austrougarskog razdoblja u pseudo-maurskom stilu, u Bugojnu velika zgrada gimnazije u istom stilu, itd.
Pobjedom mladoturske revolucije u Osmanskom Carstvu (1908.), postavilo se pitanje povratka B&H turskom carstvu te je Austro-Ugarska donijela 1908. odluku pripojenja B&H u svoj državni sustav.
Dogovorom 1909 Austro-Ugarske i Osmanlijskog Carstva ono je dobilo 2,5 milijuna turskih funta (54 milijuna austro-ugarskih kruna) u zlatu kao naknadu za aneksiju Bosne i Hercegovine. Praktički tim se činom Osmansko carstvo odreklo B&H i prodalo B&H Austro-Ugarskoj monarhiji. (Slična se sudbina poigrala sa Dalmacijom kada ju je kralj Ladislav1 prodao Veneciji 1407. za 100.000 zlatnih dukata).
U Srbiji je pripajanje izazvalo veliku zabrinutost, jer se osjećalo da Austrija time širi svoj položaj na Balkanu. Tako je ugrožavala sve nade u stvaranje buduće velikosrpske države.
Srpski političari su prema velikosrpskoj ideologiji tvrdili kako su ne samo pravoslavci nego svi katolici i muslimani koji govore štokavskim narječjem zapravo Srbi.
U tekstu u Pravdi iz 1919., zvaničnom glasilu Jugoslovenske muslimanske organizacije, koja u Kraljevini SHS uživala plebiscitarnu podršku bosanskih muslimana, ovako se tumači nacionalno pitanje:
„Ako Muslimani uvide da za njih postoji ista mogućnost ekonomskog razvitka, da mogu uživati istu materijalnu kulturu kao i Srbi, ta okolnost će njih bezuslovno i sigurno opredijeliti za srpsku narodnost. A ako oni budu i dalje opažali, kao što je to danas bilo, da je potpuno nejednaka mogućnost ekonomskog razvitka, i da se po toj nejednakosti izjednačuju s Hrvatima, to će njih ta okolnost i dalje opredjeljivati za hrvatsku narodnost”.
Drugim riječima, bosanski muslimani će, u zavisnosti od okolnosti, izabrati jesu li Srbi ili Hrvati! Prvi pokušaj kreiranja „bošnjačke nacije” postojao je pod austrougarskim upravnikom u BiH Benjaminom Kalajem krajem 19. i početkom 20. stoljeća. No, taj je projekt propao prije svega zato što je tadašnja muslimanska begovska elita pokazivala nezainteresiran stav prema nacionalnoj odrednici. B&H muslimani su se prvenstveno poistovjećivali s vjerskim identitetom. Zato se prva stranka u BiH iz 1906. zvala Muslimanska (a ne bošnjačka) narodna organizacija2 prosrpski orjentirana.
Za razliku od nje Muslimanska napredna stranka3 bila je prohrvatski orijentirana.
Tek slomom komunizma i Jugoslavije, kroz rat u Bosni i Hercegovini, dogodilo se snažno nacionalno osvješćivanje Bošnjaka.
Inicijativom Muslimanske bošnjačke organizacije4, uz podršku Stranke demokratske akcije5, bošnjačke inteligencije i drugih snaga razvio se snažan nacionalni ponos učvršćen kroz identifikaciju s nacionalnim imenom Bošnjak. To je bila najveća motivacijska snaga u obrani ljudskog dostojanstva i opstanka Bošnjaka, muslimana kao pojedinca, kao naroda i Bosne i Hercegovine kao države.
Promjena imena
Dana 28. rujna 1993. na 2. Bošnjačkom je kongresu plebiscitarno6 usvojeno novo-staro ime Bošnjak za pripadnika naroda koji se do tada službeno zvao Musliman. Danas je u BiH naziv Musliman u smislu nacionalnog opredjeljenja gotovo nestao.
Ni u Nezavisnoj Državi Hrvatskoj nije se davalo mjesta ideji bošnjačke nacije, nego su to smatrali samo regionalnom oznakom. Za vrijeme NDH za Bošnjake se podrazumijevalo da su to Muslimani. Tada im se tepalo da su oni „Poglavnikovo cvijeće” jer je trebalo sačuvati njihovu naklonost u teškim danima rata. Daje tomu tako, najbolja je potvrda daje za vrijeme Drugoga svjetskoga rata pretvoren Meštrovićev umjetnički paviljon u džamiju sa tri visoka tornja na današnjem Trgu žrtava fašizma.
Dolaskom komunista na vlast tornjevi su srušeni a u Meštrovićev paviljon smješten je Muzej revolucije.
U drugoj Jugoslaviji bošnjačko ime nije promovirano. Na životu u Jugoslaviji živjeli su većinom nacionalno indiferentni Muslimani i oni koji su bili skloni nekoj neodređenoj ili posebnoj naciji. Ta se skupina deklarirala kao Muslimani ili Jugoslaveni. Stranka sa nazivom „bošnjačka” pojavljuje se istom u 1990.7
Islamska deklaracija
Alija Izetbegović8 autor je poznate Islamske deklaracije9 iz 1970. To je bio političko-vjerski program bošnjačke nacije koga su njegovali od samo neki emigrantski političari (Adil Zulfikarpašić10) i kasnije pokušali provesti i na muslimane čiji je jedan roditelja južnoslavenski kršćanin, a drugi nejužnoslavenski musliman (Albanac, Turčin, Rom, Arapin i dr.) u čemu nisu uspjeli.
Kada su prvaci jugoslavenskih Muslimana odlučili preimenovati se u etničke Bošnjake, to se desilo s vremenskim odmakom jer u Muslimana je novo ime isprve odbojno primano. Proces je naišao na otpor kod hercegovačkih Muslimana, no zbog upornosti čelnika ipak su se priklonili odluci. Taj proces je 25 prvobitno zahvatio Bosnu i Hercegovinu, a potom se proširio na sjeveroistočnu Crnu Goru i jugozapadnu Srbiju, uključujući Sandžak, kao i dijelove Kosova, te Hrvatske. Kao uporište za bošnjačku etnogenezu uzimaju se pseudoznanstvene teorije o neslavenskom podrijetlu i bogumilstvu, a kasnije islamizacija, kao konačan izraz bošnjačke posebnosti, čime je izvršena vjerska doktrinacija etnosa.
Dolaskom komunista na vlast u Jugoslaviji, radi mira u kući i održavanja ravnoteže među „bratskim narodima i narodnostima” davanje Muslimanima svoju nacionalnost – Bošnjaci što će imati za posljedicu upravo suprotni efekt stvaranja novih napetosti i sukoba.
Ideja posebne Bošnjačke nacije, kako se vidi, polako je nastajala dugo vremena da bi se napokon ostvarila u 20. stoljeću. Veliki doprinos u 20. stoljeću dao je i Alija Izetbegović. U svome djelu Islamska deklaracija daje svoj političko-vjerski program.
Sarajevskim atentatom Gavrila Principa na princa prestolonasljednika Ferdinanda i njegovu suprugu Sofiju godine 1914. Princip (1894.-1980.) je bio član pokreta Mlada Bosna sa revolucionim idejama na bazi radikalnog nacionalizma.
Današnjim rječnikom Princip je bio zločinac član terorističke organizacije.
Tko je terorist!?
Nasuprot tomu mnogi Principa smatraju nacionalnim herojem u Srbiji, kao i dio srpskog stanovništva B&H. Svjetski povjesničari smatraju da je sarajevski atentat bio povod za Prvi svjetski rat i sve ono što je slijedilo u 20. stoljeću.
Na našim prostorima to je bilo stvaranje Kraljevine Jugoslavije, za vrijeme Drugog svjetskog rata Nezavisne države Hrvatske i Srbije kao protektorata Njemačke, nakon Drugog svjetskog rata komunističke Jugoslavije i nakon njenog raspada šest neovisnih država.
Rat u Hrvatskoj (Domovinski rat) bio je nametnuti obrambeni rat za nezavisnost i cjelovitost hrvatske države protiv agresije udruženih srpskih snaga u Hrvatskoj, JNA te Srbije i Crne Gore. Ratu u Hrvatskoj prethodila je pobuna dijela srpskog stanovništva u Hrvatskoj, koja je izbila u kolovozi 1990. tzv. „balvan revolucija”.
Isti agresori pokrenuli su rat u Bosni i Hercegovini 6. travnja 1992. godine kada je počeo rat koji će trajati više od tri i pol godine te najdugotrajnija opsada grada u modernoj povijesti, glavnog grada Sarajeva, od strane bosanskih Srba koji nisu željeli neovisnost od Beograda, s jedanaest tisuća mrtvih, od čega 1650 djece. Diljem zemlje oko 100.000 žrtava.
Socijalistička Republika Bosna i Hercegovina bila je najšarolikija u vjerskom i etničkom pogledu od svih konstitutivnih republika bivše Socijalističke Federativne Republike Jugoslavije (SFRJ). Prema posljednjem predratnom popisu stanovništva iz 1991. godine, ona je imala otprilike 43 % Bošnjaka (Muslimana), 31 % Srba i 17 % Hrvata, i ostalih 8 % se identificiralo ili kao Jugoslaveni ili kao druge manjine.
Nakon raspada SFRJ 1991. godine, Republika Bosna i Hercegovina proglasila je, prateći rezultate referenduma (64 % izlaznost od svih građana BiH sa podrškom od 99 % za nezavisnost 1. ožujka 1992. godine.
BiH je proglasila suverenost u listopadu 1991. godine, a zatim je uslijedio referendum za izdvajanje iz Jugoslavije (veljača 1992.), koga je priznala međunarodna zajednica. Na referendumu se većina stanovništva odlučila za neovisnu Bosnu i Hercegovinu. Bosanski Srbi nisu izašli na referendum.
Tome su se žestoko su joj se suprotstavili Radovan Karadžić i političko rukovodstvo SDS-a, koji su uz otvorenu pomoć i podršku Srbije i Jugoslovenske narodne armije proglasili autonomnu srpsku regiju unutar Bosne i Hercegovine (“Republika srpskog naroda u BiH”), kasnije nazvanu Republika 27 Srpska (RS). Samoproglašena “Republika srpskog naroda u BiH”, predvođena Radovanom Karadžićem, uz podršku režima Slobodana Miloševića u Srbiji i Jugoslovenske narodne armije (JNA), pokrenula je brutalni rat koji je trajao od travnja 1992. do kraja 1995. godine. Njihova strahovlada u Bosni i Hercegovini se oslanjala na politiku i taktiku “etničkog čišćenja” silom zaposjednute teritorije bošnjačkog i hrvatskog stanovništva u cilju stvaranja Velike Srbije.
Uskoro se rat rasplamsao između sva tri naroda. U ožujku 1994. godine Bošnjaci i Hrvati sklopili su sporazum o osnivanju bošnjačko-hrvatske Federacije Bosne i Hercegovine i konfederacije sa Republikom Hrvatskom, što se nije ostvarilo.
Savez
Operacija Južni potez bila je posljednja operacija HV-a i HVO-a tijekom pobjedonosnog niza operacija nakon kojih je u potpunosti izmijenjena strateška situacija na prostorima Hrvatske i BiH. Bila je logički nastavak mjesec dana ranije izvedene operacije Maestral. Provedena je od 8. do 15. listopada 1995. Njome su hrvatske snage stigle tek 23 km od Banje Luke i vojno dovele u pitanje održanje Republike Srpske stoje spriječila američka diplomacija.
Da bi se samo zaustavio rat u B&H ali ne i uzroci rata, potpisan je Opći okvirni sporazum za mir u Bosni i Hercegovini ili Daytonski sporazum (naziv je mirovnoga dogovora) iz baze zračnih snaga Wright-Patterson u Daytonu, Ohio, SAD o uređenju Bosne i Hercegovine nakon rata 1992.-1995. Sadrži Ustav Bosne i Hercegovine, koji je donesen voljom predstavnika potpisnika Daytonskog sporazuma.
Sporazum je uslijedio nakon što je Hrvatska vojska u Operaciji Oluja početkom kolovoza 1995. godine slomila glavninu srpskih vojnih snaga na dotad okupiranom području Republike Hrvatske.
Konferencija se održala od 1. do 21. studenoga 1995. Glavni su sudionici bili Alija Izetbegović (predsjednik Republike BiH), Slobodan Milosevic (predsjednik Republike Srbije, ondašnja SR Jugoslavija) i Franjo Tuđman (predsjednik Republike Hrvatske), predstavnici triju država nastalih iz bivše Socijalističke Federativne Republike Jugoslavije, te glavni američki pregovarač, veleposlanik Richard Holbrooke i general Wesley Clark. Sporazum je službeno potpisan u Elizejskoj palači u Parizu, 14. prosinca 1995. Jedini uspjeh Daytonskog sporazuma je stoje njime okončan rat. Francuska je čuvar originala Daytonskog sporazuma. Daytonskim sporazumom nastala je jedinstvena država, u kojoj se nalazi još jedna manja para državica Republika Srpska i na ostatku teritorija jedna para konfederacija dvaju konstitutivnih naroda; većinskih Bošnjaka i manjinskih Hrvata, koji su kao takvi obespravljeni i svođeni na status nacionalne manjine.
Bosna i Hercegovina praktički su danas protektorat Evropske unije, koja svim silama svoga neznanja pokušava riješiti problem države koja nikada nije postala država u pravom smislu i neće to ni poslati u današnjem obliku, žtrtvujući pritom Hrvate kao najmalobrojniji narod. Koliko je bilo neznanje svjetskih moćnika koji su odlučivali sudbinom B&H, ili i opet parcijalni interesi predstavnika triju država već i Davtonski sporazum svojim rješenjima to je : i pokazao. Srbi kao agresori nagrađeni su sa skoro pola bosanskog teritorija.
Rezultat toga bilo je etničko čišćenje Hrvata sa tog područja da se isele, ne birajući pri tome sredstva prisile.
Tomu su i pripomogli i svi dosadašnji povjerenici EU koji su se izredali u B&H radeći na štetu Hrvata a po nalogu iz Bruxellesa. 29 Koliki je u to vrijeme bio antagonizam između većinskih Bošnjaka i marginaliziranih Hrvata u konfederativnom dijelu B&H najbolje potvrđuje oružano slamanje Hercegovačke banke u Mostaru 11 (6. 4. 2001.).
Službeno se navodi da Hrvata u B&H ostalo, samo oko 300.000.
Hrvatska službena politika Republike Hrvatske dugo vremena nije štitila Hrvate, da bi se u posljednjih desetak godina popravila u korist Hrvatskog naroda.
Današnje slika B&H nedvojbeno ukazuje da se međunacionalne napetosti produbljuju i valjda tek vojne snage Zapada sprečavaju njihovu eskalaciju. Samo do kada?
Za upitati se je, kako je moguće da u jednom trenutku može eskalirati tolika količina mržnje između dva naroda; Bošnjaka i Hrvata, koji stoljećima dijele isti prostor?
Ima samo jedan logični odgovor.
Sudbina ih je stjerala u isti prostor gdje nikada nisu našli zajednički jezik jer se nikada nisu ni podnosili. Jedni su stoljećima bili gospodari i okrutno vladali. Drugi, stoljećima raja sluge obespravljeni, koji se danas usuđuju tražiti nekakva svoja prava; konstitutivnost, jednakost i ravnopravnost. To je nešto što višestoljetni gospodari ne mogu prihvatiti. Od tuda i proizlazi ponašanje današnjih bošnjačkih političara uz otvorenu mržnju koja je erumpirala. Očito je da nekadašnji gospodari i danas dalje pokušavaju zadržati svoj položaj uz jasno vidljivu namjeru uništenja drugog naroda. Da li postoji rješenje i izlaz iz takve situacije?
Izlaz je jedino u osnivanju konfederalne države (slično švicarskoj konfederaciji) koju treba srediti na bazi teritorijalnog razgraničenja na kantone – nacionalne entitete naroda. To je međutim vrlo upitno, jer i danas veliki imaju opet različite interese. Sve drugo će voditi u totalni rat do istrebljenja.
Bilješke:
1 – Devetog srpnja 1409. dogodila se “sramna prodaja Dalmacije Mletcima”. Ladislav Napuljski prodao je Dalmaciju Mletcima za 100.000 dukata. Nakon višemjesečnog cjenkanja sa Mlečanima oko prodaje Dalmacije, u kojoj je gubio utjecaj i vlast, Ladislav je išao ‘spasiti što se spasiti dade’ prodajom zemlje, a u stvari pokupiti novac od posjeda za koji je bilo izgledno da će izgubiti u ratovima i političkim previranjima.
2 – Muslimanska narodna organizacija (MNO) bila je politička stranka osnovana 1906. godine u Bosni i Hercegovini, tada formalno dijelu Osmanskog Carstva, a stvarno pod okupacijom Austro-Ugarske. Njezin osnivač i prvi predsjednik bio je Alibeg Firdus. Imala je i svoje glasilo: Musavat (jedinstvo). Uglavnom su je činili begovi i imućniji muslimanski zemljoposjednici, ali je uživala veliku popularnost među širim muslimanskim stanovništvom. Evoluirala je od Pokreta muslimana za vjersko-prosvjetnu autonomiju.
3 – Muslimanska napredna stranka (MNS), muslimanska politička stranka u Bosni i Hercegovini, osnovana je 1908. godine, od strane “Naprednih muslimana”. Na čelu joj je bio Ademaga Mešić. Zastupala je prohrvatski stav, ali je zbog slabe podrške širih masa revidirala svoj program i 1910. promijenila ime u Muslimanska samostalna stranka (MSS). Najveća muslimanska politička stranka nakon izbora 1910. bila je Muslimanska narodna organizacija (MNO). Osnivač Ademaga Mešić nije se slagao s Muslimanskom narodnom organizacijom, protuaustrijskom i sa srpskom politikom povezanom organizacijom, proistekloj iz muslimanskog pokreta za vakufsko mearifsku autonomiju,. Muslimansku naprednu stranku radi promicanja pravaške ideologije i hrvatskog nacionalizma među bosanskohercegovačkim muslimanima i suzbijanja srpskih političko-nacionalnih pretenzija prema Bosni i Hercegovini. Nakon proglasa aneksije 1908., kada je MNO bio u opoziciji, MNS je vidio mogućnost da se nametne kao politički predstavnik muslimana te su podržali aneksiju. Veoma se je zanimao za obećani ustav, još od careva proglasa. U svezi s tim, u svojemu poluslužbenom glasilu Muslimanska svijest zagovara pripajanje Bosne i Hercegovine matici Hrvatskoj, u čemu je MNS vidio način rješavanja ustavnog pitanja. Osim toga traži zaštitu jezika domaćeg stanovništva Bosne i Hercegovine od kolonizacije favoriziranih narodnosti u Monarhiji, u prvom redu Nijemaca.
4 – Muslimanska bošnjačka organizacija (skr. MBO) bila je politička stranka koju su osnovali akademik prof. dr. Muhamed Filipović i Adil Zulfikarpašić 1990. Osnovana je nedugo nakon političkog razilaženja sa vođom Stranke demokratske akcije Alijom Izetbegovićem. Stranka je zastupala afirmaciju nacionalnog imena Bošnjak umjesto Musliman, sekularizam i liberalizam. Na općim izborima u SR Bosni i Hercegovini 1990. godine, osvojili su 1,2 % glasova i dobili dva mjesta u republičkoj skupštini; dok su na izborima 1996., učestvovali u koaliciji pod nazivom Združena lista. Kasnije je stranka promijenila naziv u Liberalna bošnjačka organizacija koja nije ostvarila neke značajne izborne rezultate. MBO je raspuštena 28. decembra 2009. godine.
5 – Stranka demokratske akcije (SDA) konzervativna politička stranka u Bosni i Hercegovini pučanske orijentacije. Osnovana je 26. svibnja 1990. u Sarajevu, a prvi predsjednik bio joj je Alija Izetbegović. S HDZ-om BiH i SDS-om bila je nositelj demokratskih promjena, ali i stranka koja je bila nositelj bošnjačke politike tijekom rata u Bosni i Hercegovini. SDA danas predstavlja najutjecajniju i najbrojniju političku stranku među Bošnjacima. Trenutačni predsjednik stranke je Bakir Izetbegović. Stranku su 26. svibnja 1990. godine osnovali Alija Izetbegović, Muhamed Filipović i Adil Zulfikarpašić. Bila je prva nacionalna stranka Bošnjaka nakon što je 1945. godine zabranjeno višestranačje.
6 – Vijeće Kongresa bošnjačkih intelektualaca (VKBI) je organizacija koja okuplja bošnjačke intelektualce u cilju očuvanja interesa bošnjačkog naroda u Bosni i Hercegovini ali i širom svijeta. Zvanično, Prvi osnivački kongres je održan 22. decembra 1992. godine u Sarajevu. (U nekim se izvorima navodi da se Kongres muslimanskih intelektualaca održan 1928. godine u Sarajevu smatra za početak rada ove organizacije). Drugi osnivački (zvan i Svebošnjački) kongres je održan 1994. tokom rata u Bosni i Hercegovini. Na njemu je prvenstveno raspravljano o načinu odbrane zemlje i njenoj perspektivi te elementarnim pretpostavkama za biološki i duhovni opstanak Bošnjaka. Organiziralo gaje Vijeće Kongresa bošnjačkih intelektualaca. Povijesno je važan jer je na njemu promijenjeno nacionalno ime. Muslimani su postali Bošnjaci, te je promicano nazivanje jezika bosanskim imenom. Ovo će ime biti prihvaćeno i priznato Daytonskim sporazumom 1995. Na Ratnom Kongresu je preuzeta obaveza da se obnavlja i dopunjava vlastita historijska memorija i život organizira tako da Bošnjaci više nikada ne budu ovisni od tuđe milosti i pomoći… “Najznačajnija odluka ovog Ratnog Kongresa je bila osnivanje Vijeće Kongresa bošnjačkih intelektualaca. Kongres je Vijeću postavio jasnu zadaću: promišljanje budućeg nacionalnog i društvenog napretka bošnjačkog naroda i strogo očuvanje vitalnih interesa svog naroda zasnovanog na naučnoj istini i intelektualnom poštenju. Ovakav stav je bio veoma bitan u to ratno vrijeme jer su evropske zemlje u Vijeću pronašle sugovornika čije se mišljenje i stavovi uvažavaju.
7 – Kronologija osnutka Muslimanskih/Bošnjačkih stranaka:
- Muslimanska narodna organizacija 1906.
- Muslimanska napredna stranka 1908. promjena imena u: Muslimanska samostalna stranka 1910.
- Jugoslavenska muslimanska organizacija 1919.
- Kongres muslimanskih intelektualaca 1928.
- Muslimanska bošnjačka organizacija 1990.
- Stranka demokratske akcije 1990.
- Vijeće Kongresa bošnjačkih 1992. intelektualaca
8 – Alija Izetbegovic (Bosanski Samac, 1925 – Sarajevo, 2003) bio je bosanskohercegovački i bošnjački političar, pravnik, islamski aktivista, deveti Predsjednik Predsjedništva SR Bosne i Hercegovine od 1990. do 1992, zatim prvi i jedini Predsjednik Predsjedništva Republike Bosne i Hercegovine od 1992. do 1996, te prvi član Predsjedništva Bosne i Hercegovine iz reda bošnjačkog naroda od 1996. do 2000. Bio je osnivač Stranke demokratske akcije 1990. i njen prvi predsjednik sve do 2001. Jedan je od najznačajnijih i najutjecajnijih bošnjačkih ličnosti 20. vijeka. Nakon prvih višestranačkih Općih izbora u Bosni i Hercegovini 1990. godine, izabran je za predsjednika Predsjedništva SR Bosne i Hercegovine kao predstavnik Stranke demokratske akcije iz redova bošnjačkog (tada muslimanskog) naroda, do 1992. godine. Najviše glasova na izborima osvojio je Fikret Abdić, ali je konsenzusom za predsjednika Predsjedništva odabran Alija Izetbegovic Od 1992. do 2000. godine kao i predsjednik sedmočlanog Predsjedništva Republike Bosne i Hercegovine. Kao predsjednik Predsjedništva SR Bosne i Hercegovine proglasio je, nakon referenduma o nezavisnosti 1992. godine, nezavisnost i odcjepljenje od Jugoslavije. Govorio je njemački, francuski i engleski jezik. Autor je većeg broja izdavačkih radova i studija, te knjiga među kojima su najpoznatije “Islam između Istoka i Zapada”, “Problemi islamskog preporoda” i “Islamska deklaracija”. Ove knjige prevedene su na nekoliko svjetskih jezika i objavljene u više zemalja.
9 – Islamska deklaracija iz 1970. je političko-vjerski program koji je kasniji predsjednik predsjedništva BiH Alija Izetbegovic objavio 1970. godine. Izetbegovic je taj “program islamizacije Muslimana i muslimanskih naroda” počeo pisati 1966-1967. a dovršio u prvoj polovini 1970. godine. Makar je autor bio iz SFR Jugoslavije, deklaracija je usmjerena prema svim muslimanima u svijetu – gorljivo se zalažući da oni trebaju ustrojiti svoje države onako kako nalaže islam, a ne prema modelima nastalima u Europi. U tome trebaju pribjeći revolucijama, jer puki dolazak neke islamističke stranke na vlast ne može uspostaviti društvo usklađeno sa zahtjevima islama. Izetbegović u Islamskoj deklaraciji piše: “Islamski preporod ne može započeti bez vjerske, ali se ne može uspješno nastaviti i dovršiti bez političke revolucije… Kod ovih razmatranja uvijek će se makar na čas, pojaviti dilema da bi kraći put do islamskog poretka vodio preko osvajanja vlasti, koja bi zatim stvorila odgovarajuće ustanove i sprovela sistematsko vjersko, moralno i kulturno odgajanje naroda, kao preduvjet za izgradnju islamskog društva. Ova dilema je samo iskušenje. Po vješt ne poznaje nijedan istinski prevrat koji je došao od vlasti… Islamski poredak može se ostvariti samo u zemljama u kojima Muslimani predstavljaju većinu stanovništva. Bez ove većine, islamski poredak se svodi samo na vlast (jer nedostaje drugi elemenat islamsko društvo) i može se pretvoriti u nasilje. Nemuslimanske manjine u sastavu islamske države, uz uvjet lojalnosti, uživaju vjerske slobode i svu zaštitu… Islamski pokret treba i može prići preuzimanju vlasti čim je moralno i brojno toliko snažan da može ne samo srušiti postojeću neislamsku, nego i izgraditi novu islamsku vlast
10 – Adil-beg Zulfikarpašić (Foča, 1921. – Sarajevo, 2008.), bosanskohercegovački je vakif, intelektualac, političar, biznismen, i mecena, kontraverzni političar bošnjačkog podrijetla. Potomak je stare bosanske plemićke porodice bega Čengića. Rodio se od oca Husein-bega i majke Zahida-hanume Čengić. Otac mu je bio veleposjednik, dvadeset i pet godina gradonačelnik Foče i član Vakufskog sabora u Sarajevu. Adil Zulfikarpašić je odgojen u intelektualnoj i patrijahalno-vjerskoj sredini. Uz Aliju Izedbegovića najvažnija osoba u formiranju Bošnjaka.
U mladosti komunist. Godine 1941. upisuje visoku ekonomsku školu u Beogradu. Vraća se ponovno u komunističku partiju gdje obnaša razne dužnosti. Za vrijeme rata uhvaćen od ustaša, mučen i osuđen na smrt ali uspije pobjeći. Godine 1946. bježi u Italiju i dobiva politički azil. Odlazi u Austriju gdje u Innsbrucku i Grazu studira političke znanosti. Godine 1954. odlazi u Švicarsku. Tu počinje njegova politička borba za bošnjaštvo. Postaje član Liberalne internacionale gdje obnaša razne visoke dužnosti. Održava jake veze sa Bečom gdje postoji jezgra bošnjačked emigracije.
U novinama hrvatskih iseljenika u Americi objavljuje brojne članke o Bosni i Hercegovini. U Beču počinje 1960. godine izdavati političko-kulturni mjesečni časopis Bosanski pogledi. Prve suradnike nalazi u nizu uglednih bošnjačkih intelektualaca i ličnosti iz javnog i političkog života predratne Jugoslavije. Bosanski pogledi izlaze do 1967. godine, okupljajući muslimanske iseljenike.
Godine 1963. osniva pokret nazvan Demokratska alternativa, koja sa programom reforme Jugoslavije kao decentralizirane neovisne i demokracijski uređene zajednice, s potpunom ravnopravnošću svih nacija. Godine 1964. s demokratski orijentiranim Bošnjacima oko Bosanskih pogleda pokreće osnivanje Liberalnog saveza Bošnjaka.
U periodu od 1965. do 1976. poslovni je čovjek sa vlastitom uvozno-izvoznom i financijskom firmom. Početkom 1980-ih intenzivnije se posvećuje političkom i kulturnom radu za Bosnu i Hercegovinu. Postavlja sebi za cilj da ustanovi u slobodnom svijetu jednu kulturnu instituciju za proučavanje prošlosti Bosne 36 i Hercegovine, te promoviranje njezine kulture. Svoju ionako već bogatu knjižnicu počinje obogaćivati prikupljanjem knjiga i dokumentacije iz domovine i svijeta.
Vraća se ponovno u politiku sa intervjuom Bosanski Muslimani činjenica mira između Srba i Hrvata koga godine 1983. objavljuje u londonskom časopisu Poruka slobodne Hrvatske. To je jedna vrsta političkog manifesta Bošnjaka, koji će kasnije, po raspadu Jugoslavije, predstavljati Muslimanske-bošnjačke organizacije (MBO. idejnu osnovu U lipnju 1988. Adil Zulfikarpašić osniva Bosniaken Institut u Zürichu, sa statusom zaklade (vakufa) gdje useljava svoju knjižnicu i zbirku umjetnina. Već na početku Bošnjački institut izdaje nekoliko knjiga, političkih i literarnih, koje se nisu mogle tada objaviti u Bosni. Godine 1991. otvorena je podružnica Bošnjačkog instituta u Sarajevu koja djeluje i tijekom rata u Bosni i Hercegovini. Vraća se u Bosnu i Hercegovinu početkom demokratskih procesa u Jugoslaviji i sa Alijom Izetbegoviće osniva Stranku demokratske akcije (SDA). Njegovi liberalni i demokracijski pogledi na aktualne procese i budućnost Bosne našli su se u opreci ekstremizmu stranačke desnice, i on osniva Muslimansku bošnjačku organizaciju (MBO). Godine 1991. Adil Zulfikarpašić počinje izdavati u Sarajevu nedjeljne novine Bosanski pogledi, koje uređuje skupina mladih novinara. Adil Zulfikarpašić je bio velika ličnost u javnom i političkom životu BiH. Iza njega je ostalo puno konroverzi, a jedna od najveći je „Historijski sporazum između Srba i Bošnjaka”. Rat u Hrvatskoj je eskalirao a predosjećajući ratni sukob u Bosni i Hercegovini, Zulfikarpašić je u ljeto 1991. pokušao nagodbu sa Srbima i on je sa Slobodanom Miloševićem potpisao „Historijski sporazum između Srba i Bošnjaka”. 37 Alija Izetbegović i Stranka demokratske akcije (SDA) odbacili su Zulfikarpašićevu inicijativu a politička javnost krajnje je negativno dočekala ovaj potez. .Tu je trebao biti i Alija Izetbegović, ali se se on lukavo povukao. Godine 1990. Bošnjački institut i tjednik Naši dani organiziraju u Sarajevu simpozij na temu Bosna i bošnjaštvo, u kojem sudjeluje veliki broj znanstvenika, povjesničara i pisaca, a potom se objavljuje i knjiga s tog skupa. Istovremeno je u Sarajevu objavljena knjiga Povratak u Bosnu, koja sadrži niz priloga za biografiju Adila Zulfikarpašića. Od 1992 do 1994. godine Zulfikarpašić pretežno boravi u Zurichu, putujući povremeno u Bosnu kao predsjednik Muslimanske bošnjačke organizacije. Također, često poduzima putovanja u različite zemlje radi susreta sa političarima i drugim utjecajnim ličnostima, u potrazi za rješenjem pitanja Bosna i Hercegovine. Pomaže Bošnjake u izbjeglištvu, promovira njihovo okupljanje oko Matice Bošnjaka, kojoj je dao na upotrebu prostorije i svu infrastrukturu u Bošnjačkom institutu u Zurichu. Institut postaje mjesto intelektualnih susreta između Bosne i inozemstva. Dominantna ideja-vodilja svih njegovih aktivnosti jeste očuvanje Bosne kao jedinstvene, cjelovite zemlje. Godine 1998. Zulfikarpašić je odlučio da preseli Bošnjački institut iz Zuricha u Sarajevo. Dana 24. svibnja 2001. godine svečano je otvoren moderno i suvremeno opremljen Bošnjački institut u Sarajevu. Svi fondovi preneseni su u Sarajevo gdje je počeo s radom Bošnjački institut, moderna institucija znanosti i kulture Bosne i Hercegovine s bogatim knjižnim, arhivskim, muzejskim i umjetničkim kolekcijama. Adil Zulfikarpašić živio je sa suprugom Tatjanom u Sarajevu, gdje je i preminuo u srpnju 2008. godine. Svoju višemilijunsku imovinu testamentom je poklonio Bošnjačkom institutu.
11 – Uništenje Hercegovačke banke (Upad u Hercegovačku banku) bio je projekt slamanja Hrvata Bosne i Hercegovine. Hrvati su bili najbolje organiziran narod, što je međunarodnim protektorima smetalo u njihovom cilju marginaliziranju Hrvata u BiH i pomaganju procesa majorizacije, dekonstituiranja, eliminacije iz političkog i društvenog života. Sprovedeno je nakon što je uspostavljena Hrvatska samouprava koja je odbila poslušnost vlastima u Sarajevu. Od 42 banke u FBiH 2001. godine, Hercegovačka banka je sama obavljala 36 % financijskih transakcija u BiH. Bila je jezgra gospodarstva Hrvata u BiH i hrvatskog napretka u BiH. Ni domaća federalna agencija ni međunarodne revizorske kuće nisu našle bezakonja. Nakon pljačke banka je otišla u stečaj, 4.500 gospodarskih subjekata ostalo je bez svoga novca, 90.000 štediša bez svojih štednji i do danas nitko nije odgovarao zbog toga.
Literatura:
Hrvatska encikopedija: Bosna od Berlinskog kongresa do Prvog svjetskog rata
Hrvatska eciklopedija: Aneksija B&H
Wikipedija: Parlamentarna skupština Bosne i Hercegovine
Indeks HR: Aneksija B&H
Wikipedija: Majorizacija Hrvata u B&H
Platforma HERITAGE B&H
Esad Sarajlić: Austrougarski period 1878-1918
Tomislav Farkaš: Bosna od Berlinskog kongresa do Prvog svjetskog rata, diplomski rad
Esad Sarajlić, Austrougarski period 1878-1918
Franjevačka provincija Sv. Križa: Bosna Srebrena, Pod austrijskom okupacijom Azim Ramović, Historija Bosanske države i Bošnjačkog naroda
Zečević Marija: Aneksija B&H i prvi Ustav, Sveučilište J. J. Strossmaverm, Osijek, 2011. Franji Bilić, Aneksija B&H na stranicama Velebita i Narodnog lista, izvorni znanstveni rad, Split, 2022.
Adam Lisica, Aneksija B&H: Sanjali autonomiju, probudili se u Austro-ugarskoj, STAV, 2023.
Gordana Iličić, Anita Lukenda, Katica Jurčević: Hrvati u B&H, Institut za migracije i narodnosti, Zagreb, 20322.
NAROD HR, 25.siječnja 1993. Srednja Bosna-rat je započela Armija B&H s ciljem uništenja Hrvata.
Landeka Krešimir: Rasprave o pripadnosti štokavštine u 19. stoljeću, Sveučilište J. J. Strossmaver, Osijek 2012.
Marko Samardžija, akademik: NEBESKA Srbija u Hrvatskoj, Zaprešić, 2005.
Davor Marijan, Ante Nazor, Zlatan Mijo Jelić, Petar Kolakušić: Domovinski rat i zločini nad Hrvatima u B&H, 1991.-1995.
Hrvatska udruga Benedikt Hercegovina-Info: Bošnjačka armija RbiH preotjerala 170.000 Hrvata, to je više od udruženog zločinačkog podhvata
Wikipedija: Parlamentarna skupština Bosne i Hercegovine
Wikipedija: Bosna i Hercedgovina u Austro-Ugarskoj
Wikipedija: Hrvati u B&H
Wikipedija: Majorizacija Hrvata u B&H
Wikipedija: Ratni zločini Armije B&H nad Hrvatima u ratu u B&H
Wikipedija: Bosanskohercegovački Hrvati u ratu u B&H
Wikipedija, Bošnjačko-hrvatski sukob
