Tko god ovom narodu, bude stavljao nož pod grlo. Tko god ovu zemlju bude sapinjao okovima, neka mu ova veličanstvena Oluja bude opomena
Prije tri desetljeća,
uskomešalo se nad Hrvatskom nebo,
pod zemljom žerava tinjala.
Sijevalo. Grmjelo. Pucalo.
Vihor zaurlao.
I kamen drhtao.
Digla se snažna Oluja,
na koju se čekalo stotine ljeta,
zatutnjala,
čulo se za nju diljem svijeta.
Rastjerale oblake crne.
Sunce nam zasjalo.
Nekad prođe i cijelo tisućljeće,
takva Oluja ne dogodi se.
Svaka je oluja ratnička.
Ruši. Hara. Lomi stabla, čupa i obara.
O prirodnim olujama imamo puno svjedočanstava.
U novije vrijeme, snimaju se kamerama.
O njima se pišu knjige i doktorske disertacije.
Al’ jedna je Oluja za nas Hrvate,
dostojna vječnog pamćenja i slavlja.
U njoj plamsala strastvena krv mladića,
gotovo golobradih dječaka.
Zrelih muževa, starodavnih potomaka Pelazga.
Probudili se, obukli ratničko ruho.
Došli osloboditi i obraniti,
svoju drevnu postojbinu Hrvatsku.
Nebraći, što nam se silom nametnuše kao braća,
slomili mač. Dvoglavog orla naši orlovi oborili.
Gmizale u strahu zmije šarulje, i ljutice tražeći spas.
Tko god ovom narodu, bude stavljao nož pod grlo.
Tko god ovu zemlju bude sapinjao okovima,
neka mu ova veličanstvena Oluja bude opomena.
On je Božji znak, u ovim krvavim vremenima.
