PETRU GUDELJU, VELIKOM HRVATSKOM PJESNIKU (Podosoje kod Imotskoga, 29. rujna 1933. – Zagreb, 13. veljače 2025.)
Ovaj svijet, napustio je Petar Gudelj. Otisnuo se u beskrajna nebeska prostranstva. Utrnuo se tiho, kao svijeća lojanica koja je nekada davno tinjala u skromnom domu gdje se rodio. Uz koju je slušao mitove o vilama i vilenjacima, vucima i hajducima, slušao narodne priče i legende. Upio prve dojmove, koji su u njemu budili vizije, upoznao domaće ljude, domaće životinje i šumska stvorenja. Gorio je Petar dugo, nešto malo više od 91. godinu. Bio iskra izvrcnula iz podosojskog kamena, sijevao poput munje, rasplamsao se, buktio. U svoje pjesme unio mirise bilja i zemlje koja ga je iznjedrila. Zasladio ih medom divljih pčela. Zagorčao divljim gorkim biljem kojim se hranila sirotinja. Njegov pjesnički plamen nikad nije splasnuo, bio je pjesnički gorovit, gromovit, nepresušno vrelo gotovo do posljednjeg izdaha. Prokoračio je kroz 91. jesen, 91. zimu, 91. proljeće, 91. ljeto. I u 92. zimu, ugasio se. Stihotvorac, mislilac, mudrac.
Neporeciv, nedomisliv, neizreciv. Na svijet stigao u jeseni, kad žuti gora, na blagdan svetih arkanđela, Mihovila, Gabriela i Rafaela, kako je on s posebnim naglaskom isticao, – na Mijovildan. Otisnuo se u vječnost kada cvatu bajami, koji su karakteristični za suhu, oskudnu zemlju u našoj Dalmaciji. Godišnja doba bila su ono po čemu se ravnao. Bilježio je mijene vremena i godišnjih doba vrlo slikovito, bio poput kronike kalendara. Veliki štovatelj i ljubitelj prirode, plemenit, ni mrava zgazio nije, a oni koji su njega ustrajno gazili, zadavali mu teške rane, kljucali ga otrovnim kljunom, nisu ćud promijenili. Petru je uskraćeno grobno mjesto u njegovu Podosoju, što po nijednom zakonu nema mu pravo nitko uskratiti. Čini se da je ta besmislenost neka neslana šala, nažalost, s naših očiju još nisu spale crne otrovne mrene.
Čovjek jake duše
Petar je bio čovjek jake duše, jakog duha. Obraćao se Suncu, zvijezdama, moru, rijekama, brdima, stablima. Kroz njega se zrcali i isijava duh njegove Imote, Hrvatske, Sredozemlja. Podzemlja i nadzemlja. Riječju je pucao u sve ono neljudsko, neetično. Ne mišicom ni mačem, ali kriknuo bi na nepravde glasom snažnim poput groma. Život je proveo viseći na raspeću. Nije se žalio ni prenemagao. Vrlo emotivan, on čak nije tražio nikoga da ga razumije, zavoli, podupre. Oslanjao se isključivo na sebe. Možda ga najbolje oslikavaju stihovi iz knjige; RUKE, SUZE I ČEMPRESI, koja je napisana između 1952 i 1957. Mnogo što je Petar nosio u sebi, čimu je bio izložen, može se izvući iz ovih redaka: I BI TA MUČNA SVJETLOST. Isuse, skrši moje ruke. Isuse zabie kažiprste u moje oči./-Dan mi je mučan veoma, a noć nemila./-Pohulio sam na Boga,/pljunuo na čovjeka./-Sam idem, mračan, pregorak, dobro ne mislim./ -Tko nad moju dušu nadnese/ vrisne i dlanom oči zakloni./ – Bože, ti si mi zacrtao put. / I neka se vrši volja tvoja/ nada mnom./ – Podmećem spremno ramena/ pod svoj jad. / Jer Bog je otac moj./ – I otac moga oca. / Čvrst mi je hod./- U lubanji je mojoj usječen/ nebeski znak./ U patnji neprebolan/ jak. – Isuse, skrši moje ruke/ i ulje iz cjevanica/ iscijedi na svoj dlan./- Na putu kroz ovu krvavu noć/ treba paklenska volja za moć. – Biti zlikovac/ ili mučenik. -Isuse, udari pesnicom/ u moje zube. / Urlikat ću u slavu tvoju./- I pusti dušmane moje / da me se nauživaju./ I pse svoje na ustima mojim/ neka se napoje./- Puna je duša moja imena tvoga,/ Isuse. -I krv tvoja već mi je prekipjela/ preko usana./- Hosana./ -Skrši, skrši, skrši/ jakim rukama./ – U mukama.
Ako je ijedan čovjek ikada izrekao kamo je čovjek dospio poslije svog pada, ako je ijedan čovjek shvatio, ako je ijedan čovjek proplakao, ako je ijedan čovjek jaukom svojim odgovorio Bogu, to je u ovoj pjesmi. Ovdje je provalila iz sva ljudska muka, ma koliko je nijekali, otimali se, skrivali u mišje rupe. Prkosili svom usudu. Ovdje se muči naše meso i kost, šiklja iz rana naša krv. I jedino u ovom činu Kristova žrtvovanja možemo i mi sa svog raspeća zavapiti, i iskupiti se. Jer to jest kazna i mogući spas čovjeka. Sve drugo što je Petar napisao, jesu traganje za svjetlošću, divljenje prirodi koja nam je blagonaklona, koja nam nudi užitak, radost, okrepu, blagodati. Nebo i Zemlja, su nam roditelji, skrbnici, i zvijezde što iznad nas trepere. Njegove su knjige sve odreda, bez iznimke, ćupovi naliveni zlatom. Košare pune zamamnih, hranjivih i ukusnih zemaljskih plodova.
Pjesnici su poput ptica
Veoma je volio svoje pretke, svoju obitelj, osobito kćerku Biljanu koja je bila njegovo uzdanje i oslonac, kao i zet Ivo, ali on je prvenstveno bio pjesnik, rođen s tim poslanjem. A pjesnici su poput ptica, uvijek pjevaju, u proljeće najglasnije, najljepše, u ljeto svoj pjev pozlaćuju, u jesen dozrijevaju svoju mudrost, u zimi pomalo utihnu, kontempliraju.
Petra sam srela prvo u pjesmi, prepoznala ga, potom u njegovoj kući u Baškoj Vodi, zatim na književnim susretima, ali poznavala sam ga oduvijek, jer pjesnici kao Petar su oduvijek i zauvijek, – bezvremeni. Učen, marljiv, strog prema sebi, erudit, opisati ga djelomično, onoliko koliko se on pokazao i prokazao, trebalo bi napisati golemu knjigu. Ono što nam je ostalo tajno, što je ponio sa sobom u vječnost, to nam nije dao, jer ne bismo to razumjeli. Nezreli smo za njegovu posebnost, izgrađenost, umnost. On je satkan od iznimno osjetljivih, čudesnih niti. Iako su slike njegova života pomalo sjenovite, tamne, zacrnjene mnogočime što mu je zagorčalo život, što mu je udarilo biljeg patnje, pokušalo ga izbaciti iz ravnoteže, on u sebi nosi svjetlost koja se, znamo iz iskustva, teško probija kroz ovaj svijet. Jer taj mali, zemaljski čovjek, ranjiv i pod oblacima zavisti i progonstva, teško može nadjačati mračne sile koje ga progone. Njegovo velebno stvaralačko djelo, u koje je uložen talent, golemi rad i volja, zapravo su genijalnost. Izgradio je Petar poetski hram, i iznutra ukrasio tkanicama riječi i stihova, koji rijetko kada, rijetko iz koga izvru. Pravim draguljima. Sve je to s ljubavlju darovao svojoj Hrvatskoj, koja je začudo dijelom odbijala da ga uzme u krilo kao majka.
Veliki čovjek, prevelik za maleni hrvatski prostor, i malobrojni hrvatski narod, koji nikad nije znao cijeniti one koji su nosili u sebi najviše duha, znanja, genijalnosti. Doprinosili ugledu i prisiljavali čak i naše neprijatelje da nas cijene. Duhovno, umno i intelektualno, gotovo nedostižan, vinuo se na pjesničko nebo poput plamena iz vulkana. Nije se s pravom volio odveć družiti s ljudima, zavlačio se u svoju spuložinu, ali je bio budan, zapažao, motrio, proživljavao sve što se zbivalo oko njega. Sve što je napisao, to je biserje koje je izvezao u svojoj otuđenosti od ljudi, drago kamenje za kojim je tragao, po zemlji, po zraku i po vodi, skupljao ga i brusio. Putujući po svojoj Imoti, svojoj opjevanoj Bijakovi, po otocima, po Medvednici, po Hrvatskoj koju je prohodio s ruksakom na leđima. Srodio se s krajolikom, s prošlošću i sadašnjošću svog naroda čija je povijest mučna, mukotrpna, stradalačka, gotovo pa tragična. Stalno je u sebi nosio bol, intimno, žudio je probuditi u tom narodu najdublji Hrvatsko – Ilirski povijesni gen. Grlio je Hrvatsku, prislonio na srce, pjevao joj budnice i uspavanke. Spustio se u mnoge jame, u procjepe, škripe i škrape, uronio u Modro jezero, i Crljeno jezero, (kako ga je on zvao), u Vrulju da otkrije njenu tajnu, slivao se s njom u Jadransko more. Zašao u vilinske špilje. Budio usnule vile i vilenjake. Čitao imena na grobovima predaka. Tekao kroz svaku rijeku i rječicu. Istražio svaki kamen, svaki stećak, svaki natpis iz davnine uklesan u znamenita povijesna zdanja, pročitao mnoštvo knjiga. Zbratimio se s dubom, grabom, kljenom, divljom kruškom, jelom, smrekom, bukvom, čempresom, kostelom, smokvom, narančom, maslinom, rogačem, … . Komunicirao je na tajanstven način s jastrebovima, prepelicama, jarebicama, kosovcima, sjenicama,… . Sa poskocima i vukovima, divokozama i svim šumskim bićima koje je sretao po šumama. Obraćao se elementima kao živim bićima, tako je sagledavao, ulazio u njihov misterij; zemlju, zrak, vodu, oganj. Pobratimio se s vjetrovima, oblacima, kišama, snjegovima. Nadajao mirisima trava i bilja. Zahvalio na ječmenom kruhu, na svakom mlazu mlijeka iz materinih grudi. Iz vimena ovaca i koza. Za svaki grozd grožđa i svaki gutljaj vina. Odužio pradjedovima i djedovima, majci i svim pokoljenjima za svaku suzu, svaki uzdisaj, za svaki žulj, za svaku kap znoja s njihova čela. Koji su prije njega bili dah ove Hrvatske, nesalomivi kamen koji je izdurao svaki udar, obranio se od nasrtaja svakog dušmanina. Opjevao je njihovo junaštvo, ubilježio u naša sjećanja svaku njihovu stopu, poljubio svaku boru na njihovu čelu. Pio je vodu s mnogih izvora, kupao se u njima, hranio se u prirodi plodovima kupina, divljih jagoda, gloga, svih mogućih jestivih bobica, brao i koristio čajeve od ljekovitog bilja.
Davno sam upoznala Petra, divila se njegovu znanju, ustrajnosti, mudrosti. Uvijek mi se nametala misao da je on više od običnog čovjeka. Da je vilenjak koji se preobrazio u ljudsko biće. Ta tko bi toliko izvornog, iskonskog znanja inače imao? Razmjenjivali smo knjige, misli, duboko zalazili u midtrij ljudskog života. Kad bi se naši razgovori koje smo vodili spontano, mogli oživjeti, bile bi to misli koje gotovo da nisu istjecale iz ljudske psihe ni ljudskog uma. Komunicirali smo na posve drukčijoj, neuobičajenoj razini, na kojoj komuniciraju duhovna bića. Takve sam razgovore s Petrom voditi mogla. Takvi razgovori poticali su naš duhovni rast. Bili su redoviti gutljaj nebeskog nektara.
Petre, ti si sam sebi osvijetlio put svojim pjesmama, nama ostavio svoje medno saće. Hvala ti, što se rodio u Hrvatskoj, u Sredozemlju, (međuzemlju), rasadište kultura i vjerovanja. Rastvorio se ovdje u cvijet, koji je ponekad bio krvav, čak i crn, ali je u svojoj iskonskoj naravi bijel. Bio si mnogočime zgađen, osuđivali te nevina, otuđivali od ovoga naroda, ali prije bi otuđio Bijakovu i Dinaru od ovoga naroda nego tebe. Ti si očišćena duša, slobodan, raskriljen. Sjaš iznad svoje Golgote, iznad svog Ilirika, iznad svoje Imote. Duboko udahni zvjezdanog daha, i budi što jesi. Svjetlost.
S pijetetom!
