Filozofija je u Zagrebu bila pod vrlo snažnim utjecajem dvaju “M“: metafizike i marksizma, a ponekad čak i na tragu “udruženog pothvata“ tih dviju orijentacija (primjer: sutlićevsko-petrovićevsko jahanje na dva konja, na Marxu i Heideggeru).
Jedan moj znatno mlađi kolega i ja smo ovih dana lamentirali nad dubiozno smislenim dijelovima nove knjige jednog od vodećih kontinentalnih filozofa u Hrvatskoj. Taj mlađi kolega, inače iznimno inteligentan i načitan, a opet blag i odmjeren čovjek, vlastitu je frustraciju kontinentalnom filozofijom izrazio ovim riječima: “Svoje upoznavanje s anglosaksonskom filozofijom doživio sam doslovce kao skidanje luđačke košulje”.
Taj kratak i britak opis njegovog iskustva podsjetio me na moje slično “buđenje” prije pedesetak godina. Moj veliki interes za filozofiju potekao je od onog što sam doznao u posljednjem razredu gimnazije: o fascinantnim i naizgled nerješivim Zenonovim aporijama, o Humeovoj začuđujuće uspješnoj obrani induktivnog skepticizma, o Descartesovom navodno čvrstom epistemološkom polazištu (“Mislim, dakle jesam”), o vrlo uvjerljivom, a opet teško prihvatljivom argumentu da je sloboda volje čista zabluda, o Kantovom kontraintuitivnom dokazu da postoje sintetički sudovi a priori, itd.
Hegel nije smio biti “u krivu”
Na studiju sam ubrzo doživio veliko razočarenje, i to iz dvaju razloga. Prvo, glavna je zadaća studenata bila pokušati razumjeti tekstove velikih filozofa, ali nije bilo puno ohrabrenja da kažemo što mislimo o njihovim stavovima. Ako si izrazio mišljenje da je, recimo, u nekoj bitnoj stvari Hegel bio u krivu, to je automatski bilo uzimano kao znak da ga očigledno nisi razumio te da se moraš potruditi i pažljivije prostudirati njegov opus. Strahopoštovanje prema velikim imenima iz povijesti filozofije gušilo je svako izražavanje kritičkog duha. Sjećam se kako sam, počevši držati ispite iz spoznajne teorije, tražio od jednog studenta da mi ukratko izloži Descartesov dokaz za postojanje Boga. Nakon što je on taj dokaz korektno prezentirao, pitao sam ga je li po njegovom mišljenju taj dokaz prihvatljiv ili pak smatra da ima neke nedostatke. On se uzvrpoljio i uzvratio: “Ne znam što bih rekao, nisam nikad do sada dobio takvo pitanje na ispitu.“ A bogme nisam ni ja!
Drugo, filozofija je u Zagrebu bila pod vrlo snažnim utjecajem dvaju “M“: metafizike i marksizma, a ponekad čak i na tragu “udruženog pothvata“ tih dviju orijentacija (primjer: sutlićevsko-petrovićevsko jahanje na dva konja, na Marxu i Heideggeru). Karl je, naravno, bio neusporedivo jači od Martina. To se najbolje vidjelo po tome što su i mnogi koji po svemu nisu bili marksisti smatrali da je uputno platiti neki danak marksizmu, zlu ne trebalo. Pod “dankom“ marksizmu mislim na to kad je netko, ničim izazvan, javno iskazao pohvalu marksizmu, što je vidljivo odudaralo od njegovih inače poznatih stavova i što je najlakše bilo objasniti kao njegovo signaliziranje da neće stvarati probleme vladajućoj filozofiji koju su štitili i politički režim i stariji, moćni fakultetski kolege (primjeri takvog “davanja danka”: Despot i Miščević, a na žalost čak i Cipra i Švob).
Za mene je na kraju sve dobro završilo. Još za vrijeme studija otkrio sam analitičku filozofiju i oduševio se njezinim inzistiranjem na pojmovnoj jasnoći, empirizmu, respektiranju znanstvenih spoznaja i njegovanju intelektualnog poštenja. Srećom je Gajo Petrović sredinom sedamdesetih odlučio da je na Odsjeku za filozofiju ipak bio potreban i netko tko će pokrivati područje angloameričke filozofije pa sam taj posao dobio ja uglavnom zato što taj pristup filozofiji nikog drugog tada nije zanimao.
Jesam li, kao što neki sugeriraju, nakon toga iz zahvalnosti trebao samo nastaviti obrađivati svoju malu filozofsku “parcelu“, šutjeti o svemu širem što se događalo u hrvatskoj filozofiji te tako po svemu postati još jedan poslušni član Odsjeka pod jakom dominacijom praksisovske grupe? Naravno da ne. Prihvaćanje ponude za posao nikada ne povlači takvu moralnu obavezu vječne lojalnosti ili servilnosti.
