Koliko je utjecaj homoseksualizma na očiti propast Zapada i svekolike zapadne civilizacije!?
Kolektivni Zapad je prošao transformaciju odbacivanja kršćanstva (barem od strane većine elita), izgradnje kalupa nacionalnih država (većinom dovršeno u XIX. stoljeću), imperijalizma (kolonijalizma u kojem unatoč liberalnim vlastodršcima ima i rasizma) i herostratsko samoubilačkoga Prvoga i Drugoga svjetskoga rata. Naravno otrovni “plodovi” tih ratova su komunizam, nacionalsocijalizam, fašizam i antikolonijalni pokreti koji vode direktno u XXI. stoljeća kao stoljeće Azije.
Strateški razmišljajući Europa je iznijela znanost i kulturu Novoga doba, ali i predstavljala pozornicu sukoba zloćudnih patuljaka, te rodila ideje koje vode do nihilizma i totalitarizma. U toj tjeskobi sudjelovali su Nietzsche, Darwin, Hegel ali i cijeli niz europskih židovskih intelektualaca poput Karla Marxa (1818.-1883.), Sigmunda Freuda (1856.-1939.) i manje poznatih poput Theodora Adorna (1903.-1969.), Herberta Marcusea (1898.-1979.) Ne ćemo cjepidlačiti sa sporednim strujama poput Bergsona (mistika koji ide prema bliskosti kršćanstvu), Wilhelma Reicha, Alfreda Kinseya (već je Freud pretjerao s preuveličavanjem seksualnosti, Rudolfa Steinera itd.
Židovska tjeskoba (biti bez države, biti progonjen, ali i član ekonomskih, kulturnih i političkih elita) nije samo dovela do psihoanalize već i do radikalnoga odbacivanja tradicije (komunizam, liberalizam), uklapanja (asimilacije) u stranu matricu (Josip Frank npr.) ali i oživljenoga nacionalizma, tradicionalizma i vjerskoga života. (npr. cionisti). Te duboke podjele ogledaju se i u Robertu Fischeru (1943.-2008.) kojemu je biološki otac (kojemu i sliči, slavenskoga izgleda) ugarskohrvatski Židov, genijalni fizičar i matematičar Paul Neményi (1895.-1952.). Majka i pravni otac bili su američki Židovi komunisti. Sam Bobby Fischer odrekao se židovstva.
Iako nikad nije postao homoseksualac, Fischer je dosta kasno ostvario kontakt sa ženskim spolom i bio čudak. (Jako puno je među vrhunskim šahistima Židova!) Vidi moj rad u Fokusu o izvrstnom meču Zuckertort – Steinitz (https://www.hrvatski-fokus.hr/2020/10/26900/).
Pošast homoseksualizma
Ovdje je zgodno napomenuti nešto o homoseksualizmu i krizi morala Zapada, te vratiti se na geopolitiku. Nažalost slabo su dostupni moderni radovi o homoseksualizmu; valja naglasiti da su Freud i odlični Alfred Adler (1870.-1937.) bili ipak tek pioniri u istraživanju ljudske psihe. Zasad nitko nije pronašao uzrok homoseksualnosti u genu, niti u hormonima. Najčešće je osoba ranjiva kada raste bez oca ili muške figure s kojom se može poistovjetiti – vidi vrlo kvalitetnog književnika T. Williamsa (1911. – 1983), koji ima sjajnu introspekciju u vlastitim dramama, pa čak i u ženskom liku Blanche Du Bois, ali i Ibsenov (1828.-1906.) “feminizam”, Flaubertovu (1821.-1880.) Madame Bovary.
Ima ih i među njima čije majke su bile hladne (Staljin nije bio homoseksualac, ali je volio moć i patološku dominaciju, tip silovatelja i zlostavljača alkoholičara), patološki ih razmazile (Hitler je bio vrlo stidljiv, ali nije mrzio žene, već je strah od žena pretvorio u prekriveni prijezir, a svoj kompleks u patološku ambiciju), tu su i Michael Jackson, lord Horatio H. Kitchener (zloglasni pedofil!), Arthur C. Clarke, Elizabet Bathory, sultan Ibrahim, Pierre Alain Cottineau, Olivier Duhamel, Joel La Scouarnec.
Ljudi koje privlači i muški i ženski spol također ima, poput Cezara, D. H. Lawrencea itd.
Problematične obitelji i homoseksualizam
Osjetljivost, povučenost, nespretnost, pretjerana zaštićenost (Marcel Proust!) u ranom djetinjstvu, možda ulogu igra i fizička mana (Adlerove teorije o ljudskim tipovima prema nekom oboljelom organu, Jungove ideje o nervoznom karakteru – sjetiti se Hitlerove histerije).
Nezdravo je i pripadati progonjenoj manjini ili imati majku koja je pod stresom.
Mi ne ćemo pitati umjetnu inteligenciju (AI) zašto je u današnjem društvu toliko maskuliniziranih žena i feminiziranih muškaraca, samo ćemo konstatirati da su i komunisti i fašisti i liberali i homoseksualci naši rođaci, susjedi, ljudska braća koja imaju svoje snove, nade, dobre i loše strane i zaslužuju pomoć, prije svega psihološku.
Svak ima svoje “slijepe pjege”, Dostojevski (rodom Ukrajinac) je genijalan kada postavlja ontološka i teološka pitanja, ali je isto tako i gadni šovinist i carist.
Gogolj je velikoruski šovinist i imao je strah od žena, a njegove “Ukrajinske priče” su pune patologije prema ukrajinskome narodu. Rodom je Ukrajinac.
Unatoč tomu veliki je humanist i kritičar birokratskog duha.
Dubrovačka afera
U Dubrovniku je nedavno izbila jedna homoseksualna afera. Slično kao i na Obodu (naselje na zapadnom rubu Konavala) prije rata kada su socijalisti uhvatili u orgiji “kremu (eurokremu) društva, tako se zbilo i danas. Nažalost, danas su i svećenik i policajac među njima, a baš te osjetljive službe ne bi smjele imati u svojim redovima ljude istospolne orijentacije. Vojska, policija, svećenstvo, vrtići, osnovno školstvo imaju jak utjecaj na javni moral. Osim toga rade s osjetljivom populacijom, te imaju mogućnost zlouporabe položaja.
Vjerojatno su skloni stvaranju lobija, tj. premreženosti. Takve osobe mogu biti ucijenjene, što nam tumači nedavni proboj masonskih loža i jedne zapadne obavještajne službe u visoke crkvene krugove.
Neurotične osobe su sklone radije uništiti svijet nego odustati od svojih patoloških ambicija (Hitler); zato nam osobe s manjkavostima karaktera ne bi trebale voditi države. U usijanim situacijama treba raditi hladne glave, bez nadmetanja, ljubomora, osveta i sličnih bedastoća – kao odrasla, zrela i dobronamjerna osoba sa dubokim uvidom.
Kada elite klize u moralnu krizu (vidi slučaj Epstein), kada se odbacuje odnos otac – sin koji je temelj židovstva i uspješnih tradicionalnih društava, kada infantilnost, hedonizam i materijalizam nadvladaju ozbiljnost, predanost i žrtvu tada je neko društvo osuđeno na propast, protuživotno društvo.
Zapad ima ozbiljan rasni i ideološki (SAD) i vjersko nacionalni i regionalni (Europa) problem. U krizi heterogena društva se rastavljaju na sastavne elemente.
Zanesenjaci i slavofili
Rusija je trošila svoje snage u Europi (poljsko pitanje, Balkan), iako je njezina budućnost u Aziji. Na to je upozoravao još hrvatsko-ruski general i genijalni diplomat Ivan Simonić (1792.-1852.) iz Šibenika. On je kao upravitelj Poljske poginuo okliznuvši se na ledu.
Zašto je Rusija sebe smatrala ugroženom (ili imala neki drugi motiv) i napala Ukrajinu, zašto je EU, osobito Britanija, nadolila ulje na vatru, i jesu li Ukrajinci mogli postići ranije neki dogovor sa susjednim Slavenima teško je znati. Ali lako je znati kamo to vodi. Tako je i sa strašnim sukobom Židova i Palestinaca u kojemu izgleda države svijeta zauzimaju isključivo jednu ili drugu stranu. Ja to sve ne shvaćam, kao ni koronu (COVID), afričku svinjsku gripu (koja nije zarazna po čovjeka), niti ptičju gripu koju možete dobiti ako jedete sirovo meso ptice ili joj pijete krv (ljude koji provode takvu praksu osobno ne poznajem). A možda je to sve u ljudskoj paloj naravi ili u povijesti kada je Velika Poljska u XVII. stoljeću počinila kardinalne pogrješke prema Ukrajincima (Kozaci Hmeljnickoga) i Moskovitima (vidjeti: Boris Godunov). Tada su ljudi Hmeljnickoga vršili pogrome nad Židovima (kapitalistički element u službi poljske elite) i pustili muslimanske Tatare da pljačkaju i otimaju ljude u zapadnoj Ukrajini (vidi dobar članak Saša F. u Logično). I priznali vlast cara Alekseja kod kojega je išao pravi hrvatski sanjar i utopist dominikanac Juraj Križanić (1618.-1683.). Kao i Zrinski i Frankopani, J. Križanić nije volio Nijemce. Kao i Gundulić bio je panslaven (hrvatska bolest) i želio miksom hrvatskoga i ruskog stvoriti jedinstveni slavenski jezik.
Cara Alekseja su ukrajinski kozaci priznali jer je pravoslavac. A “mudri Križanić” nagovara ga da postane grkokatolik, tj. unijat. Car ga šalje na hlađenje u Sibir.
Starcu Križaniću car udjeljuje “milost” da ga pusti bodriti branitelje Beča, gdje starac Jurko i pogiba. Ni za grob mu se ne zna. Inače Križanić se zalagao za uspostavu rusko-kineskoga prijateljstva i trgovine. Ni bil norec. Vidjeti i biografiju Save Vladislavića.
Kaže mi prijatelj pukovnik Marko Mišo Mujan da su se na Korčuli opet pojavili neki novi praxisovci (endemska vrsta?), tj. teoretičari samoupravnoga socijalizma, danas bratstvojedinstvujušći.
Neki od povijesti ništa nisu naučili. Praxisovci uvijek daleko od stvarnosti, tj. prakse.
