SLUČAJ FILIPA ZAVADLAVA – Čovjek nešto mora učiniti kada zakaže sustav

Teško je mladima u situaciji kada međunarodna zajednica sliči životinjskomu carstvu u kojem vladaju darvinistički zakoni i goli ekonomski interesi

Na stranu filozofije oko prava i pravde; ne zato što nikada ne možemo imati idealno društvo i idealno pravosuđe već zbog očite nesavršenosti ljudske prirode. Abrahamske religije kažu: “pale ljudske prirode”.

Kolikogod nastojali djelovati pedagoški i dosljedno, ipak nitko od nas nije Bog da je savršen i mudar, ali možemo težiti idealu, za početak poštenju. Nije mi namjera ni ulaziti u ovaj pojedinačni slučaj proučavajući psihologiju individue, rano djetinjstvo, obiteljske prilike, planiranje ili afekt. Cilj mi je ukazati na slabo funkcioniranje pravne države u više aspekata, od užasavajuće sporosti sudova do prilično neprimjerenih, ponekad i nejasnih zakona.

Policija je najmanje kriva. Ona radi po naredbi

Dubrovački gradonačelnik je dobrim dijelom nepravedno prozvao policiju za veliku dostupnost droge na lokalnom tržištu. U trokutu policija, sudstvo, politika policija je najmanji grješnik. Ona je izvršni organ, radi što joj se naloži. Kao i vojska. Njene čelnike imenuje politika. I točka.

Drugo nešto mene “žulja”, koliko smo kao roditelji, društvo, Crkva, zajednica zakazali. Jer svak od nas zna tko su nositelji kriminalnih aktivnosti (poneki i tko ih štiti), koja su mjesta gdje se odvijaju kriminalne aktivnosti, koji su ljudi u sustavu pozitivni i učinkoviti, i mi smo ti koji uzastopno (kao klijenti) glasujemo za političare koji su dokazano nesposobni ili korumpirani.

Znam da ne možemo hrabro poput mađarskoga predsjednika Orbána ili američkoga Trumpa ići protiv vanjskih i unutarnjih štetnika i protiv onog aspekta liberalizma koji relativizira moralno zlo, te medija koji slobodno siju najdegutantnije sadržaje od sapunica do nasilja i vulgarne erotike. Ne možemo jer smo duboko kao društvo podijeljeni (mnogi i unutar sebe i svojih obitelji).

Uz tu našoj shizofrenoj situaciji i međunarodna zajednica počinje sličiti na životinjsko carstvo u kojem vladaju darvinistički zakoni i goli ekonomski interesi.

Odumiranje jednoga naroda najprije počne na moralnom polju. Time ne kažem da itko ima pravo nekažnjeno uzeti pravdu u svoje ruke i u stilu Ramba pokositi ljudska bića koja su možda mogla biti preobraćena na pravi put. Ali što ostaje čovjeku kada sustav zakaže? Dići ruke od brata ili sina? Otputovati na selo, u drugu državu? Plaćati psihologe da ti kažu što i sam znaš? Angažirati zaštitare da prate slabu individuu? “Liječiti” heroin metadonom, rakiju bevandom?

Najopasnije je ponašati se kao da nas se to ne tiče

Ovisnik i lakši duševni bolesnik može praviti dugove (i kockati), ali on ima ljudsko pravo (?!) da se odbije liječiti ili ići u komunu. I cijela ta stvar nas se ne tiče dok nas ne napadne provalnik, zgazi pripiti vozač ili netko iz naše blizine ne uleti u krivi put.

Svakako da roditelji snose najznačajniji dio odgovornosti u odgoju djeteta, te da svaki čovjek vrši u životu vlastite odabire. (Pitanje je koliko ljudi koji rastu u patološkim okolnostima mogu kasnije izrasti u normalna bića.)

Bilo kako bilo zdrave i jake zajednice će napredovati, slabe će tonuti u depresiju, svađu, međusobno okrivljavanje i beznađe. To je pravedno. Vuk na ovcu svoje pravo ima, ka(o) tiranin na slaba čovjeka. Ali pastiri su ti koji su zakazali. A vukovi; može im se, hoće im se ljudskoga mesa.

Albanija je zabranila kockarnice, Kina je izvukla pouku iz Opijumskih ratova. Danas Europa ostavlja dojam dekadencije. Iz toga opet može kao feniks izrasti, bude li pameti. I drugačijega vodstva.

Teo Trostmann