Globalni vodi svjetski koronski rat

Statistika je sve

Zapisi u doba Corone

Srijeda, 8. travnja 2020.

Svaki vrag sad s nečim plaši, a negdje sam na internjetu načuo astrologe kao plaše s punim Mjesecom, ne znam doduše je li s onim pisanim velikim ili s onim malim slovom. Ne znam je li taj već prošao ili će tek doći, a ni dokle će trajati njegov taj utjecaj, osim onoga fizikalnoga, gravitacija i to. Malo kasnije čitam i gledam slike tog super Mjeseca kojemu se pak mnogi po svijetu vesele. Što li će nam tek taj donijeti? Osim mjesečine.

Kako bilo, praskozorje je. S njim pak u gradu, pa bio to i tako mali kao Zagreb ponešto je drugačije. Malo sporije dolazi i malo duže traje. Za „prirodnim“ izlaskom sunca koje je već izašlo na tamo ne tako dalekom Istoku, ono ovdje, kao i svanuće, još malo kasni. Koliko je to, statistički, u postotcima, i kako bi ta krivulja kašnjenja praskozorja u jednom kvartu u Novom Zagrebu u odnosu, recimo, na Kozari Bok i Ivanju Reku naročito, izgledala, penje li se ili spušta, trebalo bi vidjeti. Zatim ga još zasjenjuju objekti, tzv. zgrade stambene, ustvari kuće iz susjednog kvarta, a zapravo domovi podaljih susjeda koje nikada ne ću upoznati, jer već odavno živimo u Abstandzivilisationu, civilizaciji razmaka, samo ju je Corona povećala, pojačala i još razmaknula. Zauvijek. Hajde, velim dok je praskozorni mračak da prebrojim kosiće  u vidokrugu koliko mi seže u doba zatvora Corone. Oni su ranoranioci. Uvijek i svugdje, ali ovdje kod nas još posebno, zbog vrana i tada još pospanih mačaka lutalica. Te mačke im inače nisu opasne, izgleda su većinom mutirale i pogubile instinkt lovica. Al' nikad naš kos ne zna ima li još i onih konzervativnih mačaka koje su ostale mačke, a nisu još mutirale u ljubimce. Evo moje prozorske statistike kosića: eno ga jedan, pa drugi, tu je i treći. Špartaju i po nogostupu jer u doba Corone nema onih rano ranih vodiča pasa koji ih vode na pišanje prije posla, pa je i nogostup slobodan. Mali darak Corone. Nađe se tu klopice. Dobra mi je statistika kosića, nije da eksponencijalno raste, ali je bolja nego lani. Dani se sve više pa se oni polako povlače, promaljaju se i prvi zračci sunca tamo iza „zgrade“, pa eto i vrane. Vrijeme kosića polako prolazi. Čekat će opet sumračak.

Iz urbane pastorale u statistiku

S ove prozorske idile, skoro gradske pastorale, s malo „dobre“ statistike moram u opaku stvarnost. U opaku statistiku. A u njoj bruji, zvoni, blješti, trese se… sva medija Globalnog. Coronina krivulja eksponencijalno raste! Čuvajte glavu, Corona svakako ulazi kroz glavu, oči, usta, nos, ne znam je l' i kroz uši, a njezin mentalni učinak, strah, strava, užas također udara u glavu. Čuvajte glavu, ustvari pluća. Ne dodiruj kvaku na vratima doma, na izlazno ulaznim „objekta“  nikako. Kako onda ući, kako li izaći? Udaljite se na metar, dva, tri… jedan od drugoga, ne družite se. Ostanite doma. Krivulja još  eksponencijalno raste! Sve je odjednom statistika. Crna statistika. Statistika umrlih, ukupno i dnevno, statistika novo zaraženih Coronom, ukupno i dnevno i nekako u pozadini čak i ozdravljenih. Nikad se puk, medijin gutač, nije globalno, ni lokalno, toliko naužio statistike, osobito straha od statistike kao ovih nekoliko mjeseci, naročito od početka ožujka kad je Corona po Putu svile stigla u Europu, pa do danas. „Statistika (od lat. status; stanje) je grana primijenjene matematike koja se bavi prikupljanjem, uređivanjem, analizom i tumačenjem podataka i donošenjem zaključaka o pojavama i procesima koje ti podatci predočuju. U širem smislu, podatci o različitim prirodnim, društvenim i drugim pojavama i procesima“ (Hrvatska enciklopedija).

Ostavimo po strani, recimo statistiku u kvantnoj fizici i prirodnim znanostima općenito, jer za „običnoga“, „maloga“, opasna je ona koja se bavi društvenim pojavama u širem smislu – ta zna biti gadna. Medija, politika i ekonomija, uglavnom pod komandom Globalnog, odavno sustavno muče puk osobito s takvom statistikom. Tu su različiti „rejtinzi“, rang liste,  „istraživanje“ popularnosti političara, stranaka, proizvoda, različitih nagovora na, primjerice, različite inačice globalne ideologije… (Još jedna čudna pojava, osim velikog Mjeseca, već mjesecima traje: Gdje  su Fič, Pič i Muda – Fitch, Mody's, S&P – rejting agencija koje su donedavno haračile po mediji, izgleda ih Globalni maknuo jer „igra“ je nova, igra buduće gladi, „rejting“ gladi.) Al' se tu laže „malome“ o svemu i svačemu, a naročito da – statistički, on baš to želi. Uglavnom ga ništa ne boli, ne tuku, a ako se i kad se prevari, kad su ga „skuhali“, ide nova priča novi nagovor pa on to sve brzo zaboravi. I tako sve više zaboravlja i sve manje zna. Lukavi Globalni „radi radnju“ i odlično mu ide.

Prošlost zabranjena, sadašnjosti nema, a budućnost u crnoj statistici

Ne sjeća se mališa što je bilo jučer, prebrzo to teče, neka brza promjena (fizika). Daj što je danas, što više danas, što više sada, upri se u sadašnjost. Radi, troši, radi, troši, uživaj haj, haj. I tu je ta glavna prijevara. Nema „danas“, nema sada – ne postoji. Danas nije  ni nano veličina – ne postoji. Dok si rekao „danas“, ode, ono je već prošlo(st). Uostalom ono u sebi već sadrži blisku budućnost, recimo – danas popodne. Što je bilo bilo je, što će biti tek će se zbiti, malo ranije, malo, il' nešto više – poslije.

Mališa uglavnom nikad ne skuži kako je „sada“ iluzija, a budućnost, te ideološke budućnosti – „ludom radovanje“. Trebao bi se sjećati prošloga, prošlosti, al' ideologija mu to ne da. Niti slučajno se vraćati u prošlost, ma kakva bila, konzervativac jedan. Prošlost je zabranjena, danas uživaj i zuri u budućnost. I tako je mališa ustvari nigdje. Prošlost mu zabranjena, danas ne postoji, a budućnost – tko zna. Kad odu „preko rijeke“ još i oni stariji od šezdeset godina, kaže smrtna statistika, ne će se više imati tko sjećati. Je li to ona famozna eugenika, kao geronto čišćenje naročito ostarjelih, starijih muškaraca „radi“: Naročito u Europi. Hoće li još biti odnosa djed-unuk-praunuk… ili će nastati ne samo razmak već i pustoš. Što će uostalom mališi obitelj – samo nasilje u njoj. Nema obitelji – nema nasilja. Ostao je naš mališa, kojemu inače tepaju da je veliko „Ja“, bez ikakvoga oslonca. Skoro je nitko i ništa, lebdeća elementarna čestica. Reklo bi se pojavi(o) se tek tu i tamo – u statistici, ako ga i odatle ne izostave. Al' ne treba se brinuti, oni, globalni, će se već i za njega pobrinuti. To obećanje bi ga znalo utješiti.

Kad tamo odjednom je postao važan, najvažniji, odjednom mu nad glavom lebdi gadna prijetnja. Nema ni budućnosti, mora se čuvati da ne završi jednoj opakoj statistici – statistici Corone, statistici smrti. Jer ona sada jaše. Prošlost zabranjena, dijelom i izbrisana, sadašnjosti nema, obećana budućnost postala mu je sasvim upitna, budućnost na Zemlji – dok u bliskoj Corona vlada. Pored to globalnog zatopljenja, ratova, migranata i inih ugroza sad još i smrtonosna Corona kruži, jaše, kosi planetom. Potpuno je sluđen, prestravljen, malo sluša upute „izvanrednog stanja“, ponekad poludi pa joj se otme i natrči na Coronu, počinje ne vjerovati „izvanrednom stanju“, uglavnom spopadaju ga razne  „ludosti“, pod stalnim je stresom, a ako preživi stvara si preduvjete za nove bolesti. Kako bilo, glava je Corone puna. A onda stiže jedna druga „kuga“, jer zlo, kažu stari, oni preko šezdeset godina – nikad ne dolazi samo. Prijeti glad. Sad mu drugi odvojak Coronine statistike govori kako bi se gladni mogli brojiti u stotinama milijuna i to tamo gdje su prije uglavnom bili siti. Pa gdje je priči u budućnosti kraj? U neredima, anarhiji, revolucijama koje neki već zazivaju?

Bio sam u tekstu naumio objaviti „Pjesmu u grozi“ koja bi se sastojala samo od brojeva, brojeva iz crne Coronine statistike. U međuvremenu sam se zgrozio nad tom svojom idejom, pa ništa od toga. Bio bi to grozan performans do kojih inače držim daleko manje od ništa, a ionako će umjetna inteligencija pisati pjesme i prozu samo u brojevima.

Četvrtak je 9. travnja, sutra će i deseti, pa Uskrs. Otvaraju se tržnice pomalo, bit će mladog luka i rotkvice, tko se usudi po njih. Moje ptice pod prozorom odavno su u akciji. Pjevaju na valjda na + 20. Počeo sam sa statistikom (kosića) pa ću s njom i završiti. 100.000.000.000.000 ( slovima: sto tisuća milijardi): čovjek, ustvari prosječan broj stanica odraslog čovjeka. Pjesma u brojkama. Tako ih i toliko stvorio i „posložio“ Jedan i Jedini – Onaj kojega u nikakvoj statistici nema. Onaj koji je Vječni. On koji Jest vidjet će i što će s njim.

Mato Dretvić Filakov