Tko je Putin? Pogled s raznih strana
Sada kada se na Bliskom istoku dogodio povijesni događaj i Donald Trump postigao prvu pravu pobjedu svoje mirovne diplomacije, dok je Rusija napokon izgubila svoj utjecaj u regiji, vrijeme je da se osvrnemo: što mi, Srbija, dobivamo od toga?
Nažalost, prognoze su mračne i posve negativne. Zašto? Ukratko, odgovor bi bio sljedeći: zato što se posljednjih nekoliko desetljeća vodila pogrešna politika i s pogrješnim ljudima na ključnim položajima u vladi. To se dalje odrazilo na našu svakodnevicu, a rezultat je – sadašnje degradirajuće stanje.
Iako nije moralo biti tako.
Jeljcin na vlast doveo Putin
Sve je počelo kada su se Putin i Clinton složili da uklone Slobodana Miloševića 2000. godine. Doista, Miloševićeva predsjednička karijera završila je ubrzo nakon toga, u listopadu te godine. No, nešto više od godinu dana ranije, odnosno 9. kolovoza 1999., ruski predsjednik Boris Jeljcin imenovao je Vladimira Putina vršiteljem dužnosti predsjednika vlade – i tako je Putin doveden na vlast u Rusiji, koja je tada bila megadržava.
Pitanje na koje ovdje treba odgovoriti glasi: tko je Putin, ruski predsjednik, i odakle je došao? No fraza da je „Jeljcin izabrao“ Putina nije točna. Nije ga izabrao Jeljcin, nego „Obitelj“. Kao što znamo, skupine poznate kao „obitelji“ ili „klanovi“ obično su obilježje onih koji se bave kriminalnim aktivnostima.
Dugo se raspravljalo o tome tko bi trebao postati osoba kojom se može upravljati i od koje se ne trebaju očekivati problemi. Dakle, tražili su nekoga tko bi osigurao osobnu sigurnost „Obitelji“ i Jeljcina, a tko bi bio bezličan, ne bi nametao svoju volju i slične stvari. Jer za to je postojao razlog. Zato su tražili sivu osobu – osobu koja nije bila ličnost, nego je bila navikla igrati ulogu pomoćnika, nositi aktovke za šefa i izvršavati zapovijedi.
Putin i KGB
Ako pogledate Putina iz tih vremena, sjetit ćete se nadimka koji su mu dali njegovi kolege iz srednje škole KGB-a – „Moljac“. Dakle, nitko, neupadljiv (neprimjetan). „Obitelj“ je smatrala da je on najbolji kandidat jer se njime moglo upravljati. I to je bila najveća pogreška „Obitelji“. No iz nekog razloga mi Ruse tretiramo kao demokratsku zajednicu. To je bila apsolutna, stopostotna pogreška od samog početka. Ti ljudi „nisu osjetili“ demokraciju. Zato se Rusi u svijetu već nazivaju Orcima. Naime, u književnosti, orkovi su bili vojska mitskih stvorenja koja su bila pustinjaci niske inteligencije, neotesani i neorganizirani.
Tako je već u kolovozu 1999. godine započela vrtoglava karijera do tada malo poznatog Vladimira Vladimiroviča Putina.
Daljnji slijed događaja išao je ovim redom:
Kolovoz 1999. – imenovanje za premijera Ruske Federacije
Siječanj 2000. – imenovanje za vršitelja dužnosti predsjednika Ruske Federacije
Ožujak 2000. – izbor za predsjednika Ruske Federacije
Komu je Rusija bila obvezna postaviti „nasljednika“ u liku Vladimira Putina? Znamo kome – Borisu Abramoviču Berezovskom, bilo je potrebno da što prije „izbaci“ novog kandidata za rusku „predsjedničku fotelju“. Nemirni Boris Abramovič već je dugo držao na oku potencijalnog „nasljednika“. Novoizabrani „nasljednik“ morao je nužno sačuvati tradiciju „Obitelji“ i osigurati „caru Borisu“ potpuni imunitet nakon njegove „abdikacije“…
Tko ga je još doveo na vlast?
Ovdje želim u knjigu E. Hodosa ubaciti vlastitu kratku primjedbu. Osobno sam duboko uvjeren da Putinovo ime u Jeljcinovo uho nije šapnuo samo Berezovski, nego i Jeljcinova kći Tatjana… No uz Berezovskovo odobrenje, jer pred kraj svog mandata Jeljcin je toliko mrzio Berezovskog da nije mogao podnijeti njegovo prisustvo ni na kilometar od sebe.
Prema Berezovskovu scenariju uspješno završene predsjedničke kampanje, Berezovskovo „pokroviteljstvo“ pokazalo se prilično neugodnim za novog ruskog predsjednika, iza čijih se leđa sve jasnije čulo šaptanje o tome. A kada je „pragmatični političar“ Vladimir Putin proglasio „rat“ židovskim oligarsima Berezovskom i Gusinskim, začuo se snažan i dugotrajan pljesak naroda u kojem se probudio duh. Ruski je predsjednik stekao slavu kao „oštri, ali pravedni“ autokrat. Nitko tada nije mogao pretpostaviti da iza „osobe snažne volje“, iza Putinovih odluka, stoji tuđa volja koja je sebi podčinila još jedno „bezlično stvorenje“ jedinstvenim i sasvim sumnjivim dignitetom tzv. „zdravim pragmatizmom“.
Pravi razlog „dolaska“ predsjednika radi „najboljih“ predstavnika židovskih ruskih oligarhijskih krugova jest svjesna odluka hasidske sekte Habad, koja Putinovim rukama sa svoga puta uklanja pohlepne „aktiviste“ Gusinskog i Berezovskog… Putin dakle, preuzimanjem vlasti, jednog po jednog uklanja sve svoje pokrovitelje koji su ga doveli na vlast.
Uklanja jednog po jednog
Tu nas sada zanima ta fluidna veza, ta „čarobna nit“ koja povezuje Rusiju i Srbiju!?
Sa srpske strane pričaju se bajke o bratskom ruskom narodu (ne zaboravimo da Putin koristi isti narativ u kontekstu bratskog ukrajinskog i ruskog naroda), iako, gledano genetski, nismo bliska braća. Istina je da Srbi i Rusi dijele slavensko podrijetlo, ali imaju različite genetske profile zbog geografske razdvojenosti i različitih povijesnih utjecaja.
Rusi imaju genetski afinitet s drugim istočnoslavenskim i sjevernoeuropskim skupinama poput ugrofinskih populacija, dok Srbi, kao južni Slaveni, pokazuju genetske veze s drugim balkanskim narodima, a njihovo podrijetlo oblikovano je slavenskim migracijama i ranijim stanovništvom. Oba su naroda bila pod utjecajem srednjovjekovnih migracija, ali se specifična mješavina razlikuje, što ih čini srodnima, ali ne i istima.
Psihotronična ličnost
No, vratimo se psihotroničnoj ličnosti koja je u politiku upravljanja, ne bilo koje države, nego nuklearne sile, unijela opsesivno-kompulzivne karakteristike – predsjedniku Rusije Vladimiru Vladimiroviču Putinu.
Postupke V. V. Putina predstavnici medija i političari često ocjenjuju kao terorističke aktivnosti, ponekad i kao fašizam.
André Glucksmann istaknuo je da se V. Putin „ponašao kao terorist“ kada je poduzeo mjere za oslobađanje talaca u zgradi kazališnog centra na Dubrovki (Moskva).
Putina se optužuje za sudjelovanje u organiziranju provokacija koje su postale razlog za izbijanje ratova i vojnih operacija (u Čečeniji i Gruziji). Tako se niz terorističkih napada u Rusiji 1999. godine, koji su poslužili kao povod za izbijanje Drugog čečenskog rata, povezuje upravo s V. Putinom.
Bivši zaposlenici FSB-a tvrdili su da postoje dokazi o umiješanosti FSB-a u te eksplozije (uhićenje njegovih zaposlenika koji su pripremali teroristički napad u Rjazanju), na čijem je čelu bio Putin. Bivši zaposlenik FSB-a Aleksandar Litvinjenko o tome je pisao u knjizi FSB diže Rusiju u zrak. Zbog tog svjedočenja Litvinjenko je otrovan polonijem i umro je u Londonu 2006. godine.
Istodobno, gotovo paralelno, Putin nije izostavio iz svog zamišljenog „ruskog svijeta“ ni okolne zemlje koje su mu bile od interesa – poput Srbije, proxy-države za njegov pristup „toplom moru“.
No, iako je bio uključen u svrgavanje Miloševića, Vladimira Putina još su više pogodili postupci njegova nasljednika – premijera Zorana Đinđića.
Smetala mu je demokracija
Jer premijer Zoran Đinđić brzo je postao sinonim za demokraciju, poznat po svom beskompromisnom stavu kojim je Srbiju pretvorio u lokomotivu Balkana prema Europi… E, to se Vladimiru Putinu nije svidjelo.
Budući da je i sam diktator, želio je diktaturu i u Srbiji. „Ovaj čovjek mora biti zaustavljen!“ – rekao je Putin, i već 12. ožujka 2003. godine njegovi agenti FSB-a ubili su srpskog premijera Zorana Đinđića.
Tadašnji ministar unutarnjih poslova Dušan Mihajlović odmah je uveo izvanredno stanje i pokrenuo antiterorističku operaciju „Sablja“. Počinju uhićenja određenih osoba iz srpskog političkog miljea, pretrage svih sumnjivih tvrtki, zaustavljanje vozila s zatamnjenim staklima na cestama Srbije – ali ubojica/killer nikada nije pronađen, iako im je bio točno pred nosom – u moskovskom veleposlanstvu u Beogradu, koje, usput rečeno, nisu pretražili.
Točno je da su uhićivali, pa čak i osudili određene pojedince, ali oni nisu bili ubojice. U kaznenom se pravu traži motiv, a jedini koji je imao motiv bio je Putin! Istodobno, proputinovski adepti Beogradske patrijaršije likovali su, kao tijekom proslave Parade pobjede na moskovskom Crvenom trgu. Mitropolit Amfilohije drži skandalozan govor na sahrani, a Irinej Bulović, izražavajući sućut udovici Ružici Đinđić, štipka joj rumene obraščiće.
I od tada počinje sunovrat Srbije kao države.
„Ruski svijet“
Beogradska patrijaršija, pod akronimom SPC, počinje nametati kliše „ruskog svijeta“ srpskom društvu. Posebno u razdoblju 2014. godine, kada je Putin vodio hibridni rat protiv Ukrajine i ilegalno uveo vojsku na Krim – ali bez ikakvih oznaka, osim SMB uniformi.
Putin se tada pravdao da to nije njegova vojska, jer, iako su ti ljudi naoružani, „zaboga, danas možete kupiti oružje na svakom kiosku u gradu“. Ta je akcija postala poznata kao „zeleni ljudi“ (neidentificirani) koji su tada okupirali Krim, a kako se kasnije pokazalo – bili su to pripadnici regularne ruske vojske.
U Srbiji se, u isto vrijeme, i crkveni ljudi (vjernici) uključuju u rat koji ih se ne bi trebao ticati, pa tako manastir Tumane kraj Golupca, u suradnji sa srpskim vlastima, počinje organizirati svoje „vjernike“ za rat u Rusiji – protiv Ukrajine.
No, Ukrajina je pretežno pravoslavna zemlja, od koje je kasnije i sama Rusija primila isto pravoslavlje? To je točno, ali ovdje ne treba miješati čistu pravoslavnu vjeru – nenasilnu, biblijsku – s takozvanim „ruskim pravoslavljem“ i srpskim, koje su poganske religije, pune nasilja, ubojstava bez razloga i koje krše svih deset zapovijedi zapisanih u Bibliji.
Dakle, manastir Tumane kraj Golupca odmah na bojište u Donbas šalje svoju glavnu monahinja/nastojnicu, mati Kseniju, koja na ukrajinsko-ruskom ratištu postaje snajperistica „Bagira“ i počinje ubijati Ukrajince.
A u manastir Tumane dovode mladu i sumnjivu ekipu, koja odmah počinje organizirati daljnju kampanju okupljanja „pobožnih“ mladića za rusko bojište.
Mladićima koje je Srpska crkva regrutirala u manastiru, njihova glavna veza na bojištu u istočnoj Ukrajini (koju je ruski agresor okupirao) bio je Dejan Berić, zvani „Deki“, sitni kriminalac iz sremskog zaseoka Putinci.
Lik je umišljao da je Vladimir Putin dobio ime po tom zaseoku. To ga je inspiriralo da, nakon što je zapao u dugove od oko 20.000 eura, jer je njegova privatna tvrtka za proizvodnju plastičnih prozora bankrotirala, zaduži se do grla – pa mu je jedini izlaz bio otići u Donbas i na Krim te se boriti za Putina.
Dejan Berić, plaćenik i snajperist. Kao i Putin, vjernik neke vrste paralelnog pravoslavlja u kojem su ubojice vjernici, a vjernici zlikovci
Nakon što je za nekoliko godina „zaradio“ novac za 21 hektar zemlje, stavio je zemljište na prodaju putem oglasa, oženio se rusko-američkom novinarkom i počeo se baviti isključivo raspoređivanjem mladih ljudi u ratnu zonu za ruskog agresora, koje su slali crkveni ljudi iz srpskih manastira.
Međutim, ta ljubav nije dugo trajala i Berić se počeo žaliti da se prema srpskim plaćenicima 119. zračno-desantnog puka, čiji su i oni bili dio, ne postupa kao prema ravnopravnima.
Zatim je dodao da ruska komanda nije dopustila liječenje bolesnih srpskih plaćenika i nije im osigurala oružje. Putin je pitao o čemu se radi, a ruska mu je komanda odgovorila da plaćenici iz Srbije ne mogu biti ravnopravni s njima jer su oni posve druga nacija.
Srpski plaćenici
Na preporuku ruske komande srpski su plaćenici zatim bili pridruženi kadirovcima iz Čečenije – kao po karakteru i srodstvu najbliži im narod.
Daljnja sudbina plaćenika Dejana Berića još je tužnija, jer je zbog te intervencije kod Putina postao omražena ličnost u Rusiji, a na kraju mu je, u veljači 2024. godine, kuća u Rusiji spaljena do temelja.
No, čak i ako još uvijek živi u Rusiji, kako bi se osvetio Rusima, Berić sada igra ulogu tajnog agenta Ukrajine, služeći kao lokator za određivanje meta ukrajinskim dronovima u Rusiji.
U Moskovskoj oblasti, u noći 23. veljače 2024., do temelja je izgorjela kuća srpskog snajperista Berića iz „Putinova tima“, koji se borio za „DNR“
Za to vrijeme Rusija na svim poljima gubi globalni utjecaj. Prema pisanju lista The Guardian, Putin je otkazao rusko-arapski samit zakazan za Moskvu. Samit je trebao pokazati da Rusija ostaje važan igrač na Bliskom istoku, ali dogodilo se suprotno: nitko se nije pojavio.
Administracija Kremlja bila je primorana apsorbirati taj bolan udarac Moskvi u tišini, bez podizanja buke.
Za Moskvu je bio bolan i naslov Guardiana: „Putinovo sramotno otkazivanje arapskog samita signalizira slabljenje utjecaja na Bliskom istoku.“
Kladivši sve na Ukrajinu, Rusija gubi jedan po jedan cijeli regionalni prostor. Više nije potrebna kao posrednik monarhijama Perzijskog zaljeva, gdje je Trump savršeno odigrao tu ulogu, niti Azerbajdžanu i Armeniji, gdje je Rusija samo poticala rat posljednjih 35 godina.
Putin se pokorno klanja Xi Jinpingu
Rusija je na rubu kolapsa. Glavni šef Rusije danas je Kinez – Xi Jinping – i to je bilo očito na paradi u Moskvi 9. ožujka ove godine.
Putin je ponovno postao lakej, kao na početku karijere. Laskanje oko Kineza bilo je očigledno.
Ironično, zemlja koja je nekoć sebe smatrala svjetskom benzinskom crpkom sada mora uvoziti benzin iz Bjelorusije i Sjeverne Koreje.
Još ironičnije, na početku totalnog rata s Ukrajinom, Rusi su prijetili i Ukrajini i Europi prekidom isporuke plina, sugerirajući Ukrajini i susjednim zemljama da će se smrzavati zimi.
Sada, ove zime 2025./26., ta ista realnost čeka i same Ruse u Rusiji. Nakon toga, Ruskoj Federaciji prijeti raspad na mnoštvo manjih država, jer tamo živi 49 naroda i nacionalnih manjina.
Kina pretendira na Sibir, jer čak i u samoj Moskvi Kinezi na svojim trgovinama ispisuju samo kineske natpise, a ne na ruskom i kineskom kao prije.
Sam Putin javno objašnjava da njegova djeca (ili unuci) u njegovoj obitelji međusobno govore kineski.
A koliko Putin ima hrabrosti i junaštva, vidimo iz činjenice da se nikada nije usudio otići do svoje vojske na frontu, koja se bori po njegovim bezumnim zapovijedima.
Razlika između Putina i Zelenskoga
U međuvremenu, ukrajinski predsjednik Volodimir Zelenski ide stotinjak metara do bojne crte i čak tamo dijeli medalje i odlikovanja hrabrim ukrajinskim braniteljima svoje zemlje.
A Putin se skriva negdje duboko pod zemljom, u nekoj vrsti bunkera, dok svoje dvojnike ili trojke šalje na površinu.
Ovdje Putin podsjeća na američki horor film o čudovištima iz 2016. godine, scenarista i redatelja Briana Bertina, u kojem glume Zoe Kazan i Ella Ballentine.
Desetogodišnja Lizzy (Ella Ballentine) umorna je od brige o svojoj majci Kathy (Zoe Kazan), koja je izvan svake kontrole, i zahtijeva da je majka odmah, usred noći, odvede ocu.
Ali na putu kroz šumu napadne ih stvorenje koje je zapravo reptiloid. Nakon borbe i izlaganja čudovišta svjetlu baterijske lampe, shvate i kažu: „Gledaj, boji se svjetla!“
Putin i svjetlo
To je Putin – boji se izloženosti svjetlu. Boji se otići na okupirane ukrajinske teritorije, jer bi ga osamdesetogodišnja baka, čiju su kuću uništili njegovi fašistički vojnici, izudarala kišobranom.
Eto koliko je hrabar. Junak je samo kada drugima učini nešto gadno tuđim rukama. A to je sinonim za Ruse – gdje su Rusi, tamo je propast, kaos, tuga i razaranje.
Zaključak
Ovo je brutalan rat o kojem većina ljudi u našoj regiji nema pojma – o njemu raspravljaju kao da je riječ o Vijetnamskom ratu.
Ukrajina je golema vojna sila s izuzetno hrabrim ljudima. Većina ljudi iz Srbije, u istoj situaciji, pobjegla bi i sakrila se u mišje rupe.
Činjenica je da se Ukrajinci bore kao lavovi protiv Rusije.
Nisu pali. Nisu pobjegli.
Ukrajina ima taj mentalitet koji se ne predaje i nije ista kao Rusija, čiji ljudi, iako shvaćaju da ih je Putin izigrao i vodi u propast, ne usuđuju se pobuniti.
Obična siva masa.
Nikada nisu vodili revoluciju.
Primjerice, takozvanu Listopadsku revoluciju 1917. godine predvodili su Ukrajinci. Čuvenu obranu Staljingrada također su predvodili Ukrajinci, a ne Rusi. Ukrajinci su također najviše ginuli u Drugom svjetskom ratu, koji su započeli Staljin i Hitler.
Rusija definitivno nema budućnost u sljedećih sto godina. Ona je – parija.
Praćenje medija sve više primjećuje da Izrael ide istim putem kao i Rusija: pravdajući uništavanje kao „borbu protiv terorizma“, uskraćujući međunarodnim novinarima pristup zoni sukoba u Gazi i ignorirajući zahtjeve humanitarnih organizacija.
U Gazi je počela glad.
Ali to nije iznenađujuće, s obzirom na to da su Putin i Netanyahu stari prijatelji.
Netanyahu je odrastao u Rusiji i kod kuće govori isključivo ruski. Zato Izrael također slijedi put Rusije.
S druge strane, Srbija ne zna kamo ide sa svojim sadašnjim političkim vodstvom. Žele se nekome pridružiti, pa zato lutaju kao brodolomnici bez kompasa po mračnom oceanu svijeta.
Postoji li rješenje? Svakako.
Srbi se jednostavno trebaju vratiti svojim korijenima i pridružiti se ekonomski i geopolitički/ekspanzionistički moćnoj turskoj državi, tim više što je Carigradski put ili put za Istanbul, poznat i kao Moravski put, bio jedan od najvažnijih putova u srednjem vijeku na Balkanu.
Danas je to Zelena transverzala.
Turska je trenutačno najjača vojna sila u ovom dijelu svijeta nakon Kine (budući da je preuzela mjesto nekoć moćne ruske vojske, koja je svu svoju vojnu moć potrošila u Ukrajini – Aferim!).
A nakazni ljudi poput Aleksandra Vulina, koji žude za „ruskim svijetom“, mogu zadovoljiti svoje želje vrlo jednostavno:
Spakirajte kofere (jedan ili dva), sjednite u prvi avion ili autobus i krenite prema Orkostanu (Rusiji).
Tamo – ogromno prostranstvo, od Kurska do Vladivostoka.
Ipak, naša je preporuka Sibir – omiljeno stanište Vulinova idola Staljina.
