Bez tih Tuđmanovih temelja nema Hrvatske kao države i to treba biti jasno svakom Hrvatu
Nesmiljena graja podigla se u Hrvatskoj, prvenstveno u ideološkim krugovima lijeve političke provenijencije, a tobože zbog koncerta Marka Perkovića Thompsona na zagrebačkom Hipodromu, na kojem je bilo prisutno preko 500 tisuća ljudi. Za ljevicu u Hrvatskoj Marko je već odavno stari prekaljeni ustaša i on kao takav za lijevi politički spektar ne može biti nešto drugo. Ustašama su proglašeni i svi oni koji su bili na koncertu, dakle preko pola milijuna ljudi. Ne znam samo, kakve veze ima Janez Janša sa ustaštvom!
Znaju se temelji suvremene hrvatske države
Svaka normalna osoba zapitala bi se, pa kuda sve ovo vodi i je li Hrvatskoj potreban permanentni sukob ljevičarskih političkih krugova i hrvatske desnice, što u krajnjem slučaju, politički i na svaki drugi način destabilizira Hrvatsku. Kada je u pitanju ustaštvo i(li) partizanština, osobno nisam nikada bio niti za jedno niti za drugo. Hrvatska država koja je stvorena u Domovinskom ratu i hrvatska politika predvođena prvim hrvatskim predsjednikom dr. Franjom Tuđmanom čine temelje hrvatske državnosti i od tada počinje hrvatska povijest. Sve što je bilo prije toga, a tu mislim na NDH i komunističku Jugoslaviju koja je hvala dragom Bogu propala, samo su historijski relikti oko kojih danas postoje prijepori. Još dok sam bio mlad otkrio sam da su komunisti falsificirali hrvatsku povijest, a o tome postoji niz primjera. Za najbolji primjer može poslužiti Jasenovac u kojem su pripisane žrtve s različitih groblja iz Hrvatske, ali i izvan Hrvatske. I sâm sam otkrio jedan od dvostrukih popisa, a radi se o 142 imena upisana da su stradali u Jasenovcu i u Lepoglavi. O tome govori i knjiga: “Lepoglava 1921.-1945.- Prilozi za povijest kaznionice i logora Lepoglava”, čiji su autori Branko Dubravica i Marina Marković koji u knjizi donose Popis ubijenih lepoglavskih robijaša i logoraša, i to njih 901. Međutim, tu su i imena, njih 142, koji se spominju i u logoru Jasenovac, a s Jasenovcem nemaju nikakve veze. Članak je objavljen u “Hrvatskom tjedniku” broj 887. od 23. rujna 2021. godine. Odmah po objavljenom tekstu javila mi se gospođa Smiljana Šunde iz
Podgore koja mi je otkrila isti takav povijesni falsifikat za Podgoru i Podgorane, točno 102 imena i prezimena koji se vode da su stradali u Jasenovcu, što naravno nije istina, jer su sahranjeni na groblju u Podgori. Vidi o tome u knjizi: “Jasenovac – enigma Holokausta”, čiji je autor nažalost, preminuli Josip Kljaković-Šantić, str. 35.-44. Preporučam svima da pročitaju tu knjigu jer ona na najbolji mogući način govori o logoru Jasenovac i o partizanskim-komunističkim lažima.
Jedan od najvećih povijesnih lažova glede Jasenovca svakako je Ivo Goldstein zvani Drobilica, umirovljeni profesor povijesti srednjega vijeka. Sva sreća je za studente Filozofskog fakulteta da je otišao u mirovinu, da ih ne uči lažnu povijest.
Slomila se “drobilica”
Kada je u pitanju Jasenovac, tada je potrebno pohvaliti Igora Vukića koji je inače po nacionalnosti Srbin, a svim svojim snagama bori se za istinu o Jasenovcu. Ivo Goldstein zvani Drobilica, kao i mnogi drugi povjesničari poput Klasića, Jakovine i Markovine, ne mogu se pomiriti sa činjenicama koje su otkrili Igor Vukić, Josip Kljaković-Šantić, Nikola Banić, Mladen Koić, Blanka Matković, Vladimir Geiger i mnogi drugi kojima je istina draža od laži. Ono što je vrlo signifikantno, a vezano je za bivšu Jugoslaviju, je svakako to, da Tito nikada nije službeno posjetio Jasenovac, pa nam se nameće pitanje kako je to moguće i zbog čega Tito nikada nije došao u Jasenovac?! Navodno je bio svega dva puta, i to privatno, ali nikada službeno.
Ono što nas danas treba brinuti u Hrvatskoj, je pokušaj lijevog političkog spektra u destabilizaciji Hrvatske, a tu se radi prije svega o SDP-u kao sljedniku KPJ-SKH-a i ultra lijevog Možemo!, koji bi bili najsretniji da se Hrvatska opet vrati komunizmu, da bude anacionalna, areligiozna, jednostavno da Hrvatska prestane postojati kao država. U SDP-u vlada velika frustracija – što je i na neki način razumljivo, jer su oporba uskoro 11 godina – jer ih politički nema nigdje, pa su onda drugovi i drugarice odlučili udružiti se kroz koaliciju s Možemo!, političkom strankom bez okusa i mirisa, a u mnogim primjerima anarhističkom. I s vragom tikve saditi samo da se dođe na vlast.
Nikakve koristi od izama
U tom političkom galimatijasu, SDP kao najjača oporbena politička stranka u svojim redovima ima osobu koja je na čelu antifašizma, ali nema i osobu za antinacizam i antikomunizam, dakle ideologijâ u ime kojih je stradalo na desetke milijuna ljudi. Zato ću ovdje spomenuti broj žrtava svih izama.
Što se fašizma tiče koji je nastao u Italiji, treba napomenuti, da su u Drugom svjetskom ratu fašističke sile bile Njemačka, Italija, Japan i njihovi saveznici koji su pokrenuli rat koji je „doveo do ukupne smrti između 50 i 85 milijuna ljudi (vojnika i civila)”
Kada je nacizam u pitanju ili nacionalsocijalizam, ta ideologija odgovorna je za smrt “više desetaka milijuna ljudi, prvenstveno kroz sustavne genocidne programe (Holokaust) i pokretanje Drugog svjetskog rata.” U Holokaustu je stradalo “najmanje 6 milijuna europskih Židova” koji su sustavno ubijani “od strane nacističkog režima i njihovih suradnika.” Od nacizma stradalo je Poljaka 1,8 do_tri milijuna, Sovjetski ratni zarobljenici i Slaveni preko 10 milijuna, Romi između devedeset i petsto tisuća, a neke procjene idu i više. Osobe s invaliditetom oko 275 tisuća ubijeno je u programu “eutanazije” Aktion T4. Među žrtvama su i politički protivnici, homoseksualci, Jehovini svjedoci i druge skupine. Smatra se da je od nacizma stradalo “preko 17 milijuna ljudi”, a kada se spominju žrtve Drugog svjetskog rata radi se o procjeni između 50 i 85 milijuna ljudi koji su stradali u ratovima koje je pokrenula nacistička Njemačka.
Kada je komunizam u pitanju radi se “od 60 do preko 100 milijuna ljudi u 20. i 21. stoljeću. Prema procjenama u Kini (pod Mao Zedongom) stradalo je između 45 i 75 milijuna ljudi. U bivšem Sovjetskom Savezu (SSSR) procjene su između 20 i 60 milijuna stradalih. U Kambodži (pod Crvenim Kmerima i Pol Potom) stradalo je “otprilike 1,5-2 milijuna ljudi.” U Sjevernoj Koreji “stotine tisuća, a možda i milijuni.” U ostalim zemljama: Vijetnam, Etiopija, Afganistan, istočnoeuropske zemlje kao i Jugoslavija imamo značajan broj ubijenih “u čistkama, pogubljenjima i logorima.” Kada govorimo o komunizmu, tada moramo spomenuti “Crnu knjigu komunizma” iz 1997. godine, “utjecajno, ali i kontroverzno djelo, procjenjuje ukupan broj žrtava na oko 94 milijuna. Spomenik žrtvama komunizma u Washingtonu D.C. posvećen je “više od sto milijuna žrtava komunizma”.”
Ivica Račan se ispričao u Bleiburgu, kada će ostali?
Iz svega ovoga najbolje se može vidjeti koliko je ljudi stradalo u ime kojekakvih izama, a danas još uvijek imamo političke stranke komunističke političke provenijencije, ali i slijednice tih totalitarističkih sustava koji niječu i ne mogu se pomiriti s povijesnom istinom. Kada je Hrvatska u pitanju, SDP kao slijednica KPJ-SKJ-SKH danas nema snage priznati sve svoje zločine koji su počinjeni u ime komunizma, a što samo govori o njima kakva je njihova recentna politika u Hrvatskoj. U ovih 35 godina postojanja hrvatske države samo je Ivica Račan smogao snage doći u Bleiburg i pokloniti se stradalima od niza komunističke ideologije. Tadašnji premijer i predsjednik SDP-a Ivica Račan došao je u Bleiburg 15. svibnja 2002. godine gdje je održao povijesni govor koji “prenosimo u cijelosti:
“Ovdje smo, odajemo počast svim žrtvama Bleiburga. Odavde želim uputiti iskrenu ispriku i sućut svima onima čiji su životi na bilo koji način obilježeni tragedijom Bleiburga, koji su na bilo koji način zbog Bleiburga patili. Želim odati počast, pokloniti se s pijetetom svim žrtvama prošlih sukoba u povijesti neovisno o tome u ime kojih su ideologija i politika zločini činjeni. Nedavno sam se poklonio žrtvama Jasenovca. Danas ovdje izražavam sućuti i žaljenje zbog Bleiburga. Ako to već nisu učinili oni koji su morali, činimo iznova to mi iako u doba Bleiburga i Jasenovca nismo ni bili rođeni, ili smo se tek rodili. Prošlost ne možemo mijenjati, ne možemo ni miriti sve one koji su sudjelovali u prošlim krvavim sukobima. Ali vrlo je važno da jučerašnji sukobi ne potiču nove i aktualne, vrlo je važno da se jučerašnja mržnja ne prenosi na nove generacije želimo li čuvati i očuvati demokratsku Hrvatsku. Današnja Hrvatska osuđuje svaki zločin zato što je građena na temeljima demokracije antifašizma, odlučnog odbacivanja svakog ekstremizma u ime kojeg su činjeni zločini svake politike, svakog totalitarizma – lijevog i desnog, crvenog ili crnog. Nesreća Bleiburga i Križnog puta velika je. Trebamo je pamtiti kao opomenu. Bleiburg je opomena i svjedočanstvo zločina koji se ne smiju ponoviti. Stoga upravo ovdje želim još jedanput ponoviti kako je važno poštivati ljudska prava, ljudske živote, i ustrajati u razumijevanju, toleranciji i miru.”
Kao rezime današnje socijaldemokracije i SDP-a treba reći da je SDP u velikoj političkoj, ali i svakoj drugoj krizi i da “vodi borbu za opstanak, njegovi nekadašnji kadrovi više se nigdje ne spominju, rastjerani su još u Milanovićevom mandatu, a stranka iz dana u dan svjedoči novom sukobu i debaklu.
Iz svega ovoga jasno je kao dan, da nas jedino istina može voditi jer bez istine nema niti budućnosti. Temelje hrvatske državnosti i hrvatske politike čini politika dr. Franje Tuđmana i Domovinski rat. Bez njih nema Hrvatske kao države i to treba biti jasno svakom Hrvatu. Danas se vodi haranga protiv politike dr. Franje Tuđmana i na sve moguće načine pokušava se dezavuirati Domovinski rat, jer ti koji to rade dobro znaju što prvo treba slomiti. Zbog svega toga, ne dao nam Bog da više ikada u Hrvatskoj komunisti dođu na vlast. Hrvatskom narodu bilo je dosta i previše komunističkog totalitarizma u kojem je ubijeno oko 600 tisuća Hrvata što na Bleiburgu, Križnom putu, partizanskim i komunističkim egzekucijama žena, djece staraca i ostalih bez ikakvog suda, te ubojstvima Hrvata od 1945. pa sve do 1990. godine za vrijeme trajanja zločinačke Jugoslavije.
