Dana 21. studenoga 2025., u 104. godini umro je u Clevelandu hrvatski rodoljub i josipolog Ivan John Prcela
On je čvrst kao hridina, izdržljiv, radin, čovjek sveta života i sav se posvetio ovoj našoj stvari.
O Ivanu Prceli iz Pisma Vjekoslava Maksa Luburića Nikoli Aliloviću od 30. travnja 1963.
Ivana sam upoznao na V. hrvatskome žrtvoslovnome kongresu u zagrebačkome hotelu Westin 18. lipnja 2010., nedugo nakon što su mi prosvjetne vlasti 26. ožujka 2010. dale otkaz ugovora o radu u Obrtničkoj školi za osobne usluge, Savska 23 i nakon moga šesnaestodnevnoga štrajka glađu. Na kongres, usredotočen na Žrtvu – znak vremena, pozvao je me predsjednik HŽD-a Zvonimir Šeparović da progovorim o prosvjetnim djelatnicima kao žrtvama prosvjetnih struktura. Došavši na otvorenje kongresa, sjeo sam u zadnju trećinu dvorane, da bi me zemljak Šimun Penava, tadašnji dopredsjednik HŽD-a, odveo naprijed i posjeo pokraj jenoga postarijega, meni tada posve nepoznata, gospodina koji mi je domalo uručio svoju posjetnicu i predstavio se kao Ivan Prcela. Od tada nisam prestajao surađivati s njim, u više navrata boravio je na svojim putovanjima u Domovinu u mojoj kući u Kobiljaku, a meni je u travnju 2014. o svome trošku osigurao put i trotjedni boravak u svome hrvatskome clevelandskome bunkeru, kada sam imao čast kao glavni govornik sudjelovati u predstavljanju njegove druge josipološke knjige: Joseph. The messianic Father of Jesus. Plod naše suradnje su: moja knjiga Sluga Domovine. Život hrvatskoga viteza Vjekoslava Maksa Luburića generala Drinjanina (2018.); Luburićeva knjiga Branimo Hrvatsku ISTINOM! (2020.); moja knjiga Izvorna pravednost svetoga Josipa (2022.), a još jedno Luburićevo izdanje, plod naše suradnje, je u tisku. O Ivanu sam pisao za Marulić, Motrišta, Hrvatsko slovo i Lovrećki libar.
Otac Petar hrvatski je dosao
Život Ivana Prcele počeo je u Košutama, selu Cetinske krajine, 9. ožujka 1922. godine u hrvatskoj domoljubnoj obitelji, čiji je otac Petar očitovao neustrašivo domoljublje pa je već u prvome razredu osnovne škole zahtijevao od učitelja da Ivanovo ime izbriše iz srpske organizacije Sokol, jednom završio u zatvoru zbog očitovanja svoga domoljublja, služio za NDH u hrvatskoj policiji braneći svoj dom od napada Titovih jugoslavenski nastrojenih partizana, a po svršetku Drugoga svjetskog rata bio osuđen na šest mjeseci prisilna rada. Nakon osnovne škole stric Mate i strina Marija, uvjerivši se u Ivanovu izvrsnost, makar i sami teško radeći i živeći u Clevelandu, novčano podupiru njegovo školovanje na Franjevačkoj klasičnoj gimnaziji u Sinju sve do travnja 1941., da bi nastavak njegova obrazovanja tijekom ratnih godina bio prepušten roditeljima i dobroj volji Franjevačke redodržave Presvetoga Otkupitelja. Prošavši kroz novicijat na otoku Visovcu i završivši gimnaziju u Sinju, 1944. godine otpočinje studij na Franjevačkoj teologiji u Makarskoj koji 3. travnja 1945. biva naprasno prekinut prisilnim unovačenjem u JNA iz koje, nakon šezdeset i devet dana, 10. lipnja 1945. dezertira. U taj dan spustio se s prijateljem, vodnikom Kazimirom Tomšićem, u središte Trsta i, dok je ovaj stajao u redu za trešnje, on je ušao u obližnju crkvu sv. Ante i tamo se na latinskome povjerio dvojici svećenika da je prisilno unovačeni bogoslov, tražeći da ga sakriju i spase od pokolja koji su u okolici Trsta već bili otpočeli te mu tako omoguće nastavak studija i formacije za svećenika. Kao „bolesni redovnik“ proveo je dva tjedna u kapucinskome samostanu Monte san Giusto – za kojega su franjevci u Sinju, obaviješteni da je preminuo u Trstu, slavili misu zadušnicu – da bi se 8. rujna iste godine prebacio u Rim gdje na Antonianumu do 4. studenoga 1947. pohađa studij koji, na početku treće godine i na pragu ređenja za đakona, prekida zbog bolesti čiji uzrok se može razumjeti poglavito iz sveukupnih apokaliptičkih ratnih i poslijeratnih zbivanja kroz koje je Ivan prošao, jer povod je bio posve sporedan. Ivan je u svojoj samostanskoj ćeliji pod upaljenim svjetlom čitao Sveto pismo.
Napušta franjevački red
Ali po redovničkome pravilu bilo je to vrijeme predviđeno za spavanje, a ne za čitanje. Zato što u vrijeme predviđeno za spavanje nije spavao, nego je uz upaljeno svjetlo Sveto pismo čitao starješina mu je počeo najprije na vrata kucati, pa lupati, pa galamiti sve dotle da je svojom neobuzdanim i nerazmjernim postupanjem u mladome redovniku izazvao duševni slom. Četiri mjeseca se liječi u rimskoj bolnici na Via Aurelia, a onda se još dvadeset mjeseci oporavlja u Colle Sant’ Antonio u Grottaferatti. Oporavivši se u potpunosti, 20. listopada 1949. napušta franjevački red i, prošavši u Bangoliju kod Napolija postupak za ulazak u SAD, u prosincu iste godine preko New Yorka stiže u Chicago na rad u tvornici Argo Corn Refining Company, odakle se 9. srpnja 1951. opet seli za stalno u Cleveland da bi 1955. postao američki državljanin i svom krsnom imenu Ivan službeno pridodao ime John. Studira na John Caroll University i Western Reserve University te stječe bakalaureat 1954. i magisterij iz francuskoga jezika i književnosti 1957. godine. Nastavlja se dodatno obrazovati iz latinskoga jezika i povijesti kroz tečajeve u Parizu, Rimu, Clevelandu i Boulderu, gdje je zadnji ispit položio 1980. godine u dobi od pedeset i osam godina.
Rad za Hrvatsku
Odustaje od doktorata da se stavi u trideset i četverogodišnju službu visokoškolskoga poučavanja – na St. Edward High School u Lakewoodu i na Charles F. Brush High i Memorial Junior High School od 1954. do 1988 godine – od kojega je živio i višedesetljetnu službu hrvatskoj slobodi, za koju se žrtvovao. U studenome 1963., uoči Titova posjeta Kennedyju, dva agenta su ga izvela iz učionice ispitujući ga o namjerama Hrvata da ubiju Tita, na što im je odgovorio da ga on iz svoje učionice ubiti ne može, ali ako ga netko ubije, on će organizirati svečanu zahvalnu proslavu što je zloglasni ubojica njegova hrvatskoga naraštaja dobio što je zaslužio. Rad za Hrvatsku, rad na osvjetljavanju istine o Bleiburškoj Tragediji hrvatskoga naroda, povezao ga je i s Vjekoslavom Maksom Luburićem kojega u više navrata posjećuje u Carcagenteu i tamo upoznaje 12. srpnja 1963. Ameliu C. Mir s kojom je, pred Luburićem kao kumom, brak sklopio 26. prosinca iste godine, a u Cleveland ju je doveo 10. siječnja 1964. i s njom dobio tri kćeri i sina, koji su ga obdarili s osmero unučadi. Osim potomstva, Amelia ga je – šesnaest dana prije preminuća, 6. srpnja 2002. – za čitav život obilježila željom da perom promiče slavu sv. Josipa i da od nje uzme Marijinu medalju koju je papa Pio XII. izdao povodom proglašenja dogme o Marijinu uznesenju 1. studenoga 1950., a ona je svoj primjerak, u znak zahvalnosti za pomoć oko brojne djece, dobila od rođene sestre u Casablanci (Maroko).
Prcela je svjesno odustao od doktorata i znanstvene karijere, a samo zato da se posveti domoljubnom radu na hrvatskoj njivi, u središtu kojega je promicanje istine o srbokomunističkim pokoljima nad njegovim naraštajem koji su počeli na Bleiburgu, a nastavili se na nepreglednim mučeničkim marševima smrti. Kruna toga rada je njegova dokumentarna knjiga svjedočanstava o bleiburškoj tragediji hrvatskoga naroda koja je u dva izdanja objavljena na engleskome jeziku kao Operation Slaughterhouse (1970. i 1995.) i na hrvatskome jeziku kao Hrvatski holokaust (2001. i 2005.).
Sv. Josip
Druga Prcelina cjeloživotna posvećenost tiče se pak sv. Josipa. Još od franjevačkoga novicijata na Visovcu, kada je kao devetnaestogodišnjak spontano počeo pitati se za značenje sv. Josipa u cjelini Radosne vijesti Isusa Krista, osamdeset i pet godina Prcela je neumorno sve dublje ponirao – molitveno-pobožno, ali i bogoslovno-znanstveno – u život i ulogu sv. Josipa u povijesti spasenja. Kruna toga truda je šest josipoloških knjiga – ali i više od pet stotina dnevničkih zapisa na fb stranicama https://www.facebook.com/JosephTheSonOfDavid/ – u kojima uporno, odvažno i izazovno pročišćava tradicionalni govor o sv. Josipu zakrčen palijativnim naslovima kao što su očuh, poočim, zaručnik… Evo njegova zadnjega zapisa s nadnevkom 12. listopada 2025.
„U Franjevačkom samostanu Čudotvorne Gospe Sinjske proveo sam pune dvije godine za vrijeme Nezavisne Države Hrvatske. Na blagdan Bezgrješnog Začeća Marijana, u tome povijesnom svetištu sam obavio TOTUS TUUS posvetu u duhu sv. Ljudevita de Monforta. Per Mariam ET Joseph ad Jesum!“
Ivan je do zadnjega u svome hrvatskome clevelandskome bunkeru, bistra uma i vedra duha, jeo kao lav i radio kao mrav, a želja mu je bila u nebesku slavu otići usred molitvene povezanosti s legijom hrvatskih mučenika i usred razmatranja, u Božjem promislu od vječnosti prisutna, poslanja sv. Josipa da bude otac Sina Božjega i muž Marije Bogorodice. Još 23. kolovoza 2025. je plesao na svadbi svoje unuke Kristine Jackson.
Ivanov život je doduše bio ugrožen i 2020. kada se kao 98-godišnjak morao podvrći operaciji aneurizma. Uoči same operacije 18. svibnja njegova srednja kćer Anita Giusto napisala je pjesmu koja u mome prijevodu glasi:
18. svibnja 2020.
Neka 18. svibnja bude dan kada Bog ti produži zakup života.
Još nije čas da te obasja Isusa, Marije, Josipa i žene tvoje divota.
Jer tvoje djelo na ovoj zemlji nije još dovršeno.
A od rođenja 9. ožujka 1922. Božje si oruđe vjerno.
U tvoje godine ugrađena je tvoja ljubav za Hrvatsku i sv. Josipa.
Vidim tu ljubav kako se iz tvoga duha, srca i duše, pa i kroz suze, prosipa.
Sada je trenutak da se, kao što si i uvijek, boriš za svoje poslanje.
Sjeti se kako si, u samostan skriven, u porobljenoj domovini izbjegao klanje.
Uroni stoga duboko u svoju dušu i pomoli se, o moj oče, sada.
Jer vjera i ljubav prema Bogu jedini tvoj oslonac i blago bjehu odvajkada.
Bog te je više puta izvukao iz opasnosti, pa i iz sigurne smrti.
Isusa, Mariju i Josipa pomaganje ljubljenu djetetu zaista ne može strti.
Sklopi oči, da vidiš ljepotu Hrvatske, Isusa, Marije i Josipa – svoga glavna junaka.
I ne zaboravi, još jednom, da te ovdje još puno posla čeka, osvrni se, prije mraka.
Znaj da te volim i cijenim sve što si u životu učinio za me, na tome ti hvala.
Pred tobom i snagom tvoje vjere i ljubavi za Hrvatsku i obitelj tako sam mala.
Nikada ne sretoh tako čisto i nježno srce svo za Boga i sv. Josipa – čisto kao u mala dječaka.
Opusti se, uzdaj se u Božji naum i eto te već kako izranjaš k nama zdrava, radosna i jaka!
A kad se vratiš kući, dvorit ćemo te da se pridigneš do u punu snagu i moć.
Da u krugu obitelji i prijatelja slavimo tvoj stoti rođendan – do u kasnu noć!
Tebe će – od zaštite Božje, ali i sv. Josipa – nad svaku bolest moćna i snažna
probuditi da klikneš „ŽIV sam i srce mi KUCA – samo ISTINA je važna!“
Zadnje Ivanove riječi
Dana 19. listopada 2025. Ivanova najstarija kćer Marija mi je javila da je Ivan uspješno operiran nakon što je 17. listopada na bazenu, gdje je redovito išao na vodene terapije, slomio kuk. Marija mi 1. studenoga javlja da je zbog, još uvijek po život ne opasnih, komplikacija Ivan od kuće prebačen na intenzivni odjel. Sutradan od Marije doznajem da su Ivanu dijagnosticirali kognestivnu pneumoniju, zatajenje srca i rak. Zadnji put sam s Ivanom brzoglasno razgovarao jednu minutu 3. studenoga 2025. u 22:17. Ivanov sin Josip nas je povezao preko WhatsApp veze. Zadnje Ivanove riječi bile su : „Još sam živ! I love you! Pray for me, pray for me, pray for me!“ Nakon osmodnevnoga bolničkoga liječenja Ivan je prebačen u dom (nursing home), da bi mi 22. studenoga 2025. u noći u 0110 od Ivanova sina Josipa stigla poruka da mu je otac u miru preminuo danas, dakle 21. studenoga 2025.
Primjernost Josipove oprimjerenosti
Ivan je nesebično, od svoje nastavničke plaće i mirovine, sam podupirao svoj rad na hrvatskoj njivi, još tamo od šezdesetih godina XX. stoljeća i osnivanja Bleiburškoga odbora, sve do izdavanja svojih (i moje!) josipoloških knjiga. Kao čovjeku, dobroćudnom i prostodušnom i neukrotivo vedrom, bilo mu je stalo da njegov rad bude priznat. Ali ne samo da nije doživio nikakvo priznanje, nego je doživio brojna razočaranja, o čemu sam pisao u svojoj knjizi Izvorna pravednost svetoga Josipa u poglavlju Primjernost Josipove oprimjerenosti. Zadnji put je u Domovini bio 2018. godine radi predstavljanja knjige Sluga Domovine. Nakon nekoliko dana boravka kod mene u kući, prebacio se u zagrebački hotel Dubrovnik, s djetinjim uvjerenjem da će se netko iz domoljubnih domovinskih krugova za nj zanimati i da će ga posjetiti. Možda i snimiti razgovor s njim. Dok je on u hotelu uzalud čekao hoće li ga itko posjetiti, mene je 26. rujna 2018. u srijedu u popodnevnim satima u stolnoteniskoj igri u Maksimiru prekinuo poziv s ponudom da zajedno s Ivanom nastupim u petak, prekosutra, u Bujici, uoči samoga subotnjega zagrebačkoga predstavljanja 29. rujna 2018. te mi je dan broj na koji da se javim. Odmah sam odgovorio da sam ja ovdje i mogu nastupiti uvijek, ali da sada priliku treba dati Ivanu koji bi imao što reći i za deset Bujica te sam izrazio spremnost dovesti ga kada i gdje god treba. Sutradan sam zvao na dobiveni broj, ali mi se javio tek isti onaj koji je Ivana u hotelu posjetio: Nitko! Tako je to bilo s priznanjem Ivanova stoljetnoga samoprijegora za Boga i Domovinu! Ivan zaista nije primio plaću ovdje na zemlji i zato će njegova plaća na Nebu biti velika!
Duša mu se nauživala raja!
Hrvatski vitez Ivan John Prcela – s nama je!
