U razdoblju od druge polovice VII. do IX. stoljeća Poljska, istočna Njemačka i Hrvatska doživjele gotovo kompletnu promjenu svog genetskog podrijetla
U Knjižnici Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti u ponedjeljak 24. studenog upravitelj Antropološkog centra HAZU akademik Mario Šlaus održao je predavanje o genetičkom podrijetlu Hrvata u kojem je predstavio rezultate istraživanja međunarodnog tima znanstvenika iz Njemačke, Austrije, Poljske, Češke i Hrvatske koja su dala odgovore na ključna pitanja važna za razumijevanje hrvatskog nacionalnog identiteta, a koja su u rujnu objavljena u velikoj studiji u znanstvenom časopisu Nature. Studija daje odgovore na pitanja odakle su se Hrvati doselili, gdje im je bila pradomovina i na koji način i kada su došli u svoju sadašnju domovinu?
„Ovo je fundamentalna tema hrvatskog nacionalnog identiteta“, kazao je akademik Šlaus.
Genetska analiza više od 550 do danas neanaliziranih drevnih genoma pokazala je da su u razdoblju od druge polovice 7. do 9. stoljeća Poljska, istočna Njemačka i Hrvatska doživjele gotovo kompletnu promjenu svog genetskog podrijetla koja je bila rezultat dolaska novih doseljenika iz sjeveroistočne Europe, čija pradomovina se nalazila na tromeđi područja kojega danas čine južna Bjelorusije, sjeverna Ukrajina i zapadna Rusija, uglavnom uz gornji tok rijeke Dnjepar. Ova lokacija znatno je istočnija i sjevernija te udaljenija od lokacija poput južne Poljske ili Češke gdje se ranije smještala pradomovina Hrvata. Analiza uniparentalnih genetskih biljega: haplogrupa na Y-kromosomu i mitohodrijske DNK pokazale su da u ovoj migraciji nije bilo spolne pristranosti: selile su se cijele obitelji, a ne samo ratnici, a muškarci i žene podjednako su doprinijeli nastanku novih društava.
Istočnoeuropski doseljenici i miješanja
U odnosu na obrazac uočen u Poljskoj i istočnoj Njemačkoj, gdje 90 % do 95 % populacije pokazuje novo genetsko podrijetlo, situacija u Hrvatskoj je priča o promjeni, ali i kontinuitetu. Naime, drevna DNK iz Hrvatske pokazuje značajan priljev novog istočnoeuropskog podrijetla, na razini između 75 % do 80 %, ali ne i potpunu genetsku promjenu. Umjesto toga, istočnoeuropski doseljenici miješali su se s lokalnim populacijama stvarajući nove, hibridne zajednice što je rezultiralo kulturnom, jezičnom i genetskom raznolikošću koja i danas obilježava Hrvatsku.
Prema mišljenju akademika Šlausa, razlog većeg miješanja hrvatskih doseljenika sa starosjediocima bio je taj što su se doselili iz potpuno drugačijeg ekosustava, geografski smještenog na razini današnjeg Londona, pa su trebali informacije o tome kako preživjeti u novoj domovini. Razlog doseljenja nije pak bila želja za toplijim krajevima, nego prenapučenost u pradomovini i činjenica da je područje antičke Dalmacije u velikoj mjeri bilo pusto zbog ranijih epidemija kuge.
Stvaranje takvih miješanih zajednica jasno se vidi na nalazištu Velim, jednom od najvažnijih nalazišta za razumijevanje starohrvatske povijesti, dobro uščuvanom zbog pjeskovitog tla, koje je otkopao i analizirao bivši dugogodišnji ravnatelj Arheološkog muzeja u Zadru dr. sc. Radomir Jurić koji je uz akademika Šlausa sudjelovao s hrvatske strane u istraživanju i nastanku studije. U tom nalazištu neki od najstarijih ukopa pokazuju tragove novih istočnoeuropskih doseljenika ali i do 30% ranije postojećeg lokalnog stanovništva.
