Trojica velikana iz Šiminog kraja

Knjiga Marka Kopića o fra Valeriju Stipiću, vlč. Peri Aniću i prof. Marijanu Piljiću

 

Marko Kopić: Tri velikana iz Šiminog kraja, Udruga Hrvata Bosanske Posavine CEKIN, Zagreb, 2024.

Često se pitamo – zašto smo na ovomu svijetu? U ljudskom životu ograničenom na nekoliko desetljeća uložimo golem napor da se održimo jer život nas ne štedi. Ponekad nas izloži pravim užasima, veliki broj ljudi proživi strahote, veliki broj strada na razne načine, često i nasilnom smrću. Koliko god neki ljudi bili miroljubivi, plemeniti, vrijedni, skromni i radišni, živjeli na svojoj grudi zadovoljni onim što imaju i što ostvare svojim radom, vrag posvuda umiješa svoje prste, kao da baš hoće da se čovjek osjeća nesretan. Ustrajava, dok ne upropasti ono na što se okomio ma koliko mu se odupirali. On ima svoje pristalice, sljedbenike, kamatare, jatake. Ne dopušta mir, i gdje god nasilno prodre, napravi kaos, poremeti svaki red. Na nas Hrvate kao narod okomljuje se neprestano. Stoljećima smo izloženi nasrtajima osvajača, porobljivača, onih koji nas kane iskorijeniti. Gubimo svoja vjekovna staništa, naša se populacija drastično smanjuje, na rubu smo opstanka, puni straha i nesigurnosti. Knjiga – TROJICA VELIKANA IZ ŠIMINA KRAJA, upravo nam objelodanjuje kako su Hrvati Bosanske Posavine sustavno tjerani sa svojih ognjišta. Načini podrivanja nacionalnog i vjerskog identiteta, razrađena taktika kako prisvajati tuđi teritorij, nepravde koje su stare koliko i čovječanstvo, ne mijenjaju se tisućljećima. Ista, krajnje licemjerna i beskrupulozna taktika ratovanja, manipulacije, sijanje straha, provodi se i u ovo naše vrijeme.

Ova knjiga slijedi niz već objavljenih knjiga o Bosanskoj Posavini, od kojih je dvije tiskao književnik, izdavač i urednik Ilija Matić, koji je rođen u tom kraju i svim žarom nastoji da se ovakve knjige tiskaju kako nam patina zaborava ne bi prekrila sjećanja. Tiskane su i druge knjige koje nemili usud Bosanske Posavine žele barem riječju sačuvati od zaborava, u našu moždanu koru utisnuti koliko su nam zla nanijeli opaki grabežljivci koji vazda vrebaju sve nam oteti, i koliko je važno da ovo što još imamo čuvamo kao zjenicu oka. Dobro promislimo što može snaći nas i naše potomke ako ne sačuvamo svoju grudu, tradiciju, jezik, kulturu. Ne čuvamo svoje granice pazeći tko i otkuda nahrupljuje u ovu lijepu nam Domovinu.

Iz ravne Posavine

Prelijepi, plodni i bogati dio Bosne i Hercegovine uz rijeku Savu, na kojemu su živjeli većinom Hrvati – Posavci, oduvijek je na meti osvajača. Puno se puta dogodilo da su bili prorijeđeni, podčinjeni, obespravljeni,  ali uvijek su uspijevali iz ono malo ljudske biološke mase koja bi ostala na životu, koja nije usmrćena ili odvedena u ropstvo, obnoviti se. Kao feniks ustati iz vlastitog pepela i nastaviti živjeti, ostati autentični, obdržavajući vjekovne običaje pod okriljem svoje katoličke vjere. Gen tog naroda vrlo je snažan. Život se svojom iskonskom snagom obnavljao, cvao, iznjedrio bi vrlo nadarene, produhovljene, ustrajne i hrabre muškarce i žene. Ti ljudi obilježeni su nošenjem teških križeva. Među njima od davnina ima dosta fratara koji pripadaju Franjevačkoj provinciji Bosne Srebrne sv. Križa, koja ima dugotrajnu povijest vrlo impresivnu, sa sjedištem u Sarajevu. Franjevci su, može se slobodno reći – bili njihovi svjetionici i autoriteti koje su uvažavali. Imaju i dosta svećenika koji pripadaju Vrhbosanskoj biskupiji sa sjedištem također u Sarajevu, a nekoć im je sjedište bilo u Vrhbosni nedaleko Sarajeva. Zaštitnik Nadbiskupije i ime prvostolnice je Presveto Srce Isusovo, a suzaštitnici su Bezgrješno Začeće Blažene Djevice Marije i sv. Josip. Poslije Drugog svjetskog rata, kad su se otvarale škole, mnogi su krenuli stjecati znanje i zvanje. Fratara, svećenika, učitelja, inženjera, liječnika, znanstvenika, glazbenika, književnika, pjesnika, uspješnih poduzetnika …, Šimin kraj ima u izobilju.

Nesalomljiva vjera ljudi iz Šimina kraja

Za upitati se, otkud im tolika snaga, takva nadahnuća i ustrajnost?

Logično je uzeti u obzir vjersko opredjeljenje, življenje po obrascima vjere u koju su urasli, koja ih je tješila i hrabrila, bila im orijentir i putokaz, utisnula u njih univerzalne ljudske vrednote, koje su ih oplemenjivale i disciplinirale, pridonosile da steknu mudrost. Također i  krajolik, flora i fauna donekle utječu na čovjekovo formiranje, jer ljudsko biće upija ono što gleda i čuje, što razvija njegove sklonosti, maštu, nadahnjuje ga, naravno uz sve ostalo, jer taj kraj je upravo bajkovit. U knjizi su predstavljena tri čovjeka rođena u prošlom stoljeću, koja su izdvojena s namjerom da se istakne osebujnost, karakter, inteligencija, nadarenost i nesalomljiva vjera ljudi iz Šimina kraja. Sva trojica su iz župe Tramošnica, iz zaseoka Orlovo Polje. Župa Tramošnica odvojena je na dvije župe 27,. ožujka 1973., a knjiga nam prenosi događaje iz jedne i druge župe. Nema žita u kojemu nema kukolja, nema stada u kojemu nema koja crna ovca, a i strah za vlastiti život tjerao je ljude da se nekad mimo vlastite volje priklone neprijatelju. Tako je i među tim vjerodostojnim Hrvatima bilo onih koji su se priklanjali tuđinu, nesvjesni koliku štetu nanose svom narodu. Tu su vidjeli svoj vremeniti interes, ali kad – tad, svakome se to obije o glavu. Koliko ih je tijekom povijesti prešlo na islam, na pravoslavlje, podržalo Kraljevinu SHS, učlanilo ih se u Komunističku partiju! Upravo kad se dio domicilnog stanovništva odmetne od svog naroda, podloži tuđincima ili pogubnim ideologijama, time se zajednica ruši iznutra. Razbija koherentnost i ugroze temelji. Zajednica slabi, stagnira i postane dezorijentira.

Stradanja, stradanja, stradanja…

O nemilom stradanju i zlodjelima koja su počinjena nad narodom iz Bosanske Posavine, slušala sam puno od mog pokojnog oca, koji nema nikakvu krvnu vezu s ljudima iz Bosanske Posavine, ali je upoznao taj kraj i njegove ljude tijekom Drugog Svjetskog rata. Moja susjeda, koja s mužem živi u Njemačkoj, porijeklom iz Odžaka, ovdje dođu tijekom ljeta u svoju kuću, bezbroj mi je puta ispripovjedila o mukama i stradanju svoje obitelji i svojih mještana, tijekom Drugog Svjetskog rata i poraća od strane partizana, četnika i komunista, o represijama kojima su bili izloženi, te da su upravo njihovi fratri i svećenici bili ključni u mudrom promišljanju i usmjerenju svoga naroda. Također i o stradanjima svoje braće i rodbine tijekom Domovinskog rata, ubijanju, zlostavljanju i totalnom pustošenju. Postoje o tome brojna zapisana svjedočanstva, kao i usmena predaja, ali ne može se sav taj jad i užas izraziti riječima, jer patnja i bol su neizrecivi. Za počinjene zločine nad Hrvatima u Bosanskoj Posavini, nitko nikad nije odgovarao, za čitava sela koja su uništena zajedno s žiteljima nad kojima je počinjen genocid. Nije se smjelo pitati gdje su, niti iznijeti na vidjelo istina, a ta šutnja bila je dodatna muka. Jednostavno, šutjelo se, tek bi se netko usudio reći,  – progutala ih zemlja, – progutao ih mrak, – progutale ih jame, – dokončale ih kaznionice.

Upadali krvnici u njihove domove i grabili ih, kao vuci kad upadaju među stado i kolju nemilice. Ubijali hrpimice i bacali u rijeke, odvodili u mučilišta. Poznate su zloglasne kaznionice u Zenici, Foči, Doboju, Tuzli i još na mnogo mjesta gdje su se nad zatočenicima provodila najgnusnija i najokrutnija mučenja. Naravno, plijenila im se imovina jer su to bila bogata domaćinstva. Čak i nakon takvih stradanja poslije Drugog Svjetskog rata narod se donekle oporavio, obnovio razrušene crkve, sela, groblja, slali djecu na školovanje. Neki su dogurali do titula akademika, znanstvenika, što im uz golemo zalaganje i znanje nije bilo nimalo lako obzirom na okolnosti u kojima su živjeli i studirali, a zloglasne službe zadužene za praćenje Hrvata i likvidaciju onih nacionalno i vjerski osviještenih, bile su im trajno za petama. Težili su potomci tih mučenika koji su ostali na životu da se istina otkrije, i to su neki hrabriji učinili tek negdje u dijaspori kamo su bili raseljeni i rastjerani. Većina su do smrti nosili, a živući trajno nose golemi teret progonstva i nostalgiju za zavičajem.

Hrvatska Bosanska Posavina dodijeljena Srbima!

Autor ove knjige, mr. sc. Marko Kopić, jest upravo na tragu onoga što je rekao dr. mr. Elvir Pastalić iz Gradačca, – postoje prilike i postoji vrijeme. Tek poslije Domovinskog rata, kad je Hrvatska oslobođena, i danas je Bogu hvala i njenim braniteljima, svoja, na svojim nogama, prepoznatljiva po svojim državnim simbolima, u njoj je možemo slobodno izražavati. Brojni Hrvati iz Bosanske Posavine žive u Hrvatskoj, mnogi su zaista na diku i ponos svom kraju, nažalost rane im nisu zarasle, jer poslije sramotnog Dejtonskog sporazuma, njihova lijepa; –  ravna, zelena, šumovita, bogata rijekama i vrutcima, oranicama i livadama, – Bosanska Posavina, po nalogu moćnih međunarodnih sila, mimo svih očekivanja i ikakve pravne podloge, darovana je srpskom agresoru, koji malo po malo kida komad po komad hrvatskog tla, mada se ovdje radi o BiH, ali to je od davnina bilo hrvatsko tlo. U Domovinskom ratu, samo je slijedio nastavak onoga što se činilo u Drugom Svjetskom ratu, jednako krvavo, jednako brutalno, jednako bestijalno, po istoj špranci. Ubij, utjeraj žiteljima strah u kosti, sve otmi, zapali, izbriši tragove Hrvata.

To protjerivanje s ognjišta podsjeća na 126. psalam iz Biblije, stih 6. – Išli su išli plačući, noseći sjeme sjetveno, vraćat će s pjesmom noseći snoplje svoje. Zasad se na prognane odnosi  samo onaj prvi dio stiha; – išli su išli plačući ... Nisu ponijeli sjeme sa svojih njiva, samo nadu da će preživjeti netko od njih i njihovih potomaka. Išli su posvuda, preživjeli su. Skupili su snoplja obrađujući tuđe njive, obnovili u zavičaju crkve, neki kuće i grobove. Dođu tek na proslavu dana župe, na Dušni dan da pohode otačka groblja. U Tramošnici ih ostala šačica. Ima li ikakve nade da se ikada vrate na zemlju gdje su ih majke dojile toplim mlijekom iz svojih izdašnih dojki, bistra vrela napajala vodom? A šljive, jabuke, kruške, te obilje ostalog voća i povrća, krijepili im tijelo? Zavičajna gruda bila im i ostala majka poput one koja ih je nosila u utrobi. Ma gdje živjeli, iako su svojim radom mnogi stekli pozamašan kapital, postali ugledni ljudi, nemaju mira ni spokoja. Ta nada o mogućem povratku ostaje čista utopija. Ono na što udare pečat moćne, nemilosrdne svjetske sile koje kroje sudbinu malih naroda, nitko ne može preinačiti. Zločinci su neočekivano bogato nagrađeni. Pravednici su poniženi i kažnjeni, što dokazuje koliko je svijet perverzan i bešćutan, rukovodi se svojim brutalnim interesima, sprovodi svoje mračne ciljeve političkim malverzacijama i genocidnim ratovima, čemu smo i danas svjedoci. A opet, tko zna što će se događati u budućnosti. Izraelci su bili u sužanjstvu u Egiptu 430 godina. U Babilonskom ropstvu oko 50 godina. Bosna je bila pod nemilom čizmom Osmanskog carstva nekoliko stoljeća. Izraelci se vraćali, imaju svoju državu. BiH, kako god je dijelili, tuđinci tim teritorijem potkusurivali jedni druge, vršili nagodbe, opet je opstala, nekako dogurala do današnjeg dana. 

Fra Valerije Stipić

Ako se osvrnemo oko sebe jasno nam je da ono što se zbiva diljem kugle zemaljske nije ni po čemu prihvatljivo ni opravdano. Ako smo mislili kako smo plemenitiji, napredni i etičniji nego su bili davni narodi, to je obmana koje se moramo osloboditi. Ratovi su sve krvaviji, opasniji, iza njih ostaju gomile leševa, siročadi, izbjeglica koji nikomu više nisu dragi, traumatizirani i nesretni ljudi bez nade u neko bolje sutra.

Prvi lik, o kojem nas educira autor ove knjige – Marko Kopić, jest fra Valerije Stipić, rođen 19. srpnja 1935., u Tramošnici. Umro 29. lipnja 2009., u bolnici u Orašju. Sahranjen u Gornjoj Tramošnici 30., lipnja 2009. Bilo bi suvišno i nepristojno bilo što dodati izvrsnom opisu lika i djela čovjeka o kojem je zapisana svaka poznata pojedinost, čija nam biografija kazuje o njegovu rođenju, stasanju, školovanju, njegovu svećeničkom putu, pastoralnom djelovanju i  svim djelatnostima kojima se isticao, koje otkrivaju njegov karakter. Svaki detalj od rođenja do njegove smrti tvori  cjelinu koja svakom čitatelju vjerno oslikava ne samo fra Valerija, njegove bližnje, nego političke prilike i neprilike u Bosanskoj Posavini. No, u čemu je snaga i privlačnost toga čovjeka koji i nakon smrti sja i zrcali svjetlo koje njegovim  sunarodnjacima obasjava  put? Mnogi su fratri i svećenici obavljali časno i dosljedno svoj svećenički posao, gradili i obnavljali crkve, župne kuće, groblja. Išli s narodom u progonstvo. Poučavali, otvarali škole i domove, brinuli o onima koji su bili ugroženi. Davali korisne savjete, usmjeravali, nastojali koliko je moguće sačuvati stado na okupu. Neki su ostali upisani u onodobnim kronologijama,  mnogima je ime zapisano u povijesne knjige, kao sveti znamen uklesano u kamen. Među takve spada fra Valerije. To su ljudi koji imaju ono  – nešto, ono što je teško dokučiti. Već od djetinjstva kao da im je zacrtan put kojim oni smjelo kroče. Njihov život obilježen je izgaranjem, dobročinstvima, oni postižu čuda jer u djecu koju poučavaju i u odrasle uspiju utkati sve vrijednosti kojih se ta djeca i odrasli kroz svoj razvoj i život pridržavaju sve do smrti. Reklo bi se da svakom tko s njima dolazi u posredan ili neposredan kontakt, utisnu komadić svoje duše i kao da pripadaju nekim drugim sferama iz kojih dolaze donijeti ljudskim bićima svjetlo i nadu, utisnuti u ljudske duše Riječ Božju. Miroljubivi, nikad ne ulaze u sukobe, nastoje smiriti napetosti i tenzije, ali ne odstupaju ni za vlas kose od svojih načela. Svjesni neobuzdanosti zla oni se isključivo i uvijek oslanjanju na Isusa Krista. Drže se one onoga što je rekla poznata američka televizijska voditelja, Robin Roberts, – život nije ono što postignete, nego ono što prebrodite. Njihova dobročinstva zasjenjuju svako zlo, mada razbojnici ognjem i mačem, lažima, podvalama i suradnjom s onima koji su kao i oni,  ostvare svoje naume. I kad se neprijatelji ne mogu otjerati, ljudi poput fra Valerija ne prepuštaju se tugovanju i nemoći. Svoju misiju u ime Boga i dalje vrše ondje gdje nisu pošteđeni neprijateljske zloće. Samo oni znaju kroz što prolaze. Biti do srži čovjek Božji među ubojicama, nasilnicima, krvnicima, treba imati više od hrabrosti, treba imati vjeru snažnu i neupitnu, spremnost na goleme žrtve. Upravo takvi pojedinci najdragocjenije su blago jednoga naroda. Spominjat će ih se dok taj narod  bude znao za sebe, držeći se onoga čega se držao fra Valerije.

Vlč. Pero Anić

Drugi lik koji izranja iz ove povjesnice, jer ova knjiga u nekom smislu to jest,-  vlč. Pero Anić, gotovo je po osobinama koje ga krase, brat blizanac fra Valerija. Rođen također u Orlovu Polju u župi Tramošnica, 16., studenog 1936. Umro 3., rujna 2013. Sahranjen  u  župi Donja Tramošnica 5. rujna 2013.

O vlč. Peri Aniću naći ćemo u mnogim vjerskim tiskovinama i medijima njegovu opširnu biografiju, kao i u ovoj knjizi. Njegov lik, služenje Kristu i duboko proživljene patnje tijekom srpske agresije kad je čak bio zatočen u četničkom zatvoru u Brčkom gdje je doživio bolna poniženja i prijetnje, ali je izvukao živu glavu, opisuju nam čovjeka koji nije uzmicao pred demonskim silama. Kad se gledaju njegove fotografije, može se uočiti da je bio vrlo senzibilan i produhovljen, čak po fizionomiji i zračenju, (barem meni) podsjeća na našeg časnog blaženika Stepinca. Iako je rođen u dobrostojećoj seoskoj obitelji gdje je imao povlasticu biti sit, ići u školu, makar u prekidima jer je školovanje bilo neredovito, sve što je od rođenja gledao, čuo i doživio, očito ga je vrlo potresalo i navelo da se sav preda Bogu  u kojemu je vidio jedini spas, jedino mjesto gdje čovjek može naći mir, utjehu i ljubav. Čovjek bogat suosjećanjem, emotivan, možemo pretpostaviti koliko je stvarnost smatrao nedostojnom čovjeka, koji je trebao poprimiti božansko obličje, jer je dijete Božje, a ono čovjek čini takve strahote da poružnjuje svoj lik, unakazi sebe, postaje oružje Sotone. Trne u sebi svjetlo duha, drugim ljudima koji mu ništa nisu napravili nažao, niječe sva njihova prava, i baš one koji su u naponu mladalačke snage, najčešće napada, muči, lišava života.

Kad se čovjek malo zadubi u te činjenice, upita se kako zlotvori tisućljećima tlače patnjom mnoge narode, i ne prestaju to činiti, mora osjećati tugu i nezadovoljstvo, strah za sebe, svoj narod i za cijelo čovječanstvo. Ti zločinci samo slažu mrtve na hrpe, haraju gore nego kuga, i do dana današnjega nitko ih nije spriječio da to čine, kao da se podrazumijeva da su oni neodvojivi od svijeta i da je njihovo iživljavanje, mržnja i pohlepa nešto normalno. Vlč. Pero Anić, bio je svijetao lik, poput svjetiljke koja u tami sja, jer se držao istine, – bolje je upaliti svijeću nego proklinjati neprijatelja. Nije njegova svijeća mogla rastjerati tu gustu, zlokobnu tamu, tim više bio je znak vremena, jer je sjao do smrti. U brojnim župama i na brojnim dužnostima, ulagao je golem napor da na druge prenese svoje vrline, ohrabri ih, pružajući im ruku kako bi ustali, osovili se na noge i krenuli dalje. Teško je druge oplemeniti, čak i utješiti jer kad se izgubi oca hranitelja, djecu, dom, i sve što je tvoje, što te drži na životu, ostane praznina i bol. Duh klone, čovjek postane doživotni patnik, više se ne oporavlja. Žene ostanu udovice, majke žalosnice zavijene u crno. Gledala sam starice iz moga kraja među kojima je bila i moja baka Ive, koje su izgubile muževe i sinove u ratovima, mnogima se nije nikad saznalo za grob, one bi rano uvenule i cio vijek više se ne bi nasmijale. Reklo bi se, – ne bi bile zube ukazale. Kakav je to život? Nema te utjehe, takvih riječi ni filozofije koja bi njih trgnula i utješila, opravdala gubitke tolikih nedužnih života. Znao je to predobro vlč. Pero i s njima je dijelio bol. Kao što je napisao Tim Keller, – Krist doslovno hoda u našim cipelama. To se može zaključiti za vlč. Peru. Krist je hodao u njegovim cipelama.

Upravo njegova želja koju je pismeno izrazio u svojoj oporuci je bila; – da Bog otare svaku njegovu suzu. Sličnu je misao iznio i Mahatma Gandi, koji je rekao; – izbrisati svaku suzu iz svakoga oka. Koliko su ljudi prolili suza i prolijevaju! Možemo zamisliti koliko ih je vlč. Pero prolio, koliko su ga pekle unutarnje rane, koliko je očajavao što se zlu i nepravdi vrata širom otvaraju i daje im se za pravo. Unatoč molitvama i služenju Bogu sa svom revnošću, nije se zlo zaustavilo dok nije izvršilo svoje naume. Svi koji su o vlč. Peri iznijeli svoja svjedočanstva, počevši od njegova rođaka cijenjenog akademika Tomislava Dubravca, njegovih crkvenih poglavara, kolega svećenika, te brojnih mještana iz župa u kojima je svojim pastoralnim radom doprinosio puno više nego možemo pretpostaviti, na čemu su mu zahvaljivali, on je također lik kojega možemo smatrati Kristovim apostolom, vrhunskim duhovnikom, učiteljem, onim koji je zgrtao za Boga duhovno blago.

Iz zaseoka Orlovo Polje

Preskroman, on je itekako uočljiv, kao raskošni cvijet u cvjetnjaku Božjem. Hvala ti vlč. Pero, koji si gazio po trnju, gutao bol i nepravdu, bio izložen smrtnoj opasnosti, ali to te nije slomilo, dapače si razvijao svoje vrline, i da su ti dodijeljene sve počasti koje ljudi dodjeljuju kraljevima i moćnicima svijeta da ih uzvise, to ne bi ništa značilo, jer plodovi tvoga rada istinsko su i veliko postignuće.

Marijan Piljić

Treći lik kojeg nam autor predstavlja je njegov stric, – prof. Marijan Piljić, rođen 25. travnja 1937. u Tramošnici, zaseoku – Orlovo polje. Uvodni tekst u životnu priču prof. Marijana, potekao je iz njegova pera, gdje on govori o sebi, i pomalo nas iznenađuje, jer je to u neku ruku njegova ispovijed. Suočava cijenjeni Marijan sebe i nas sa svojim životnim prilikama i neprilikama. Ne usteže se kazati kad bijaše mlad, neiskusan, pun elana, da  se donekle zanio ideologijom komunizma misleći kao i mnogi da je to uistinu nova ideologija koja će mijenjati svijet. Bit će više pravde, mogućnosti za sve staleže da ostvare bolji život i jednakost. Srećom po njega i njegove bližnje, kojima je to bio neshvatljiv i neprihvatljiv put na koji je Marijan zalutao, brzo se osvijestio i vratio onome čime je zadojen još u majčinoj utrobi. Nakon obrazovanja, malo lutanja i traženja svog puta konačno se skrasio u Novom Sadu sa svojom ženom i djecom, naglašavajući da je imao skladan i sretan brak.  Tu je djelovao kao profesor, prevoditelj, lektor, kulturni djelatnik, te personalni voditelj jednog odjela na TV – Novi Sad.  Izrazito radišan, odgovoran i nadahnut, čovjek koji je bio ispred svog vremena, u svoje đake  usađivao je napredne ideje koje bi oni trebali unositi u svijet koji će se nužno mijenjati. To je čovjek koji ima golem potencijal energije, znanja i iskustva. Nametne se misao, – šteta da nije ostao negdje na području BiH ili doselio u Hrvatsku da svojim talentima, stručnošću i znanjem obogati i doprinese svom hrvatskom narodu, ali opet s druge strane Hrvati u Vojvodini prolazili su više puta svoj Križni put, pa je možda sreća da je takav čovjek bio u poziciji da pomogne donekle uravnoteži odnose sa Srbima. U svoju Tramošnicu bio je neizmjerno zaljubljen, svoje Orlovo polje posjećivao u svakoj prilici. Družio se sa rodbinom, prijateljima iz djetinjstva, školskim kolegama, mladima i starima. Svaki boravak u tom – rajskom okruženju, bio je za njega izniman događaj, to ga je krijepilo, obnovio bi energiju, davalo mu poticaje, nadahnjivalo ga. Njegove pjesme, mogle bi se nazvati elegijama, nostalgičnim prebiranjem po uspomenama.  U njegovoj knjizi, ŠIMIN KRAJ – OPUSTOŠENI RAJ; intimni zapis o zavičaju. Upoznaje nas sa svojim autobiografskim doživljajima od ranog djetinjstva. Njegova zapažanja, dojmljiv opis likova, emocije, u tim kraćim proznim tekstovima veoma su snažni. Takvo što može napisati samo čovjek koji u sebi nosi neiskorjenjivu ljubav prema zavičaju, ponosan što se tu rodio. Tu je poredana cijela galerija likova i gotovo se može napraviti vrstan kazališni komad, jer su svi akteri prikazani u cijelosti onakvi kakvi jesu, autentični, sa svojim ljudskim manama i vrlinama, u svom prirodnom okruženju, gotovo fotografski oslikani, vjerodostojni, uzidani u Marijanovu memoriju gdje ih čuva kao draguljar svoje dragocjenosti.

Kad mu je supruga umrla, Marijan se preselio u starački dom u Novom Sadu, i oni koji ga posjećuju kažu da je prava riznica mudrosti; – pročišćen, produhovljen, te da unatoč vremešnoj dobi zrači  intelektualnom i duhovnom svježinom. Životno iskustvo obogatilo ga je. Posjećuje ga Marko Kopić, ali i mnogi koji su u mogućnosti doći u Novi Sad. Svima je susret s njim dragocjen, jer ih obogaćuje, uvijek ima reći nešto što vrijedi čuti.

Napuštena župa Gornja Tramošnica

U župi Gornja Tramošnica, šačica je preostalih, među kojima je u samostanu Bezgrešnog začeća Blažene Djevice Marije, nekoliko sestara franjevki, a među župljanima u crkvi Gospe od Anđela, službuje fra. Marko Lovrić. U Donjoj Tramošnici, u župnoj crkvi svetog Ivana Krstitelja, župnik je fra Jozo Oršolić.  Što li sve trpe, čemu su izloženi, to bi trebalo biti pitanje kojim bi se ozbiljno morale pozabaviti vlasti Federacije BiH, kao i Hrvatska, jer srpska mitomanija – o Srpskom svetu, ne prestaje. Ako uzmemo u obzir što se u zadnjih godinu dana događalo u Republici Srpskoj u BiH, kakve pretenzije ima Milorad Dodik, kao i Aleksandar Vučić Predsjednik Srbije, ni tren ne bi smjeli zadrijemati. Opasnost po Hrvate ne jenjava, dapače, vrlo je moguće da bukne novi rat na ovim prostorima, jer se opasno zakuhalo diljem svijeta. Od završetka Domovinskog rata prošlo je 30 godina, prilično smo se oporavili,  a takva je politika velikih sila da se svakom naraštaju nametne jedan rat i tako zaustavi ljudski napredak, zada udarac narodima da iskrvare, države oslabe. Opljačka ih se, osiromaši, moraju se zaduživati, treba im dugo da zaliječe rane. Stvori se novi poredak po naumima interesnih lobija.

Ne zaboravljaju oni koji su iseljeni i protjerani svoj zavičaj. Ivan Šokčević, veliki domoljub koji živi u Austriji, u Donjoj Tramošnici izgradio je super – moderni dom- Majka Terezija, za nemoćne i starije, koji je svečano otvoren 2020., sve o svom trošku. Zaposlio dvadesetak ljudi. Također nedavno je otvorio i hotel u kojem je petnaestak zaposlenih. Obnovio školu. To su divna djela. Kaže čovjek, – unatoč tolikim naporima i golemom trošku, nije mogao ne učiniti ništa. U Tramošnici mu ostalo srce. Valjda će Boga ganuti ta njegova ljubav, kao i onih sličnih njemu, i njihova posvećenost rodnom kraju.

Žal za blatom

Ovo je krajnji čas da se ova knjiga objavi. Veliki doprinos ovom projektu oživljavanja sjećanja na Bosansku Posavinu, doprinosi udruga  – Cekin, sa sjedištem u Zagrebu, pod vodstvom vrlo vrijednog i upornog g. Ilije Kotarca. Uz niz događanja koja upriliče u raznim prigodama, zahvaljujući trudu pjesnika Peje Šimića, Peje Gašparovića i niza suradnika, oni su godine 2024., izdali Leksikon hrvatskih pisaca i izvornjaka iz Bosanske Posavine. Autor i urednik Leksikona je ugledni političar, diplomata, književnik, književni kritičar, prevodilac i zaljubljenik u kulturnu baštinu svih Hrvata,  cijenjeni Đuro   Vidmarović. Ta je knjiga ozbiljan projekt i golem poduhvat od velike važnosti za Posavce iz BiH čija je promocija bila velebna i okupila mnoga kulturno – umjetničkih društva, vrsne glazbenike i pjesnike,  poduzetnike koji ne štede kad su u pitanju takvi projekti, dozvala domoljube iz Domovine i dijaspore. Iako je to spomenuo i Marko Kopić, nekako je nezgodno u ovom osvrtu to ne istaknuti još jednom. Vjetar je zameo mnoge tragične događaje, vrijeme zaplilo u mulj. Nije se lako dati u potragu za rijetkima koji su još živi, koji bi mogli iznijeti svoja svjedočanstva, pronaći ih i zabilježiti njihova kazivanja, no moralo bi se.  Njihova svjedočanstva su posljednje iskrice koje zaiskre iz pepela prošlosti. Krv pravednika viče iz zemlje, traži da se zlodjela otkriju.

Imamo samo jedan život, imamo priliku da mu dademo puni smisao, učinimo nešto dobro za sebe, za svoje potomstvo kao i za opće dobro svog naroda i svijeta. I opet nam mudra izreka kaže; – tvoj um je vrt, tvoje misli su sjeme. Možeš uzgojiti cvijeće, ili korov. Izbor je tvoj. Istina, iskrsnu nepredviđeni problemi, sve se zakuha, životi nam budu ugroženi, svatko želi izbjeći smrt, i sve moguće prijetnje koje u takvim užasima vrebaju. Ljudi moraju bježati, gdje pronađu kutak za sebe i  budu prihvaćeni, ali gdje god bili, mogu izabrati kavo će sjeme posijati. Mnogi pomisle, zašto bi riskirali sijanjem cvijeća, išli uz nos onima koji nam mogu nauditi, zar sam ja bitan ili bitna da bi se što mijenjalo? U tome je problem. Svaka je pojedinac bitan, svatko je karika u lancu, svaki muškarac, žena, dijete su nezamjenjivi. Važna je svaka uzorana brazda, svaki klas žita koji isklasa. Svako jato gusaka, purana, svaki konj, krava, jer to svjedoči da se život obnavlja.  Koliko je Hrvata protjerano i iseljeno diljem kugle zemaljske, gdje nas sve nema! Koliko ih se odrodilo, koliko je potomaka naših predaka koji su jedva čuli za Hrvatsku. Kao male grupice u tuđini koje nisu bile organizirane kao što su na primjer – Talijani, – Irci- Norvežani i neki drugi narodi, Hrvati su se rastočili. I danas kad imamo Domovinu, mnogi je napuštaju. Guše nas oni koji hrpimice dolaze u ovu zemlju da se tu ukorijene. Jao, kad bi barem mi koji jesmo ovdje shvatili što je odanost Domovini, koja je to prednost, sreća i blagoslov imati je. Ali rušitelja, površnih, neodgovornih i pohlepnih je uvijek više nego onih koji grade i stvaraju vrednote koje su naša specifičnost, naš povijesni identitet.

Pitamo se, zašto Bog ne poštedi pravednika, ne ispuni mu žudnju srca da živi u svom voljenom zavičaju? Često se dogodi da ljudska lakoumnost, pohlepa i neke niske pobude, navedu mnoge da svoj narod izdaju. Nikad se Hrvati takvih nisu mogli osloboditi. Njih nije uspio usmjeriti ni Bog, ni fra Valerije, ni vlč. Pero. To su ona kamena srca do kojih svjetlost ne dopire. Svatko će primiti plaću za svoja djela, i za svoja nedjela. Nasilnicima i izdajicama nema mjesta među blaženima ni pravednima, među mučenicima. Mudrost nas opet opominje, –ono što činimo za života, odjekuje u vječnosti.  Iako to nije utjeha onima koji su izgubili svoje najmilije, čije su oranice i šume i brojnu stoku oteli neprijatelji. Možemo samo moliti fra Valerija, vlč. Peru Anića da oko sebe okupe sve te žrtve i patnike,  zajednički mole Boga, mimo svih nada i očekivanja, da Bog koji je ljubav, milosrđe i pravda, izvrši Svoju pravdu nad onima koji okrvaviše ruke do ramena, bez kajanja i grižnje savjesti, zavedeni nekim suludim idejama, zatiru tuđi rod. Neka ih spriječi činiti zlo, kao što bi naši stari rekli, – dabogda se zabavili sobom. Prosvijetli im pamet. A onim hrabrim i domoljubnim ljudima, pruži Svoju moćnu ruku, i omogući im da se vrate tamo gdje su nikli i obikli. I svima koji su doprinijeli da se ova knjiga objavi, Božji blagoslov.

Danica Bartulović