Ljudi koji vuku lađe na Volgi (1870.-1873.) djeluju potresno i monumentalno kao Rodinovi Građani Calaisa
Boris Kustodijev (Astrahan 1878. – St. Petersburg /Leningorod/, 1927.) ima u sebi prigušenoga humora Mihaila Bulgakova (1891.-1940.), ali i sama ruska povijest je humoristična, ako izuzmemo patnje naroda i desetke milijuna žrtava. Njegov Boljševik iz 1920. je seljačina kao Rasputin, bradati div kao Nikolaj Nikolajevič koji je upropastio rusku vojsku kod Tannenberga 1914. godine. Sliči na Goyinog Kolosa, narod “jurodiv” koji je budalast, sirov i moćan, prenut iz sna i s naivnošću i surovošću malog djeteta.
Portert cara Nikolaja iz 1915. prikazuje “odlikaša” s urednom frizurom, štucanom bradom i blagim očima – kao soljenke u pozadini stoje kupole pravoslavnih crkvi.
Portret trgovčeve žene iz 1917. prikazuje bjeloputu, oholu i samozadovoljnu debelu ženu s obiljem na stolu (dinje, voće, posrebreno posuđe). Njen izraz je pomalo mrzovoljan (kao da poručuje ako nemaju kruha neka jedu kolače) i hladan dok joj se mačka licemjerno umiljava. Vedro nebo u pozadini je posve u suprotnosti sa historijskom dramom rata koji Rusija gubi i predstojeće revolucije koja će uništiti građansku klasu (i dobre i loše) i dovesti na vlast sirovine. I dragog Maksima Gorkog!
Portret skupine umjetnika rađen 1916. – 1920., danas u petrogradskom muzeju, naliči na kakve važne, revolucionarne urotnike. Međutim, radi se o 12 (ne apostola) bezazlenih umjetnika: Igor Grabar (1871.–1960.) Nikolai Roerich (1874.–1947.), Yevgeny Lanceray (1875.–1946.), Ivan Bilibin (1876.–1942.), Alexander Benois (1870.–1960.), Georgy Narbut (1886.–1920.), Nikolai Milioti (1874.–1962.), Konstantin Somov (1869.–1939.), Mstislav Dobuzhinsky (1875.–1957.), Kuzma Petrov-Vodkin (1878.–1939.), Anna Ostroumova-Lebedeva (1871.–1955.), Boris Kustodijev osobno.
Azijat Lenjin
Kuzma Petrov Vodkin naliči na azijatsko lice Lenjina. U tomu je vic. Ne u votki, niti u pretvorbi vode u votku. Slike Ilje Rjepina (1844. – 1930.) slike su ruske povijesti. Ljudi koji vuku lađe na Volgi (1870.-1873.) djeluju potresno i monumentalno kao Rodinovi Građani Calaisa. Arhetipska patnja i prapovijesna rabota kmeta. Procesija u Kursku (1880. – 1883.) je slika naroda prosjaka i bogalja, bradurina i šinjela s popovima koji raspiruju praznovjerje i silovitim bahatim uniformiranim predstavnicima vlasti.
Opet reminiscencije na Goyu. Kozaci koji pišu pismo turskom sultanu imaju u sebi Gogoljevog oporog i rustikalnog humora iz surove pripovijesti Taras Buljba, baš vrata Eurazijska. Kao i umorstvo sina Ivana IV. Groznog, Karamazovi u slici. Bolno divljaštvo.
Preskočimo šume Šiškina (i medvjediće kao motiv na socijalističkoj čokoladi), Polenova, Serova, Kramskoja i dohvatimo se Isaaca Levitana (1860.-1900.), Hebreja čistoga kao proljetno jutru u Tajgi, pjesnika vode, šume, livade i tajgi, blagih i zvučnih boja snovitih. Slikao je on i poetiku predgrađa. Veliki umjetnik.
Ne će nas ovdje zanimati na rasputinsko Dostojevskijev tip Lyapkala, ni Turnerovska šećerna vodica Armenca Ajvazovskoga, ni snježni predjeli Vladimira Krantza, ni romantični Brjulov, ali ćemo kazati da vrijeme Arhipa Kuindzhija (1840.-1910.) tek dolazi, čistoća njegove vizije sjeća nas na Kaspara Davida Friedricha. I boje su zvučne. Romantična priroda. A Kazimira Maleviča i njegovo bijelo na bijelom prepustimo crvenim kunsthistoričarima da predu nevidljivo bijelo ruho.
