IZ DANA U DAN – Uglavnom se umire od karcinoma

Vjerovati možemo samo Bogu Ocu, Stvoritelju i Kralju svih kraljeva

 

Doveli smo našu civilizaciju na opasno klizište i obrušavamo se dio po dio. Više se ne može planirati dugoročno, čak ni kratkoročno. Živi se od danas do sutra. Rizici su veliki, opasnost po život svih ljudskih bića, i svih ostalih bića raste iz sata u sat. Nema više pravila da stariji odlaze, mlađi ostaju. Dapače, izgleda kako oni stariji imaju jači imunitet, otporniji su. Kad otvorim stranicu Slobodne Dalmacije, osmrtnice, i pogledam godište preminulih, jeza me prođe. Uzroci smrti su različiti; neobjašnjivi iznenadni odlasci mladih ljudi, česti saobraćajni udesi, osobni obračuni, ali najčešće je u pitanju karcinom. On nije metastazirao smo u ljudskom tkivu, on je metastazirao u sveukupnom društvenom životu, u svim društvenim sferama. Po tome kako se vladamo, posebno oni koji vladaju masama, izgleda kako je zaista sve karcinogeno, u metastazama.

Uhićeni kriminalci u nas dobiju dva sata društveno korisnog rada za dan koji bi proveli u zatvoru. Vijesti prenose da su uhićeni skupina švercera drogom, među njima policijski službenik koji im je odavao tajne, koji su prevozili i preprodavali heroin, kokain, hašiš i sintetičke droge u ogromnim količinama. Vrijednost droge koju su zaplijenili u jednoj akciji je oko 210 milijuna eura. Ako se uzme da su to vrlo opasne droge, primjerice heroin koji mijenja gen u mozgu, koji mijenja funkciju mozga, uzrokuje pobačaj, infekcije, smrt. Kokain je više stimulativna droga  koja uzrokuje kratkotrajnu euforiju, a opasan je za fizičke efekte i poremećaje funkcioniranja mozga.

Opijati

Hašiš je izdvojena smola biljke indijske konoplje koja destabilizira organizam i izaziva niz posljedica. Tu su i sintetičke droge koje izazivaju halucinacije i jaku ovisnost. Sve više mladih ih konzumira već u adolescentskoj dobi. Čovjek bi pomislio, tko želi konzumirati ono što mu donosi neupitnu propast? Pa dovodi sam sebe u strašno stanje. Toliko je ilegalna trgovina drogama raširena, da se drogu može nabaviti na ulici bez ikakvih problema. U noćnim klubovima. Europa je ugrožena drogama, i kao da je to sporedna stvar, jer europski čelnici mlako reagiraju na to. Dapače, čini se kako Europa treba goleme količine tih droga, jer iako su uhićenja dilera svakodnevna, krijumčara je sve više, kazne su gotovo zanemarive. Drogu će biti lakše krijumčariti sad kad se sklopio komercijalni dogovor o uvozu hrane iz južne Amerike, Indije i još nekih zemalja. Nema više života bez droge, i bez ostalih otrova. Tu smo, u paklu.

Opasne bakterije u čokoladi

Multinacionalna švicarska tvrtka za proizvodnju hrane, Nestle, u vlasništvu mnogih dioničara, većim dijelom Švicaraca, dobrovoljno povlači niz svojih proizvoda s tržišta, posebno hranu za novorođenčad, jer se u hrani nalaze opasni toksini i opasne bakterije. Sad bi bilo logično pitanje, tko, zašto i s kojom namjerom proizvodi takvu hranu, svjesno je čineći opasnom po život? Oni tehnološki stručnjaci koji rade na proizvodnji hrane znaju kemijski sastav tih proizvoda. Tko im daje naredbu da proizvode takve otrove? S kojom nakanom? Svatko može donijeti zaključak po svojim shvaćanjima. Ja ne ću izgovoriti što sam iz toga zaključila, no svaka razumna osoba ne treba o tome puno dvojiti.  

Po onomu kako su me odgajali, i što sam prihvatila po svom unutarnjem nagnuću, to je spoznaja da svi ovisimo o Bogu, ili kako neki kažu – o višoj sili. Bog nas ne truje. On zaista nema veze ni s drogom, ni s kriminalom, ni s namjerno otrovanom hranom koju svi konzumiramo. Što kupim u trgovini, mogu pogledati tko je proizvođač i nadati se da nije proizvod otrovan, no to nije dovoljno. Bilo što u hrani, ili primjerice u lijekovima, kozmetičkim preparatima, može sadržavati otrov koji može ozbiljno narušiti nečije zdravlje i ugroziti život onoga tko to konzumira. Stoga kad se u zoru probudim, kažem sebi, o hvala Ti Bože, živa sam. Pokretna. U glavi mi je sve u redu. Danas se nadam odraditi ono što život zahtijeva.

U molitvi je spas!

Broj oboljelih osoba prelazi svaku granicu razuma, posebno starije osobe kod kojih je sve veća učestalost demencije, Parkinsonova i Alzheimerova bolest gdje dolazi do poremećaja središnjeg živčanog sustava. Velikim dijelom na te bolesti utječu baš otrovna hrana, otrovni zrak i lijekovi. Jer biti živ i koliko toliko zdrav i priseban, velika je stvar. Onda obavim jutarnju higijenu, i započnem dan s molitvom. Prva molitva je – Oče naš. Molim polako. Predano. Razmatram. I kad dođem do onog dijela – …sveti se Ime Tvoje, dođi kraljevstvo Tvoje, Budi volja Tvoja, kako na nebu tako i na zemlji, tu se obično zadržim i uranjam u otajstvo tih riječi.

Razmišljam, kraljevstvo je Božje posvuda, ali ondje gdje Bog stoluje, to jest u Raju, tamo su sveta bića. Očišćena, prosijana na sito i rešeto, prokušana. Tamo ući nije lako, nema protekcije, nema veza, nema klanova, nema podmetanja, nema prljavih igrica. Svaka naša misao i riječ, svako djelo i nedjelo, sve je ubilježeno i izvagano. Da bi ljudsko biće, ili koja god bića ili entiteti, ušli tamo, mora se doseći visoka razina osviještenosti, slijediti Božje naputke, činiti djela milosrđa i ljubavi, odolijevati kušnjama. Čini se nemogućim. No i ono što prekoračimo i ne učinimo valjano, Bog ima razumijevanja, pun je milosrđa, daje nam pouku i oprost.

Razočaranje u ljude

Živeći pod silnim pritiscima kojima smo izloženi i prije rođenja, čak i naša ozbiljna nastojanja da ne podlegnemo golemim pritiscima, nasilno nametnutim ideologijama, kušnjama i slabostima, ne uspijevaju nam. Nužni su nam nebeski čuvari, pratitelji. Primjerice, meni često dolaze u san moji duhovni čuvari, osobito moj pokojni djed i otac, muž, neznana bića. Sigurna sam da su me branili i da me brane, jer tko hodi stazama svjetla, ili barem ima tu nakanu, taj je izložen svim nasrtajima Zloga. Ali ne mogu me zaštiti od otrovne hrane ni ostalih otrova. Od podlaca, i onih koji narušavaju svaki red. Od silne zavisti i mržnje kojoj sam izložena.

Kaže se da se ljudi koji teže spoznaji Boga, postupno izoliraju od svijeta. I to je istina. Ja sam društvena koliko je nužno. Razočarali me ljudi, bome ih se treba čuvati više nego zmije otrovnice. Biram osobe koje su mi po moralnim načelima Božje etike bliske. Osjetim ih. Inače mogla bih živjeti sama na vrhu Himalaja u kakvoj izbi, kad bih imala kruha i vode. Toliko mi se smučili neki ljudi. Reći će mnogi da sam uvrnuta.

Dragi moji, shvatila sam ja odavno što je uvrnutost, to je gaženje svih i svakoga, to je zvjerska glad za bogatstvom, to je svaka nečist koja nas udaljuje sve dalje i dalje od onoga puta koji nam je Isus otvorio da nam pruži šansu kako bi se spasili. To je nepravda koja je odavna prešla granice naše Mliječne staze, tolika je, da  urliče i na Boga, tako bahata i okrutna, gazi sve pred sobom. A izvire iz ljudske sebičnosti. Pokvarenosti. Nastranosti. Opsjednutosti bogatstvom  i slavom. Koji nismo skloni svim tim gadarijama, postajemo na svijetu višak, gliste koje beskrupulozni gaze. A ne moramo biti gliste.

Vjera u Boga

Vazda vjerovati drugima koji nam kroje sudbinu, koji su na mjestima s kojih mogu osjetiti nam svaki pokušaj da dođemo do onoga oko čega se trudimo, zapravo je grijeh, jer ih je povijest otkrila. Lošiji psi dobiju bolju kost. Naša je neoprostiva zabluda kako će se ljudi promijeniti. Vjerovati možemo samo Bogu Ocu, Stvoritelju i Kralju svih kraljeva. Potpuno mu se predati da On sudjeluje u našem životu. Ako mu se ne predajemo dragovoljno, On to ne čini nasilno. A da bi bio prisutan u našemu životu, moramo ga primiti u svoju dušu. Jedino u našoj duši, Bog koji je duhovno biće, može se uprisutniti. A ako je ta duša tamna, neprozračena, prljava, ta kako bi On tu mogao biti? Ako naša svijest i naša duša mogu namjerno trovati svijet, protežirati one koji nisu vrijedni onoga što im se daje, ako sposobne kočimo i onemogućavamo im da se njihovi rezultati vrednuju, gdje spadamo? Mi sebi zatvaramo sve horizonte. Naša tehnološka čuda i naše znanje postaje neznanje, ako nije usmjereno ljudskoj dobrobiti. Čemu težimo, kamo idemo? Oduvijek sebi postavljamo ta pitanja, a vidimo i čemu stremimo i kamo idemo. Ne dopuštamo da nas prožme Duh Sveti, da bi išli prema onom cilju i odredištu kojemu smo usmjereni. Mogu ja kokodakati, filozofirati, opominjati, ma zaludu, nekad se sažalim  sama nad sobom.

Čini mi se da sam slična proroku Izaiji. Davao je naputke i smjernice svom narodu, a kako su ga tretirali? Prepilili ga na pola. I onda dvojim, ima li smisla misliti da možemo doći u Raj. Biti u stanju cjelovitosti i ispunjenja o kojem jedva da slutimo. Treba li biti Izaija, Ivan Krstitelj ili  Isus, da bi se dospjelo u Raj? Zastrašujuća misao. Ali svaki dan imamo žrtve koje poput njih umiru mučeničkom smrću, za pravdu, za obranu ljudskog dostojanstva, slobode. Ne predaju se.

Tragedije, stradanja, patnje…

Kao da su crne rijeke zla iz Hada toliko narasle, probile zemljinu koru, izišle iz podzemlja i divljaju po svijetu. Svaki dan zgroženi smo stradanjima i patnjama poznatih i nepoznatih ljudi. Kakve sve tragedije ljudi proživljavaju ne možemo ni pojmiti. Religije, obrazovanje, suvremena kultura, možda i imaju djelomično dobre nakane, no to je više trgovina koja se sklapa s onima koji se udružuju da bi dominirali. Teško čovjek po njima može steći neki spokoj. Pojedincu ne ostaje puno izbora. Ili u kut, ili se prepustiti stihiji. Mora shvatiti što je život i čemu je sve izložen. Kao što je rekao mudri, Lucije Anej Seneka: Nitko slučajno ne postaje dobar, vrlinu treba učiti. A to učenje je teško.

Manjak odgoja

Svaki dan treba uložiti truda, muke i suočavanja sa samim sobom. Odgoj čovjeka počinje od rođenja, ali vremenom čovjek ulazi u fazu zrelosti kad je odgovoran za sebe i potreban mu je samoodgoj. Mnogi u obiteljima nisu dobili ispravan odgoj, koliko god inteligentni, obrazovani i bogati bili, nisu nikad ušli u nužnu fazu samoodgoja, preispitivanja sebe i svojih postupaka. Njih se treba ozbiljno bojati. I kad je Isus rekao: Molite za svoje neprijatelje, nije doslovno mislio na onoga tko nas mrzi i želi nam zlo, nego na one koji ne znaju što je ljudskost. A kad se ljudskost pogazi i ne drži do vrline, poštenja i pravde, onda smo tu gdje jesmo. Nitko iole bistar ne može razumjeti ono što čine svjetski vlastodršci. Prekoračene su sve granice. Baš kao ova klizišta koja su u zadnje vrijeme postala golema prijetnja diljem svijeta.

Ovo klizište na Siciliji gdje grad visi na litici, pobuđuje jezu. Ova skela koja se u Zagrebu urušila kao domino kockice, srećom bez žrtava, govori koliko smo odgovorni i koliko mislimo na posao koji treba odraditi da nitko ne nastrada. Tako je i političko stanje u nas i u svijetu, veliko klizište, opasno i nezaustavljivo. Mudra indijska poslovica kaže: – Plemenitom čovjeku, kap je vode ocean, zlom čovjeku ocean je kap vode. Bilo bi dobro to razmotriti, jer je poslovica doista poučna, svi bi je trebali ispisati na zidu u kući ili na radnom mjestu, da o njoj razmatramo dok se čovjeku ne otvore oči. A kome su od nas „otvorene oči“, tko vidi jasno i bistro? Kad naiđe oblak i zakloni nam Sunce, sve je pomalo mutno. Kad je noć oblačna ne vidimo ništa bez svjetiljke. Ovisni smo o onome što omogućava našim očima da vidimo. A tek unutarnje oči, naš unutarnji vid. Razmišljamo li o tome? Oči našega srca, duše, uma, što njima vidimo u sebi, oko sebe? Trebali bi se na tome zadržati, upoznati se i spoznati inače odbacujemo sebe, uništavamo. Svoji smo ubojice.

Badem u cvatu

Unatoč ovoj kiši koja se nemilice izlijeva, vremenu koje je prevrtljivo i nije baš ugodno, danas sam ugledala prvi badem u cvatu. Tu je, blizu, u susjedovu vrtu. Predivan je, gotovo priviđenje. Sav u bijelo-ružičastim cvjetovima. Pravo nadahnuće. Poranio je s cvatom. Nisu ga omele nepovoljne vremenske prilike. Hrabar je, izlaže se mogućem mrazu i hladnoći, ali ostaje dosljedan sebi. Ne mogu mu se toliko diviti jer pratim Europsko prvenstvo u rukometu. Bojim se da me ne udari kap. Toliko me to uhvatilo, nemam mira. Gledala sam ovu utakmicu naših reprezentativaca s Mađarima. Koja muka! Tamo u publici ljudi plaču, mole se, krste. I ja upalila svijeću na čast Čudotvorne Gospe Sinjske. Nema sveca kojemu se nisam molila. Toliko je bilo napeto i neizvjesno – o Bože pomozi. Nemamo se čime podičiti koliko našim športašima. Gotovo su letjeli.

Kako se ne polome! Rukomet je grub sport. Ozljede su česte i teške. Neki ključni igrači već su ozlijeđeni. Izlazila sam na balkon, vraćala se, snizila sam ton i samo bi pogledala rezultat. Kako li su se tek osjećali naši igrači, treneri, izbornik? Koliko živaca potroše? Koju agoniju prožive tijekom ovakvih utakmica? Ovo nije dobro za zdravlje, ovo su šokovi. Vrijeme se oteglo, nikad dočekati kraj utakmice. I napokon – Hrvatska ulazi u polufinale. Ne bih se smjela ovako uznemiravati. Ta to je šport. Ne, nije samo šport. To nas prezentira, ističe među nacijama i državama. Podiže ugled, jača samopouzdanje. Usmjerava djecu. Mi imamo tako sjajnih športaša, a svi domoljubi. Nisu zakazali. Svi su bili vrh vrha.

Čekala nas utakmica s Njemačkom. Izbornik naših reprezentativaca Dagur Sigurðsson, pokazao je veliku hrabrost. Kritizirao je organizatore Europskog prvenstva. Našim rukometašima otežan je bio put do smještaja. Hrana puna crvi. Utakmica za utakmicom kako ne bi stigli predahnuti, odmoriti se, ni trenirati. Stalno neke press konferencije za bezbrojne novinare kojih je više nego strvinara nad lešinom. Sve se pretvara u prljavi šou – biznis, samo novac i ništa više. Ljepota sporta je u iznimnoj ustrajnosti posebnih ljudi, njihovim golemim žrtvama i odricanju, u nadljudskim postignućima koja čovjek uz nadarenost i upornost postiže. Umorne igrače treba poštedjeti svih tih novinara koji iz njih cijede i onu posljednju kap snage. I tako iscrpljeni, uz vidno loš tretman, naši su momci briljirali. Islanđani su bili izvrsni, zavređuju poštovanje, svi žele dobar plasman i medalje, ali Hrvati su od starine ratnici. Ni od koga milosti, uz Božju pomoć dođemo do pobjede. Sve je to podsjećalo na Domovinski rat. Kako je moguće da smo se oslobodili i osamostalili skoro bez ičije pomoći, uz otvoreno neprijateljstvo brojnih država? Bog nas je vodio. Nema drugog odgovora ma gdje ga tražili.

Sastanci, sastanci, sastanci…

U međuvremenu se održao i samit EU-ovih pučana u Zagrebu. Sami sastanci, dogovori, a na kraju manje-više sve ode u vjetar. Europi nedostaje samokritičkog duha, da sebi postavi ključna pitanja, iako ovaj put i jesu neka pitanja istaknuli, ali za rješavati ih, postupno treba zaći duboko u uzroke tih poremećaja, koje su uzrokovale krive politike, i katastrofalne odluke koje su se državama članicama nametale silom. Potrebne su nužne promjene i nove strategije. Osluškivati bilo naroda. Dobro gledati kako savladati nagomilane probleme, rasteretiti građane EU. Svaka lokalna zajednica paziti da se u njoj ne ugnijezdi kriminal, svakog pojedinca koji može nekom idejom doprinijeti, uvažavati i cijeniti. Postojeće zavrzlame zasad su nerješive. Uz taj samit, SDP i partneri okupili su se na svoj karneval. Kane čak i prije sljedećeg mandata preuzeti vlast. Da pukneš od jada? Tresla sam se kad bi padali i ozljeđivali se naši rukometaši, kad bi bili blizu izjednačenja s Islandom, ali bome tresla me teška groznica, gotovo bolest gledajući taj skup i slušajući poruke koje su nam upućene. Kao da gledam i slušam Tita, njegove komesare  i revolucionare. E to nisam mogla prokuhati. Zar nismo izašli iz tog ludila, iz tog mraka, iz tog pakla?

Tomaševićevo urlikanje

Eto svim svojim mračnim optužbama, pokušali su da se ne priredi doček našim rukometašima u Zagrebu, da im zahvalimo što si istaknuli Hrvatsku. To se dalo predvidjeti od kompletnog SDP, Tomaševića i njegove klike. Ma zar je Tomašević vlasnik Zagreba, zar on ima ovlasti iznad Države? Ipak, prevladao je razum HDZ-ovih  zastupnika i Plenkovića. Ovo mu je pored onoga što mu se zamjera, veliki plus. Doček je odobrila Vlada Republike Hrvatske i Rukometni savez, koji bespogovorno imaju pravo da donesu takvu odluku. Našlo bi se već tko bi ih dočekao raširenih ruku. Čak i mali Ljubuški, u BiH, iz kojega su mnogi poznati rukometaši. Dali bi ljudi sve da su ih tamo uspjeli dovesti, ali tu je naš Split, Zadar…, pa tko bi nama oteo tu čast da se ne pokažemo kakvi već jesmo? Nas ne bi spriječilo u dočeku Tomaševićevo urlikanje i njegovih sjena, koji napadaju Vladu da krši Ustav Republike Hrvatske. A žive bogovski, kao pčela u mednom saću, s tim da pčele skupljaju med za sebe, oni kradu iz tuđeg saća. Što uopće rade u Saboru? Umirovljenici su na kori kruha, državni službenici, obrazovni kadar, policija. Važan je taj doček naših osvajača medalje, ima on višestruki smisao. Podigne moral, pokrene narod. Važan je Thompson. Ima karizmu, nitko mu to ne može poreći. Pod Božjim je okriljem. Raritet.

Imamo izvrsnih ljudi. Jao, zašto im ne daju priliku? Opet ću u kuknjavu. Opet ću Bogu dosađivati neka intervenira. Ne možemo protiv Scile, (mitološko morsko šestoglavo čudovište s dvanaest nogu), i Haribde (vir koji uvlači brodove i nastoji ih progutati). Ima na ovom svijetu šestoglavih čudovišta, i stoglavih, i tisućuglavih, opasnijih od Scile. Ima bezbroj virova koji gutaju ljude. Biti nepopravljivi optimist u ovom svijetu, nije zdravo, i to je muljanje, lažna nada. Colin Powel je rekao: – Trajni optimizam je nositelj sile. Da, i neumjereni optimizam je opasan, čak glup i naivan. Opasni mafijaš, Al Capone je rekao: Sada mi je jasno, zašto tigrovi jedu svoje mlade. Treba mudrosti da se to dokuči. Dobro promotriti svijet, i bit će nam jasno što je mislio.

Danica Bartulović