U Münchenu otvorena izložba o moliškim Hrvatima
U prostorijama Generalnog konzulata Republike Hrvatske u Münchenu prošlog je petka svečano otvorena izložba fotografija „Kako je lipo hoditi s one bane mora“. Projekt, koji tematizira život i očuvanje identiteta moliških Hrvata. Organizatori su GKRH u suradnji s krovnom udrugom „Hrvatska kuća“ te ogrankom Matice hrvatske u Münchenu.
Generalni konzul Vladimir Duvnjak otvorio je izložbu istaknuvši važnost ovakvih susreta za suradnju Hrvata u dijaspori.
Posebna gošća večeri bila je Antonella D’Antuono (na slici), predsjednica udruge „Jedna Musica“ iz Molisea, koja je prisutne pozdravila emotivnom porukom: „Nemojte zabit naš lipi jezik“ i posjetila na pet stoljeća dugu borbu za očuvanje identiteta „s one bane mora“. Kroz objektiv fotoaparata, posjetitelji su prošetali ulicama tri preostala hrvatska mjesta u regiji Molise: Kruč (Acquaviva Collecroce), Filić (San Felice del Molise) i Mundimitar (Montemitro). Iako je nekada postojalo čak 15 mjesta s hrvatskom većinom, zajednica se uslijed povijesnih okolnosti smanjila na današnja tri, koja su opstala zahvaljujući izoliranom geografskom položaju.
Radulovići od Ravnoga
Zanimljivu crticu iz povijesti donio je Tomislav Đurasović, ispričavši priču o kardinalu Nikoli Raduloviću, potomku izbjeglica iz okolice Ravnog, čiji je životni put od hercegovačkog krša do vatikanskih kongregacija simbol vitalnosti hrvatskog čovjeka. Priču donosimo u cijelosti:
Srdačno vas pozdravljam sve nazočne, posebice pozdrav i dobrodošlica našim večerašnjim gostima i koristim ovu prigodu da se preko njih zahvalim svim moliškim Hrvatima na očuvanju hrvatskog nacionalnog identiteta.
Ova naša čeljad iz one bane mora izbjegoše tijekom 15. i 16. stoljeća pred zulumom Turaka, te i unatoč pet stoljeća izolacije, uspješe si očuvati svoj specifičan štokavsko-ikavski govor, koji sami nazivaju “na-našo”. A, govor, odnosno jezik je, istinabog, kamen temeljac (svakoga) nacionalnog identiteta.
Povijesni izvori, iako su vrlo rijetki, bilježe da su moliški Hrvati podrijetlom s prostora između rijeke Cetine i delte Neretve, odnosno s područja oko današnjeg mjesta Ploče. Moja priča, stara preko pola milenijima smještena je u točne vremenske i prostorne okvire.
Moji „susjedi“ Radulovići izbjegli su na prijelazu iz 15. u 16. stoljeću u današnju Italiju. Ova obitelj je podrijetlom iz sela Češljari, općina Ravno, u Južnoj Hercegovini. To selo je udaljeno samo tri kilometra od mjesta Orahovi Do odakle je porijeklom obitelj svjetski poznatog znanstvenika Ruđera Boškovića.
I Radulovići su baš kao i Boškovići pobjegli pred Turcima u Dubrovačku Republiku.
U spomenutoj obitelji Radulović rođen je Nikola (Niccolò) – talijanski kardinal hrvatskog podrijetla. Rođen je u Polignano a Mare, u Napuljskom Kraljevstvu, 27. prosinca 1627. godine.
Kardinalov djed Marin izbjegao je iz Dubrovnika u Italiju.
Nikola je doktorirao i kanonsko i svjetovno pravo i to na Klementinskom kolegiju u Rimu, a za svećenika je zaređen u veljači 1659. godine. Poslije nepunih mjesec dana papa Inocent X. ustoličio ga je za nadbiskupa Teatinske arhidijeceze u Chietiju. Udaljenost od Chietija do Molisa je nekih 90-tak km.
Naš Nikola imenovan je 1691. prvo tajnikom Kongregacije za status redovnika, pa Kongregacije za biskupe i redovnike.
Kardinalom je imenovan 1699. godine.
Djelovao je u Koncilskoj kongregaciji kao i u Kongregaciji Rimske inkvizicije.
Štićenik kardinala Nikole Radulovića (Niccolò Radulovich), učeni dubrovački dominikanac i povjesničar Anselmo Banduri, svjedoči nam da je kardinal bolovao od gihta, te da je umro u Vatikanu 27. listopada 1702. i pokopan u kardinalskoj crkvi sv. Bartula na Tiberinskom otoku u Rimu.
Đurasović je završio s porukom na moliško-hrvatskom: Jena lendza mora nas dili – ma srce nas drži skupa.
Atmosfera je bila na vrhuncu kada je Ivana Milina, predsjednica udruge „Hrvatsko-talijanski Mozaik“ iz Rima, predstavila dokumentarni film „docuMAJA“. Srčika filma su drevni običaji i proljetna fešta moliških Hrvata.
Čak ni rukometna utakmica između Hrvatske i Njemačke, koja se pratila u susjednoj prostoriji tijekom pauze, nije zasjenila glavni povod okupljanja.
Večer je završila uz okuse moliških specijaliteta, a zavodljivi miris „rezanaca“ s umakom od rajčica mnoge je, baš kao i autora teksta, vratio u djetinjstvo i podsjetio na majčinu kuhinju.
