Tko udara tako kasno – Epstein otvori. A zašto ne kažeš: Uđi?

Nije slučajno afera Jeffreya Epsteina u Srbiji prešućena

Dok se svijet trese zbog afere Epstein, dok se u najmoćnijim državama planeta preispituju imena, institucije i desetljeća sustavnog zataškavanja pedofilije i trgovine djecom, postoji jedno mjesto koje ostaje netaknuto. Ne zato što je nevino — nego zato što je gluho. Srbija.

Ovdje je afera Epstein prošla kao loša vijest iz svijeta slavnih. Jedan usputni komentar predsjednika, u kojem se čak i ta globalna trauma relativizira tezom da bi Sjedinjene Države mogle započeti rat kako bi prikrile činjenice o pedofiliji i podvođenju djece — i tišina. Medijska, institucionalna, društvena.

U isto vrijeme, domaća predstava: „povijesna zapljena droge“, kamere, fotografiranje, zezanje, smjene kao nagrada i na kraju — postupak bez postupka. Sve po starom ritualu srpske normalnosti, u kojem se spektakl nudi umjesto odgovora, a sustav ostaje netaknut.

Igra za mase

Ali Epstein nije izolirana priča. On je simbol. Simbol mreže. Simbol elite. Simbol sustava u kojem djeca nestaju, a institucije gledaju u stranu.

Prije nekoliko godina u srpskom tisku moglo se čitati o centrima prostitucije i pedofilije. Osim Beograda, kao žarišta su spominjani okolica Subotice, Palić, okolica Šapca, Jagodina i jug Srbije, odakle su djevojke organizirano odvođene na Kosovo i Metohiju. Nitko od autora tih tekstova nikada nije pozvan u Tužiteljstvo. Ne da iznese dokaze — nego da objasni zašto piše.

To je možda najglasniji dokaz da sustav nije bio znatiželjan. A kada država nije znatiželjna prema zločinu nad djecom, to nije propust — to je odluka.

Poseban sloj te tišine postaje još uznemirujući kada se uzmu u obzir tvrdnje koje su se pojavile u američkom medijskom prostoru, izvan dosega srpske javnosti. U jednom od najutjecajnijih političkih podcasta u Sjedinjenim Američkim Državama, u emisiji Alexa Jonesa, gost je iznio tvrdnje da je Richard Grenell, bivši visoki američki diplomat i posebni izaslanik za dijalog Beograda i Prištine, tijekom boravaka u Beogradu imao seksualne odnose s maloljetnim dječacima u dobi od 14 i 15 godina, kao i da ruske sigurnosne službe navodno posjeduju kompromitirajuće videozapise.

Važno je naglasiti: te tvrdnje nikada nisu provjerene pred sudom — ali nikada nisu ni demantirane kroz institucionalni postupak. A to je srž problema.

Genell u Beogradu

Jer ako je činjenica — a jest — da je Grenell službeno i višestruko boravio u Beogradu, ako je činjenica da se u američkim medijima pojavljuju tvrdnje kako strane službe raspolažu kompromitirajućim materijalom, onda se nameće pitanje koje nitko u Srbiji ne postavlja:

kako je moguće da ruske službe „znaju“, a srpske ne?

Ili znaju — ali šute.

Ili ne znaju — pa se postavlja pitanje čemu služe.

U obje varijante ishod je isti: država ne reagira ni na najteže moguće sumnje koje uključuju djecu, strane diplomate i međunarodne ucjene. Kada se takve teme prepuštaju podcastima i stranim medijima, dok domaće institucije ostaju u stanju potpunog mirovanja, više ne govorimo o nedostatku dokaza — nego o nedostatku volje.

U javnom prostoru se u međuvremenu pojavljuju i podaci da je velik broj djevojaka s Balkana završio u takozvanom „Sotonističkom raju“, što se izravno uklapa u šire obrasce međunarodne trgovine ljudima. Opet — bez reakcije. Bez istrage. Bez pitanja.

Crkvu se ne dira

Ne smije se izostaviti ni Srpska pravoslavna crkva. Ne zato što je jedina — nego zato što je najzaštićenija. Dugogodišnji slučajevi podvođenja, sustavno zataškavanje, premještanje svećenika, šutnja hijerarhije i napadi na one koji postavljaju pitanja postali su obrazac. Službeni podaci iz međunarodnih registara osoba povezanih s pedofilijom u vjerskim zajednicama pokazuju da SPC zauzima drugo mjesto, odmah iza Ruske pravoslavne crkve, s 32,2 posto udjela u registriranim slučajevima seksualnog zlostavljanja u pravoslavnom svijetu.

Svaki put isti mehanizam: poricanje, relativizacija, pozivanje na „napad na vjeru“, dok žrtve ostaju same.

Ako je točno da je preko Balkana prošlo — ili nestalo — stotine tisuća, a možda i više od milijun djece u mrežama trgovine ljudima, je li moguće da srpske službe to nisu znale?

Ako nisu znale — čemu služe?

Ako jesu — za koga rade?

Epstein nije pao s neba. Takve mreže ne postoje bez logistike, granica, putovnica, policije, obavještajnih službi, crkava i, prije svega, tišine.

A tišina u Srbiji traje predugo da bi bila slučajna.

Krug se polako zatvara. Ne zato što je pravda neumoljiva — nego zato što istina uvijek na kraju pokuca.

Pitanje je samo jedno:

kad je već otvorila — hoće li Srbija ikada reći: uđi?

Bojan Jovanović