Partizanske diverzije na cesti Raša – Pula organizirao je Jakov Kolić Gobo iz Šajina
„Pored veza sa skojevskom skupinom u Medulinu, o kojoj če još biti riječi, Arbanas je došao u kontakt s đakom Karlom Depratom iz Marčane, krojačem Alojzom Vitasovićem iz Vodnjana, radnikom Antonom Maušom Mirkom i jednim od najpoznatijih istarskih narodnjaka Vazmoslavom Zenzerovićem Šjorom (djedov bratić) iz sela Prodol. U prosincu 1941. neočekivano je došlo do provale. OVRA je uspješno ubacila agente u naše redove i Deprato, Zenzerović i Vitasović bili su uhapšeni. NOP Pule doživio je tako prve udarce.
Anton Zenzerović Tonin (moj bratić), herojski lik borca iz ustaničkog Prodola, Ivan Kolić Koštre (očev bratić) iz Želiski općina Barban, poznati narodnjak i potpisnik odluka o sjedinjenju. Tako su i u malom selu Želiski, kod Barbana, postojali čvrsti i povjerljivi ljudi na koje se NOP sa sigurnošću mogao osloniti. Među n j i m a se isticao poznati narodnjak Ivan Kolić, koji je živio u brojnoj obitelji od 14 članova. Iako je završio samo osnovnu školu, prirođenim interesom za događaje u svijetu stekao je samostalnim radom šire obrazovanje. Bio je napredan poljoprivrednik, poznati meteorolog-empirik, a kasnije i iskusan r u d a r u Raši. Već u svojoj mladosti uključuje se u politički život. Postaje član društva »Edinost« u Trstu, a 1927. godine pristupa ilegalnoj revolucionarnoj organizaciji »Borba«. Prilikom izbora 1929. godine bio je u akciji gortanovaca, osumnjičen i uhapšen, ali u pomanjkanju dokaza fašistička ga je policija pustila na slobodu. (Citati iz knjige Ljube Drndića “Oružje i sloboda Istre 1941.-1943.”, “Školska knjiga“, Zagreb – Pula 1978.)
Kuća Ivana Kolića
Prve vijesti o NOP-u počele su stizati u Želiske već 1941. godine, ali je čvršća povezanost ostvarena 1942, kad je u selu osnovan i prvi NOO.
Kuća Ivana Kolića postala je glavni oslonac NOP-a. Uz braću Ivana, Jakova i Matu Kolića NOO su sačinjavali i aktivisti Pave i Božo Kolić, Roko Glavinić (poginuo 1944. godine u borbi s nacistima), Josip, Marko i Božo Marčeta.
U času kapitulacije fašističke Italije Ivan Kolić predvodi s ostalim odbornicima narod svog sela u pohodu na Barban, gdje je razoružana karabinijerska stanica. Kao jedan od najuglednijih istarskih narodnjaka Ivan Kolić sudjeluje i 25. rujna 1943. godine na zasjedanju Pazinskog sabora, koji donosi odluku o priključenju Istre Hrvatskoj i Jugoslaviji. Poslije nacističke ofenzive stupa u ilegalnost i do k r a j a rata djeluje kao politički radnik na tom području, dok mu je žena uhapšena, a kuća spaljena.
Tako je NOP na području Žminjštine i Svetvinčenta, Barbanštine i Kanfanara i dalje prema Puli, imao od 1941. do kraja 1942. godine u svojim redovima okupljene najpoznatije rodoljube, koji su uživali velik ugled u narodu i bili u stanju povesti za sobom u oslobodilački rat: Matu Zenzerovića, Vjekoslava Zenzerovića (također otišao u partizane prije kapitulacije fašističke Italije), Antona Zenzerovića Tonina (poginuo je u NOB-u)“. Partizani su držali tri kamiona otetog oružja tri dana u mojoj rodnoj kući.
Svjedočanstvo mog bratića Borisa Kolića Koštre
Prema svjedočenju mog bratića Borisa Kolića Koštre „Otac Mate imao je više braće. Osim Ive, bili su još Jakov, Martin, Miho i Mirko, te sestra Veronika. Svi narodnjaci. Mirko je bio svećenik u Funtani, Krnici, Žbandaju i Fuškulinu. Unatoč tomu što je pomagao partizanima noseći im za vrijeme rata lijekove, jednom su mu prigodom, neposredno nakon rata, stavili žicu preko ceste dok je vozio motor iz Poreča prema Fuškulinu i skoro je nastradao“.
Ive i Mirko su zaslužni za pripojenje Istre komunističkoj Jugoslaviji, jer su povezali mons. Božu Milanovića preko Dušana Diminića s Vladimirom Bakarićem.
Svećenici su pomoću matičnih knjiga dokazali da je Istra većinski nastanjena Hrvatima. Prema svjedočenja mog bratića Borisa Kolića Koštre o stradanju sela Želiski, Šajini i Bokordići 9. siječnja 1944. godine nakon partizanske diverzije na cesti Raša – Pula koju je organizirao Jakov Kolić Gobo iz Šajini. Premda je bio dječak, te ratne godine on dobro pamti. Koliko li je straha pretrpjela cijela obitelj?! Jednom, dok je čuvao krave, našao se između dvije vatre: pucali su Nijemci i partizani, “sve krave su mi bile ušle ( pobjegle )”. Fašisti su im početkom 1944. godine spalili kuću, nakon što su partizani napali jedan njihov kamion. Netko je vidio da je tu bio i njegov stric Ive Kolić Koštre, a bili su dva s istim imenom, pa su “za ne žbaljat (pogriješiti)” spalili i jednu i drugu kuću. U Bokordićima su ubijena dva moja ujaka istog dana. Kako se osjećala moja mati koja je izgubila dva brata i sina Željka koji je poginuo od gelera minobacačke granate nakon partizanske diverzije na njemačko oklopno vozilo 22. veljače 1944. godine na cesti između Prodola i Marčane. Tog su dana Nijemci spalili kuće mojih stričeva Jakova i Jože, tetke Marije Ban, susjeda Vazmoslava Zenzerovića Paškvalina i dvije štale našeg bliskog rođaka Vazmoslava Zenzerovića Šiora, predsjednika Narodno oslobodilačkog odbora Južne Istre i još dvije kuće. Za vrijeme polijevanja vode zidova štale mojih roditelja kako bi spriječili širenje požara na niz štala i kuća Nijemci su pogodili minobacačem južni zid štale, a geleri su ranili moju majku i susjeda u nogu te pogodili pokojnog brata partizanskog kurira Željka u vrat od čega je iskrvario u jedanaestoj godini života na pragu naše rodne kuće. Starijeg brata i još jednog pastira iz Filipane koji su čuvali stoku blizu mjesta diverzije su držali tri dana u zatvoru u Puli. Imali su tada samo 13 godina. Ubili su odmah jednog čovjeka koji se slučajno našao blizu mjesta diverzije. U koncentracijske logore odveli su četiri žene od kojih je bila jedna majka djeteta Vladimira Zenzerovića. Dvije su žene umrle u logoru, a dvije su se vratile. Vladimirova mama se nije vratila. Moj pokojni brat Željko i bratić Boris Kolić bili su vršnjaci, a partizani su ih koristili kao kurire.
