Uporno Te tražim, lutajuć na stazi
Uporno Te tražim, lutajuć na stazi,
Gdje mi noga često stramputno vijuga,
Uz strmine strme nesigurno gazi,
Kao da se sa mnom neutješno ruga.
Gledam kako mnoštvo strminom se penje
Trnovitim putem, naporno I sporo.
Iznemoglo mnogi pod teretom stenje…
Pa, tako je I ON na Golgotu mor’o.
Tmurni oblak skriva golgotske vrhunce,
Al’ ja moram gore, jer me NETKO zove.
Iznad guste tame obasjat će SUNCE
Posrtaje moje I težnje I snove.
I, tu ću pod križem kao prosjak kleknut,
U svom siromaštvu smjerno sklopit ruke.
Tu će mi i duša u bolima jeknut
I shvatit gorčinu Tvog JEDINCA muke.
Hoćeš me primijetit u tolikom mnoštvu,
Kada shrvan tugom spomenem Ti ime?
Hoćeš me prepoznat u mome uboštvu
I stišati moje oseke i plime?
Tu si I Ti nekad prolijevala suze
Pa ću opet šaptokm zazvat Tvoje ime
Oplakujuć sve što udes mi oduze…
Oh, prečista Majko, ne zaboravi me.
