Promjena vladara nije promijenila sudbinu Turaka, pa su Habsburgovci 1688. oslobodili Beograd, nakon čega su nastavili napredovanje u smjeru jugoistoka
U pokušaju da stavi epidemiju pod kontrolu, austrijski general Enea Silvio Piccolomini zapalio je Skoplje 26. listopada 1689. To je požar koji određuje budućnost današnje Makedonije, Kosova, Srbije i Hrvatske.
Dana 6. kolovoza 1682. Turska je objavila rat Habsburgovcima (Austrija, Hrvatska, Ugarska, Sveto Rimsko Carstvo) i godinu dana kasnije opsjedala Beč. Na kraju je opsada Beča probijena, a turske snage poražene, što je u sljedećim godinama dovelo do oslobođenja Hrvatske i Ugarske.
Te vojne pobjede Habsburgovaca, a prije svega one na Mohaču 12. kolovoza 1687., stvorile su potpunu anarhiju u turskim snagama. Nesposobni pobijediti Habsburgovce, njihova se vojska okrenula protiv vlastitog sultana, kojeg su iste godine svrgnuli.
Zapovjednik Enea Silvio Piccolomini
Promjena vladara nije promijenila sudbinu Turaka, pa su Habsburgovci 1688. oslobodili Beograd, nakon čega su nastavili napredovanje u smjeru jugoistoka. Taj prodor na područje današnje Srbije, Kosova i Makedonije od prvog je trenutka krenuo u krivom smjeru.
Tijekom opsade Beograda, proslavljeni general princ Eugen Savojski nepotrebno je ranjen i izbačen iz bitke. Nekoliko mjeseci ranije, drugi zapovjednik, Karlo V. Lotarinški, također je napustio borbu, pa je Silvio Piccolomini preuzeo zapovjedništvo nad daljnjim napredovanjem.
Na teritoriju Srbije, Kosova i Albanije, oslobodilačku vojsku dočekali su srpski i albanski dobrovoljci koji su brojčano pojačali Habsburgovce. Duhovni vođe tih dobrovoljaca bili su srpski pravoslavni patrijarh Arsenije III. i albanski katolički nadbiskup Skadra Pjeter Bogdani (slika na novčiću).
U nezaustavljivom proboju, habsburška vojska, pojačana tim dobrovoljcima, zauzet će Skoplje 25. listopada 1689. U vrijeme osvajanja Skoplja, u njemu je živjelo oko 60 tisuća stanovnika i bio je jedan od najvećih gradova na Balkanu.
Praktički odmah nakon ulaska u grad, osloboditelji, osvajači, otkrivaju jedan od razloga praktički nepostojećeg turskog otpora. Taj razlog je velika epidemija kolere koja bjesni u ovom gradu, od koje će uskoro oboljeti i “osloboditelji”. U pokušaju suzbijanja epidemije, general Enea Silvio Piccolomini odlučuje 26. listopada zapaliti Skoplje.
Nakon požara
Grad će gorjeti dva dana, a nakon što požar završi, broj stanovnika smanjit će se na samo 10 tisuća. Na kraju, to nije zaustavilo epidemiju od koje su masovno počeli obolijevati habsburški vojnici i njihovi kršćanski saveznici. Vojska, pogođena epidemijom, počela se povlačiti prvo prema Kosovu, a zatim prema Beogradu.
Zapovjednik habsburške vojske, Enea Silvio Piccolimini, oboljet će od kolere i umrijeti 9. studenog 1689. u Prizrenu. S druge strane, zapovjednik albanskih dobrovoljaca, biskup Pjeter Bogdani, umro je od kolere u Prištini 6. prosinca 1689.
Nakon tih smrti, habsburška vojska nastavlja povlačenje preko Save i Dunava. Za razliku od njih, Albanci su kapitulirali bez svog vođe, priznajući vlast Turaka, pa će tijekom sljedećih 200 godina praktički svi preći na islam.
S treće strane, Srbi, čiji je vođa, patrijarh Arsenije III., bio jedini vođa ove koalicije koji je preživio epidemiju kolere, započeli su svoju prvu veliku migraciju 1690. Tijekom ove migracije, oko 75 000 Srba bježeći od Turaka preselilo se na područje današnje Hrvatske i Vojvodine (tadašnje Mađarske).
Ukratko, požar u Skoplju ili, ako više volite, epidemija u Skoplju promijenila je nacionalnu sliku Balkana. Političko i vjersko središte Srba počelo se pomicati prema sjeverozapadu, a Albanci su polako postali većina na Kosovu. To je bio prvi korak na putu do nacionalnih sukoba Albanaca, Hrvata i Srba u 20. stoljeću.
