Izložbom „Ultimativno okruženje, 2026,“ (The Ultimate Environment, 2026) u Galeriji Kula se predstavlja Oscar Tuazon
U splitskoj Galeriji Kula u utorak 10. ožujka 2026. otvorena je izložba američkog umjetnika Oscara Tuazona naziva „Ultimativno okruženje, 2026“ (The Ultimate Environment, 2026).
Tom prigodom je Oscar Tuazon studentima Umjetničke akademije i široj javnosti održao prezentaciju projekta i razgovarao o vlastitoj umjetničkoj praksi. Cilj redovitih prezentacija umjetnika i njihovih radova u konkretnom galerijskom prostoru je stjecanje iskustva koje, prolaskom kroz proces realizacije izložbe, studentima pruža širi uvid u stvaralački, koncepcijski i organizacijski segment umjetničkog djelovanja u realnim, profesionalnim situacijama i u suvremenom umjetničkom okruženju.
Tuazonova intervencija djeluje kao privremeni organizam
Galerija Kula ovoga puta prima rad Oscara Tuazona, konstrukciju koju je podjednako moguće zvati i skulpturom i arhitekturom. Ipak, ta ambivalentnost nije tek formalna dosjetka: pred nama je struktura koja pregovara između nosivoga i krhkoga, između skloništa i geste, između prostora koji nastanjujemo i prostora koji nas oblikuje. U kamenom tijelu Kule, čija povijest već podrazumijeva ideju zaštite i stanovite graditeljske vertikalnosti, Tuazonova intervencija djeluje kao privremeni organizam. Ona se ne nameće kao vječni objekt. Uspostavlja se kao proces u tijeku, kao konstrukcija koja sugerira mogućnost nadogradnje, rastavljanja, izmjene. Susret efemernoga i prolaznoga s povijesnim kontinuitetom kamenih zidova ne proizvodi napetost viška, niti se doima kao suvišna intervencija u već definiranu unutrašnjost. Naprotiv, Tuazon konstruira unutrašnjost unutar unutrašnjosti, prostor koji preoblikuje samu ideju zatvorenoga volumena. Time efemerno ne konkurira trajnom, nego ga iznutra dinamizira i čini propusnim. Povijesni zidovi postaju rezonantna membrana suvremenoga čina gradnje, dok rad priziva arhetipsku potrebu za skloništem.
Tuazon često gradi od sirovih, gotovo elementarnih materijala – drva, čelika, betona – ostavljajući vidljivima spojeve, napetosti i težinu. Ta ogoljelost konstrukcije pojačava svijest o unutrašnjosti koja se zapravo događa. Posjetitelj, ulazeći u strukturu ili je obilazeći, postaje svjestan vlastite tjelesnosti, svoje mjere u odnosu na mjeru rada. Sigurnost koju arhitektura obećava ovdje postaje dvosmislena – ponuđena je i istom dovedena u pitanje. U tom smislu rad unosi komponentu promjenljivosti i procesualnosti. Riječ je istovremeno o fizičkoj mogućnosti transformacije i o perceptivnoj promjeni koja se zbiva u susretu gledatelja i prostora. Struktura funkcionira kao mentalna leća koja usmjerava percepciju prostora. Promatramo li je kao arhitekturu, ona problematizira samu ideju doma; promatramo li je kao skulpturu, ona izmiče kontemplaciji i poziva na iskustvo. Ta perceptivna destabilizacija uvodi u šire razumijevanje prostora kao društvenoga i povijesnoga konstrukta i nije tek formalni postupak.
Narod Salish
Doticaj s kulturama autohtonih naroda pacifičkoga sjeverozapada, osobito naroda Salish, utkana je u mentalni i prostorni horizont umjetnika. Tuazon je odrastao i formirao se upravo na tom području, gdje je pitanje odnosa između prostora, zajednice i gradnje duboko ukorijenjeno u lokalne kulturne prakse. Ne kao citat ili ilustracija, više kao etička i prostorna osjetljivost ili poimanje prostora kao zajedničkoga dobra, konstrukcije kao kolektivnoga čina, skloništa kao mjesta susreta čovjeka i prirode. U tom je smislu Tuazonova arhitektura uvijek i gesta prisjećanja, odnosno podsjetnik da je gradnja nekoć bila nerazdvojna od zajednice, teritorija i okoliša. U Galeriji Kula taj se sloj čita posebno intenzivno. Povijesna struktura, izgrađena radi obrane i nadzora, susreće rad koji sugerira otvorenost i dijalog. Monumentalnost ovdje proizlazi iz koncentracije značenja, ne iz dimenzije. Malo mjerilo tako postaje polje intenzivne misli: o unutrašnjosti i vanjskosti, o sigurnosti i ranjivosti, o trajnosti i prolaznosti. Tuazonova konstrukcija poradi toga nije samo objekt u prostoru, ona postaje prostor u nastajanju. (iz predgovora Dalibora Prančevića)
Oscar Tuazon je umjetnik sa sjedištem u Los Angelesu. Trenutačno je direktor Cedar Spring Water School u regiji Velikog bazena (Great Basin) u Nevadi, dugoročnog projekta inicijative Land Back koji se provodi u suradnji s plemenom Goshute. Tuazon je studirao na The Cooper Union i u programu Whitney Museum Independent Study Program u New Yorku. Suosnivač je organizacija Center for Urban Pedagogy (CUP) u New Yorku 2000. godine, castillo/corrales u Parizu 2007. godine te Los Angeles Water School (LAWS) u Los Angelesu 2016. godine. Njegovi radovi bili su uključeni u izložbe kao što su São Paulo Bienal, Chicago Architectural Biennial, Whitney Biennial, Venice Biennale i Skulptur Münster. Samostalne izložbe održao je, među ostalim, u Hammer Museumu u Los Angelesu, Le Consortiumu u Dijonu, Ludwig Museumu u Kölnu, Bergen Kunsthallu u Norveškoj, Kunsthalle Bielefeld u Njemačkoj te Kunst Museumu Winterthur u Švicarskoj. Godine 2025. Tuazon je dovršio veliko javno umjetničko djelo za Grad Seattle.
Izložba ostaje otvorena do 30. travnja 2026.
