Godine 1906. režimska Narodna stranka potpuno je nestala, a glavnu je ulogu stekla Hrvatsko-srpska koalicija, koja je zagovarala provođenje ustavnog poretka i cjelovitost hrvatskih zemalja u okviru dualističke Monarhije
Frano Supilo (1870.-1917.), hrvatski političar i publicist. Godine 1890. u Dubrovniku je pokrenuo list Crvena Hrvatska u kojem je zagovarao sjedinjenje Dalmacije s Hrvatskom na osnovi narodnoga i hrvatskog državnog prava. Od 1900. u Rijeci je uređivao Novi list i znatno je utjecao na razvoj hrvatskog novinstva na prijelazu iz 19. u 20. stoljeće. Bio je jedan od inicijatora i najistaknutijih predstavnika politike „novog kursa“. Tijekom Prvoga svjetskog rata djelovao je u emigraciji. Kao istaknuti član Jugoslavenskog odbora suprotstavljao se politici tajnih ustupaka Italiji, odnosno ustupanja Italiji dijelova hrvatskih teritorija da bi se priklonila silama Antante. Umjesto toga, zalaže se za sitan rad u narodu i njegov ekonomski i kulturni razvoj.
Nezadovoljstvo Khuenovim režimom i dualističkim poretkom općenito došlo je do izražaja u narodnom pokretu 1903., koji je imao snažna antimađarska obilježja. Ni nakon što je vladar razriješio Khuena banske dužnosti i imenovao ga ugarskim ministrom predsjednikom, situacija se nije bitno promijenila. Kriza dualizma, izazvana zahtjevom mađarske opozicije za financijskom i vojnom samostalnošću Mađarske, privremeno je prevladana sporazumom kralja i opozicije. Nestabilan dualistički poredak održat će se do kraja Monarhije.
Početkom 20. stoljeća grupa dalmatinskih političara, na čelu s Franom Supilom i Antom Trumbićem, inaugurirala je tzv. politiku „novog kursa“.
U Riječkoj rezoluciji 1905. ti političari te dio opozicijskih političara iz Banske Hrvatske proklamiraju napuštanje dotadašnje politike oslanjanja na Beč i podupiru nastojanja mađarske opozicije za rušenje dualističkog poretka u zamjenu za mađarsku potporu ujedinjavanju hrvatskih zemalja i ukidanju mađaronskog režima u Hrvatskoj.
Drang nach Osten
Smatrali su da je njemački prodor na Istok i sve veći utjecaj Njemačke najveća opasnost za male narode jugoistočne Europe. Ta je orijentacija ukazivala na sve jače antiaustrijsko raspoloženje među dijelom hrvatske političke elite, posebno one iz primorskih krajeva, koji su bili pod neposrednim nadzorom Beča.
Dio srpskih političara iz Banske Hrvatske i Dalmacije donio je nešto kasnije tzv. Zadarsku rezoluciju u kojoj je podupro osnovne stavove iz Riječke rezolucije, ali su tražili i poseban status srpskog naroda u Hrvatskoj. Na toj će osnovi biti krajem 1905. stvorena Hrvatsko-srpska koalicija, sastavljena uglavnom od Hrvatske napredne stranke i Srpske samostalne stranke.
Time su ublaženi hrvatsko-srpski sukobi, koji su, povodom provokativnog, antihrvatskog članka „Srbi i Hrvati“ Nikole Stojanovića, objavljenog u zagrebačkom Srbobranu, glasilu Srpske samostalne stranke, doveli do masovnih antisrpskih demonstracija 1902. godine.
Za politiku „novog kursa“ osnovno je uvjerenje da Hrvati, Srbi i općenito južni Slaveni moraju surađivati jer su podjednako ugroženi njemačkim prodorom na istok i jugoistok Europe (Drang nach Osten). No hrvatsko-srpske suprotnosti ostaju latentno prisutne, što posebno dolazi do izražaja kod aneksije Bosne i Hercegovine 1908. i u djelovanju pojedinih stranaka, poput Čiste stranke prava Josipa Franka i Srpske radikalne stranke.
No do 1907. politika „novog kursa“ doživjela je propast uslijed sporazuma Beča i mađarske opozicije, Dalmacija je ostala politički i upravno odvojena od Banske Hrvatske do sloma Monarhije, a preživjela je jedino suradnja većine hrvatskog i srpskog građanstva.
Hrvatsko-srpska koalicija
Na izborima 1906. režimska je Narodna stranka potpuno nestala, a glavnu je ulogu stekla Hrvatsko-srpska koalicija, koja je zagovarala provođenje ustavnog poretka i cjelovitost hrvatskih zemalja u okviru dualističke Monarhije. Od 1906. do 1918. Koalicija je dobivala najviše glasova na izborima u Hrvatskoj i Slavoniji, ali nije uvijek bila vladajuća stranka, jer su se dualistički krugovi iz Beča i Pešte povremeno koristili apsolutističkim metodama uprave.
Koalicija je formalno morala poštivati dualistički poredak, pa unutar nje više nema nekadašnjih austroslavističkih i federalističkih koncepcija, tj. Monarhija se prihvaća kao trenutna politička realnost. Tek je manji dio hrvatskog građanstva do 1918. naginjao prema trijalističkom preuređenju Monarhije, tj. ujedinjavanju južnoslavenskih zemalja u posebnu političku jedinicu u sklopu Monarhije, ravnopravnu s Austrijom i Ugarskom. Koalicija je redovito tražila i reviziju Nagodbe, posebno u pravcu dobivanja financijske autonomije Hrvatske, a zbog svoje saborske većine uvijek je inzistirala na stvaranju odgovorne parlamentarne vlade.
U jeku aneksijske krize, početkom 1909. protiv pedeset trojice Srba, pripadnika Koalicije, režimi u Zagrebu i Beču nalažu podizanje optužnice za zločin veleizdaje s optužbama za nastojanje da se pojedini južnoslavenski krajevi Monarhije pripoje Kraljevini Srbiji.
Sudski proces pretvorio se u međunarodni skandal jer se ispostavilo da je većina dokumenata kojima se željela dokazati krivnja optuženika bila neautentična.
Svetozar Pribićević i Srbija
Međutim te nespretno iskonstruirane optužbe nisu bile neutemeljene, jer je Svetozar Pribićević, čelni čovjek Koalicije nakon odlaska Supila, održavao redovite veze s emisarima srbijanske vlade, čija je politika bila antiaustrijska, svoju politiku nastojeći koordinirati s njezinom.
Pribićević je također 1932. kao politički emigrant potvrdio navode optužnice tvrdeći da su optuženi doista vodili antidržavnu politiku i bili veleizdajnici.
Povremeni pokušaji dualističkih čimbenika da se obnove kvaziustavni mađaronski režim i Narodna stranka nisu uspjeli. Umjesto toga pred Prvi svjetski rat dolazi u nekoliko navrata do uvođenja komesarijata zbog sve težih političkih prilika i potrebe učvršćenja podčinjenosti Hrvatske Mađarskoj. Posebno je velike proteste izazvala tzv. željezničarska pragmatika, kojom mađarska elita želi ozakoniti do tada nezakonito korištenje mađarskog kao službenog jezika na željeznicama u Hrvatskoj. Kralj Franjo Josip uvijek je podupirao dualistički poredak i mađarske interese pretpostavljao hrvatskim.
Braća Antun i Stjepan Radić bili su najistaknutiji pripadnici nove „naprednjačke“ generacije.
Pokrenuli su list Dom 1899. za prosvjećivanje seljaštva, a 1904. osnovali Hrvatsku pučku seljačku stranku, koja će do 1918. imati tek manje političko značenje zbog vrlo uskog biračkog prava, ali koja će u jugoslavenskoj državi prerasti u masovni nacionalni pokret.
Braća Radić
Braća Radić osudila su Riječku rezoluciju i politiku „novog kursa“ i, unatoč mnogim političkim zaokretima, sve do jeseni 1918. zastupala stari austroslavistički program reorganizacije Monarhije u podunavsku državu ravnopravnih naroda.
Zalagala su se za solidarnost slavenskih i južnoslavenskih naroda, posebno u Habsburškoj Monarhiji, osuđivala hrvatski i srpski ekskluzivizam i zalagala se za autonomiju i teritorijalnu cjelovitost Hrvatske. Zbog svoje austroslavističke orijentacije kritizirala su oportunističku politiku Hrvatsko-srpske koalicije, ali su u početku podupirala to što je Koalicija zamijenila mađaronski režim. Kasnije, u vrijeme Prvoga svjetskog rata, Stjepan Radić često se sukobljavao s Koalicijom u Hrvatskom saboru i privremeno je surađivao s frankovcima.
U omladinskim krugovima tada sve više jača „integralno jugoslavenstvo“, koje govori o „jugoslavenskom narodu“ i aludira na mogućnost sloma Monarhije i stvaranja jugoslavenske države. Balkanski ratovi i slom osmanlijske vlasti na Balkanu ojačali su projugoslavensku orijentaciju u mnogim dijelovima hrvatskog građanstva. Najveći dio hrvatskog građanstva napustio je odavno nekadašnje stavove o Monarhiji kao težištu za balkanske narode i prihvatio načelo da Balkan treba pripasti balkanskim narodima. Pripadnici hrvatske omladine u godinama pred Prvi svjetski rat izveli su više atentata na istaknute političare u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini.
Stjepan Radić (1871-1928), političar i publicist. Zbog političke aktivnosti onemogućen mu je studij prava u Austro-Ugarskoj Monarhiji, pa je studij završio u Parizu (1899). Blisko je surađivao s T. G. Masarykom. Zajedno s bratom Antunom radio je na političkom organiziranju seljaštva. Zajedno su pokrenuli i uređivali list Dom (1899-1900) i 1904. osnovali Hrvatsku pučku seljačku stranku koja se zalagala za rješavanje agrarnoga i socijalnog pitanja te nacionalnog pitanja Hrvata u Austro-Ugarskoj Monarhiji, kao i za uvođenje općeg prava glasa. Protivio se ujedinjenju Države Srba, Hrvata i Slovenaca s Kraljevinom Srbijom bez prethodnog dogovora o položaju Hrvatske u novoj državi.
(Izvor ilustracije: Stjepan Radić, Uzničke uspomene, I. dio, Zagreb, 1929., Naklada slavenske knjižare St. i M. Radić u Zagrebu)
(Tomislav Markus)
(Nastavak slijedi)
