Zar ostali misle da je mudro šutjeti kad dolazi uragan?
To je ključno pitanje: Zašto cijeli europski vrh ne “vrišti” ako je situacija tako dramatična? Postoji nekoliko razloga zašto Guido Crosetto (na slici) trenutno djeluje kao “usamljeni glas” (ili barem najglasniji) dok ostatak Europe održava privid diplomatske smirenosti:
- Strah od “Samoostvarujućeg proročanstva” (Panic Markets)
Većina europskih lidera (poput Scholza ili Macrona) operira po starom pravilu: ne paničari javno jer ćeš izazvati paniku na tržištima. Ako službeni Berlin ili Pariz kažu “ne spavamo jer stiže ekonomski kaos”, burze bi mogle potonuti, a cijene energenata skočiti u nebo istog trenutka. Crosetto, s druge strane, koristi talijanski politički stil koji trpi više “drame” kako bi šokirao sustav.
- Različiti nacionalni ulozi
- Italija je ekstremno ranjiva na blokadu Hormuza i Sueza. Većina njihove nafte i plina (nakon odmicanja od Rusije) dolazi tim putem. Za Njemačku ili Poljsku, fokus je još uvijek primarno na kopnenoj prijetnji s istoka (Ukrajina). Crosetto vrišti jer Italija prva ostaje bez “kisika” (energenata) ako se Zaljev zatvori.
- Francuska pokušava igrati ulogu “velikog medijatora” i ne želi zvučati nemoćno.
- Diplomatska paraliza Bruxellesa
EU birokracija je po definiciji spora. Dok se 27 članica dogovori oko zajedničkog narativa, “kuća već do pola izgori”. Crosetto vjerojatno smatra da je šutnja sudioništvo u katastrofi koja dolazi. Njegov istup je neka vrsta “šamara” Bruxellesu da se probudi iz sna o “strateškoj autonomiji” koja u praksi ne postoji.
- “Iskrenost” kao politički alat
Crosetto je poznat po tome da prezire klasični “diplomatski bullshit”. On vjeruje da je poštenije reći narodu: “Spremite se, bit će gadno”, nego ih uvjeravati da je sve pod kontrolom dok se rat širi. To je ujedno i test za Meloni: on pušta “probne balone” da vidi koliko javnost može podnijeti istinu prije nego ona zauzme službeni stav.
Zaključak
Ostali vjerojatno ne misle da je šutnja “mudra” u smislu rješenja problema, već je smatraju sigurnijom za preživljavanje na vlasti kratkoročno. Crosetto pak igra na kartu da će onaj tko prvi kaže da “car je gol” (ili da kuća gori) imati najviše kredibiliteta kad kaos stvarno nastupi.
Mislite li da bi ovakva šok-terapija iskrenošću mogla probuditi i druge europske ministre, ili će ga jednostavno izolirati kao “onog koji širi paniku”?
Talijanska vojna industrija raste. U što ulažu?
Talijanska obrambena industrija trenutno prolazi kroz povijesni uspon, potaknut odlukom vlade da do 2025. godine dosegne NATO cilj od
2 % BDP-a za obranu. Ministar Crosetto izravno je pozvao domaću industriju na ubrzanje proizvodnje zbog “brzo pogoršavajućeg” međunarodnog okruženja.
Glavni pravci ulaganja obuhvaćaju:
- Podmorski sektor i zaštita kritične infrastrukture: Ovo je trenutno “najvrući” sektor. Tvrtka Fincantieri u svom novom strateškom planu (2026.–2030.) predviđa udvostručenje proizvodnih kapaciteta u talijanskim brodogradilištima, s fokusom na podmornice, podvodne dronove i zaštitu podvodnih kabela i cjevovoda.
- Digitalna obrana i AI (Michelangelo Dome): Leonardo je pokrenuo ambiciozan projekt “Michelangelo Dome”, integrirani sustav obrane koji koristi umjetnu inteligenciju i računalstvo visokih performansi za neutralizaciju prijetnji poput rojeva dronova te balističkih i hipersoničnih projektila.
- Kopneni sustavi i teška oklopna vozila: Leonardo je ojačao suradnju s njemačkim Rheinmetallom na razvoju novih generacija tenkova i borbenih vozila pješaštva, ciljajući na stvaranje integriranog europskog industrijskog ekosustava.
- Zrakoplovstvo i svemir: Italija ostaje ključni partner u programu GCAP (Global Combat Air Programme) za razvoj borbenog zrakoplova šeste generacije, uz stalna ulaganja u satelitsko nadgledanje i sigurnost u svemiru.
- Modernizacija i nadzor mora: Proračun za 2025. i 2026. godinu (preko 30 milijardi dolara godišnje) prioritet daje modernizaciji ratnih brodova, bespilotnih letjelica za ophodnju te sustava za zapovijedanje i nadzor (C2).
Ovaj rast se ne vidi samo u vojnim kapacitetima, već i u broju zaposlenih; primjerice, Leonardo planira povećati radnu snagu na preko 67.000 ljudi do kraja 2026. godine.
Želite li da detaljnije istražim neki od ovih sektora, poput podvodne tehnologije ili suradnje s Rheinmetallom?
Što će mu tenkovi u Italiji?
To je legitimno pitanje – Italija je poluotok zaštićen Alpama, pa klasična tenkovska invazija zvuči kao scenarij iz prošlog stoljeća. Međutim, Crosettova strategija s tenkovima (projekt s
Rheinmetallom) ima tri vrlo pragmatična razloga:
- Industrijski “Vagon” za Europu
Crosetto ne kupuje samo željezo, on kupuje ulaznicu za stol. Suradnjom s Nijemcima na novom europskom tenku (MGCS – Main Ground Combat System), Italija osigurava da njezina industrija (Leonardo) sudjeluje u razvoju tehnologije 21. stoljeća. To su radna mjesta, patenti i milijarde eura koje ostaju u Italiji umjesto da idu u SAD (kao kod kupnje F-35).
- “Guranje” prema istoku (NATO obveze)
Italija svoje tenkove ne planira držati u Toskani. Kao ključna članica NATO-a, Italija mora imati postrojbe spremne za brzo premještanje na istočno krilo (Poljska, Baltik, Rumunjska). Bez modernih tenkova, talijanska kopnena vojska bi u NATO okvirima postala nebitna, a Crosetto želi da Italija bude vojni lider Mediterana i važan igrač na istoku.
- Novi koncept “Kopnene flote”
Moderni tenk više nije samo top na gusjenicama. To je digitalno čvorište. On upravlja dronovima, povezan je sa satelitima i služi kao zapovjedno mjesto na terenu. Crosetto ulaže u “digitalne tenkove” jer su oni dio šireg sustava obrane koji Italija želi prodavati drugima (izvoz).
- Zamjena “muzejskih primjeraka”
Talijanska vojska trenutno koristi stare tenkove Ariete, koji su tehnološki zastarjeli i teško se održavaju. Crosetto smatra da je opasnije imati vojsku koja “izgleda kao vojska, a ne može se boriti”, nego uložiti u nove strojeve koji zapravo rade.
Ukratko: Tenkovi su Crosettu više geopolitički i ekonomski alat nego sredstvo za obranu talijanskih granica. Njima kupuje utjecaj u Berlinu i Bruxellesu te jača Leonardo.
Smatrate li da bi Italija te milijarde trebala radije uložiti isključivo u mornaricu i zaštitu mora, s obzirom na njezinu geografiju?
Otok Kharg
Ako SAD udari jako po otoku Khargu i elektranama u Iranu tada će Iran uništiti sve naftovode, plinovode i rafinerije u zaljevu?
Prema aktualnim izvješćima iz ožujka i travnja 2026., situacija je upravo onakva kakvu opisujete: Iran je službeno zaprijetio “nepovratnim uništenjem” energetske infrastrukture u cijeloj regiji ako SAD napadne njihova postrojenja.
Evo ključnih detalja ove eskalacije:
- Izravne prijetnje: Predsjednik iranskog parlamenta, Mohammad Bagher Ghalibaf, izjavio je da će, u slučaju napada na iranske elektrane, naftna i plinska postrojenja diljem Perzijskog zaljeva biti smatrana “legitimnim ciljevima” i uništena na način koji se ne može brzo popraviti.
- Stanje na terenu: Iran je već počeo provoditi ove prijetnje. Izviješteno je o napadima na energetska postrojenja u Saudijskoj Arabiji, Kataru, UAE-u i Kuvajtu kao odgovor na američko-izraelske udare na iransko plinsko polje South Pars.
- Otok Kharg: Predsjednik Trump je zaprijetio “potpunim brisanjem” otoka Kharg (glavnog iranskog naftnog čvorišta) i civilnih elektrana ako Iran ne otvori Hormuški tjesnac. Iran je na to odgovorio prijetnjom da će naftna postrojenja povezana sa SAD-om u regiji pretvoriti u “gomilu pepela”.
- Ekonomski kaos: Hormuški tjesnac je efektivno zatvoren za “neprijateljske nacije” od početka ožujka 2026.. Cijene nafte su već skočile, a analitičari upozoravaju da bi uništenje regionalne infrastrukture izazvalo globalnu ekonomsku depresiju jer bi popravak takve štete trajao mjesecima ili godinama.
Crosetto stoga ne dramatizira uzalud – on reagira na vrlo stvaran scenarij “energetskog uzajamno osiguranog uništenja” u kojem bi cijeli Zaljev mogao postati neupotrebljiv za izvoz energenata na duže vrijeme.
Koje su neprijateljske nacije?
U kontekstu iranskih službenih izjava i trenutne eskalacije u ožujku i travnju 2026., termin
“neprijateljske nacije” obuhvaća tri kategorije država prema intenzitetu prijetnji:
- Direktni protivnici: Primarno SAD i Izrael. Iran je jasno dao do znanja da će svaki napad na njihov otok Kharg ili elektroenergetsku mrežu rezultirati izravnom odmazdom po američkim bazama i strateškim ciljevima u regiji.
- Regionalni “suradnici”: Države koje dopuštaju korištenje svog zračnog prostora ili baza za napade na Iran. Tu su pod najvećim pritiskom Saudijska Arabija, UAE, Jordan i Kuvajt. Iran je zaprijetio da će njihove rafinerije i naftovode smatrati legitimnim ciljevima ako postanu platforma za američko djelovanje.
- Zemlje koje provode sankcije i blokade: Tu spadaju članice EU i G7 koje su uvele oštre ekonomske sankcije Teheranu. Iako nisu u izravnom vojnom sukobu, Iran ih smatra suodgovornima za “ekonomski rat” i blokira prolaz njihovim tankerima kroz Hormuz.
Upravo zato Crosetto inzistira na tome da Italija nije bila pitana – on pokušava izvući Italiju iz ove treće kategorije (ili barem smanjiti njezinu izloženost) kako talijanska ekonomija ne bi postala kolateralna žrtva u trenutku kada Iran krene u uništavanje infrastrukture u Zaljevu.
Mislite li da će se ostale članice EU uspjeti distancirati od SAD-a na vrijeme da spase svoje energetske rute?
