Brojke ne lažu, ali Christine Lagarde, šefica financija eurozone, i dalje odbija biti odgovorna i priznati očito
Dr. sc. Sven R. Larson, ekonomski stručnjak koji je radio za ‘think tankove’, u svojem najnovijem članku upozorava na dolazak stagflacije: „Brojke ne lažu, ali Christine Lagarde, šefica financija eurozone, i dalje odbija biti odgovorna i priznati očito.”
Stagflacija je ekonomsko stanje koje kombinira stagnirajući gospodarski rast, visoku nezaposlenost i visoku inflaciju. To stvara tešku dilemu za kreatore politika, jer mjere za snižavanje inflacije (poput povećanja kamatnih stopa) mogu dodatno ometati rast, dok poticanje gospodarstva može pogoršati inflaciju. Često je uzrokovano negativnim šokovima ponude, npr. energetskim krizama, koji povećavaju troškove proizvodnje.
Dana 30. travnja vidjeli smo očigledan primjer potonjeg. Europska središnja banka (ESB) objavila je svoju najnoviju odluku o monetarnoj politici:
Upravno vijeće danas je odlučilo zadržati tri ključne kamatne stope ESB-a nepromijenjenima. Iako su dolazne informacije uglavnom bile u skladu s prethodnom procjenom Upravnog vijeća o izgledima inflacije, rizici rasta inflacije i rizici pada rasta su se pojačali.
Stagnirajuće gospodarstvo
Ovo je otmjeni izraz za ESB (eng. ECB, European Central Bank) koji očekuje veću inflaciju i sporiji gospodarski rast. To je ujedno i jedva prikriveni nagovještaj da je središnja banka zabrinuta zbog mogućnosti da Europa uđe u stagflaciju. Stagnirajuće gospodarstvo je gospodarstvo s visokom nezaposlenošću; stagnirajuće gospodarstvo s visokom nezaposlenošću koje također doživljava veću inflaciju je gospodarstvo u stagflaciji.
Drugim riječima, kada ESB izražava zabrinutost i zbog „rizika rasta inflacije” i zbog „rizika rasta,” ispisuje riječ „stagflacija” po cijeloj eurozoni. Istovremeno, središnja banka odbija koristiti taj izraz u objavi svoje odluke o politici: dok se izraz „inflacija” koristi 13 puta, „stagflacija” se ne spominje niti jednom.
Da nema statističkih dokaza o nadolazećoj stagflaciji, šutnja ESB-a o tom pitanju imala bi savršenog smisla. Ali statistički dokazi nisu odsutni – oni su itekako prisutni. Za početak, godišnja stopa inflacije za eurozonu porasla je s 1,7 posto u siječnju na procijenjenih 3 posto u travnju. To je nagli porast koji je trebao opravdati povećanje kamatnih stopa od strane ESB-a.
Pad BDP-a
Nadalje, rast BDP-a eurozone znatno se usporio u protekloj godini. Pao je za više od polovice, s 1,6 posto u prva dva tromjesečja 2025. na mikroskopskih 0,8 posto u prvom tromjesečju 2026.
Drugim riječima, s brzo ubrzavajućom inflacijom, stagnirajućim gospodarstvom i uporno visokom nezaposlenošću, eurozona nije samo na pragu stagflacije – već se u nju upušta. Da stvar bude još gora, zemlje eurozone već pokazuju karakteristike slične stagflaciji, gdje visoka inflacija i visoka nezaposlenost idu ruku pod ruku.
Iracionalno je od Lagarde pretvarati se da se stagflacija više nikada ne može dogoditi. Neodgovorno je od nje da to čini kada trendovi relevantnih statističkih varijabli upućuju na stagflaciju, a ne na odlazak od nje. Odbijanje ESB-a da prepozna rizik stagflacije postaje krajnje problematično jer je na istoj konferenciji za novinare Lagarde otkrila da je tijelo za donošenje politika u ESB-u raspravljalo o povećanju kamatnih stopa kao odgovor na nepovoljne ekonomske podatke. To pokazuje da je središnja banka vrlo dobro svjesna prijetnje stagflacije.
„…Banka (ESB) vrlo malo može učiniti po pitanju stagflacije. Ne može stimulirati gospodarstvo snižavanjem kamatnih stopa: iako takva smanjenja stopa teoretski smanjuju nezaposlenost, ona također pojačavaju inflaciju…” (Vidjeti: Sven R. Larson: „Stagflation is Coming, But the ECB Is in Denial” – 2. 5. 2026.; https://europeanconservative.com/articles/analysis/stagflation-is-coming-but-the-ecb-is-in-denial/ ).
Ne odričite se vlastite valute
Dr. sc. Sven R. Larson je krajem travnja nakon parlamentarnih izbora u Mađarskoj i pobjede Petera Magyara i njegove ‘Tisze’ upozorio da je jedan od glavnih prioriteta nove vlasti – pristupanje Mađarske eurozoni. „…Usvajanje eura jedna je od najnepovratnijih političkih reformi koje zemlja može napraviti. Nakon što se zemlja odrekne vlastite valute, to je to; kao i ostale članice eurozone, Mađarska će biti zaglavljena pod monetarnom čizmom Europske središnje banke,” upozorava Larson te dodaje: „Međutim, koliko god teško bilo dovesti Mađarsku u proces pristupanja eurozoni, glavni ekonomski problemi pojavljuju se nakon uvođenja eura. Gubitak monetarne slobode podcijenjena je posljedica europskih integracija. To je jedan od čimbenika koji stoje iza pada rasta BDP-a u gotovo svakoj zemlji koja se pridružila eurozoni.”
Počinje spori pad – onaj koji već vidimo u drugim dijelovima Europe. Njemačka prolazi kroz strukturni industrijski pad, a krivac je njezina višegodišnja ekonomska stagnacija. Može se reći da se Njemačka nalazi u stanju industrijskog siromaštva.
Tko su najveći gubitnici pod trajnom ekonomskom stagnacijom? Mladi. Kada izgube svaku priliku za ekonomski napredak, gube nadu u vlastitu budućnost. Kada izgube tu nadu, gube vjeru u vlastitu naciju. Za Mađarsku je ovdje mnogo toga na kocki. Ulazak u eurozonu neizbježno bi poništio izvanredna ekonomska postignuća izgrađena tijekom 16 godina s vladom Fidesza. A to bi bio samo početak ekonomskih problema Mađarske pod čizmom Europske središnje banke. (Vidjeti: Sven R. Larson: „The Euro Is a Long-Term Threat to Hungary” – 24. 4. 2026.; https://europeanconservative.com/articles/analysis/the-euro-is-a-long-term-threat-to-hungary/ ).
Opasno posuđivanje
No, moju pažnju posebno je zaokupio jedan zanimljiv i poučan tekst koji je dr. sc. Larson objavio početkom travnja 2026. pod naslovom: „Vrijeme je da EU prestane posuđivati novac” u kojem posebno ističe sljedeće: „Novo izvješće ukazuje na znakove nadolazećih kreditnih problema za duboko zadužene vlade Europske unije. Ignoriranje tih znakova nije opcija.”
Problem državnog duga jedan je od najboljih primjera ovog uobičajenog odgađanja. Unatoč hrabrim obećanjima suprotnog, gotovo svaka država članica Europske unije dopustila je da se njezin državni dug napuhne daleko iznad onoga što je dopušteno Poveljom EU-a – ili fiskalnim i ekonomskim zdravim razumom.
Nažalost, ignoriranje duga neće ga riješiti. Poput uraslog nokta na nozi, ostat će tamo i pogoršavati se sve dok ne odlučimo stati mu na kraj. Novo izvješće pariškog ‘think tanka’ OECD (Organizacija za ekonomsku suradnju i razvoj) daje nam uvid u ono što će se dogoditi ako naše vlade nastave još malo ignorirati svoje dugove.
Izvješće OECD-a o globalnom dugu za 2026. šalje direktnu i nedvosmislenu poruku koju Europa posebno mora poslušati – odmah:
- Zajedno, 38 zemalja članica OECD-a posudilo je 17 bilijuna dolara u 2025., što je 1 bilijun dolara više nego godinu prije;
- Refinanciranje duga iznosilo je rekordnih 80 centi od svakog dolara koji su posudili;
- U 2025. godini, plaćanja kamata na državni dug u zemljama OECD-a iznosila su 3,3 posto BDP-a, što je gotovo jednako nedavnom rekordu od 3,4 posto.
Europa ima problem s dugom barem od kasnih 1990-ih. Taj se problem polako pogoršavao, a u posljednjih 15 godina donekle se ubrzao. Poruka u izvješću OECD-a je glasna i jasna: vlade koje odluče ne činiti ništa dobro nemaju čemu se veseliti; ako išta, njihova dužnička situacija će eskalirati.
Višegodišnji proračunski deficiti
Sam problem duga proizlazi iz činjenice da su europske socijalne države strukturno nedostupne, što uzrokuje višegodišnje proračunske deficite. S vremenom, bez plana za rješavanje rastućeg duga, europske vlade sada – prema izvješću OECD-a – dolaze do točke u kojoj će im tržište duga nametnuti propast.
Ovo nije šokantna vijest – ili barem ne bi trebala biti. Tijekom posljednje prave ekonomske krize prije 15 godina (pandemija COVID-a se ne računa), ECB je predvodio napore središnjih banaka da zaštite duboko zadužene vlade od presude slobodnog tržišta zbog njihove fiskalne nepromišljenosti. Taj štit, kaže OECD, više ne postoji.
Od „Velike recesije” 2008.-2010., a još više od nje, od pandemije 2020., središnje banke morale su se nositi s posljedicama vlastitih pogrešaka kupnje velikih hrpa državnog duga. Koristile su novo tiskani novac za kupnju državnih vrijednosnica, praksa poznata kao monetizacija deficita. To je bio glavni uzrok plimnog vala inflacije koji je zahvatio svijet nakon pandemije.
Stavljanje monetarno uzrokovane inflacije pod kontrolu zahtijevalo je masovnu koordinaciju monetarne politike vodećih svjetskih središnjih banaka. Osim toga, središnje banke su obeshrabrile od monetizacije još jedan problem, koji je izravno proizašao iz njihove nagle kupnje državnih dugova. Kada su kupovale državne obveznice tijekom pandemije, kamatne stope su bile niske, što znači da su cijene vrijednosnih papira bile visoke.
Cijelo izvješće OECD-a dostupno je na poveznici (linku): https://www.oecd.org/en/publications/globaldebt-report-2026_e9d80efd-en/full-report.html
A navedeni tekst dr. sc. Svena R. Larsona pod naslovom „Time for Europe to Stop Borrowing Money” – 9. 4. 2026. može se u cijelosti pročitati na poveznici: https://europeanconservative.com/articles/analysis/time-for-europe-to-stop-borrowing-money/
